Potreba za kompromisom teška je sudbina brojčano malih naroda koji su ukliješteni između velikodržavničkih ideologija. Uz Bosnu i Hercegovinu, zasigurno Sjeverna Makedonija ima najsloženiju geopolitičku situaciju na Balkanu, što je Gligorov, prvi predsjednik nezavisne Makedonije, objasnio riječima da su albanske, bugarske, grčke i srpske komšije “četiri vuka”, od kojih svaki želi potčiniti Makedoniju.

Poslije historijskog dogovora s Grčkom i bugarske blokade makedonskog puta u EU, vijest da je konačno postignut dogovor između Makedonske i Srpske pravoslavne crkve o priznanju prošla je poprilično neopaženo.  

Međutim, u Crnoj Gori još se uvijek nije stišala bura i riješilo pitanje statusa Srpske pravoslavne crkve i vraćanja imovine Crnogorskoj crkvi, a u Makedoniji je dogovor uspio. Do koje je mjere riječ o događaju od prvorazrednog interesa javnosti, govori činjenica da od devedesetih naovamo SPC kroz svoju infrastrukturu živi “Veliku Srbiju” na Balkanu, ali i u dijaspori.

Da bismo shvatili složenost ovog “crkvenog” pitanja, moramo se podsjetiti da je Makedonija u balkanskim ratovima podijeljena na tri djela. Vardarski dio, koji je danas Sjeverna Makedonija, bio je dio “južne” Srbije i prostor jake srbizacije i svetosavizacije do Drugog svjetskog rata. Komunistička vlast, odnosno Tito, bila je svjesna srpskih hegemonističkih težnji pa su Makedonija na jednom kraju, a Slovenija na drugom kraju držale ravnotežu zajedničke države Južnih Slavena. Zahvaljujući toj naklonosti, Makedonci su uspjeli očuvati svoj identitet i izgraditi institucije, za razliku od sunarodnjaka preko granice u Grčkoj i Bugarskoj, koji su uglavnom asimilirani.

Pored navedenog, Makedonija i njeno stanovništvo, privreda, kultura, identitet i tradicija konstantno su izloženi kombinaciji negativnih utjecaja susjeda i regionalnih, ali i svjetskih centara moći koji, bez obzira na udaljenost, pokušavaju ostvariti prevlast. Na taj način Srbija koristi ruski utjecaj i tradicionalni savez s Grčkom da bude konkurencija Bugarskoj i Carigradskoj (Vaseljenskoj) patrijaršiji. S druge strane, ruski utjecaj pojačava kruti bugarski stav prema Makedoniji i time jačaju srpsko-grčka nastojanja.

Iako je Makedonija ušla u NATO, Srbija, kao i u slučaju Crne Gore, ne odustaje od svojih hegemonističkih ciljeva koje sada pokušava ostvariti suptilnije, i to primarno kroz djelovanje crkve.

KOMUNISTI SU PREPOZNALI VAŽNOST MAKEDONSKE CRKVE

Iako je komunistička vlast u osnovi bila protiv religije i vjerskih organizacija, primjer podrške osnivanju Makedonske pravoslavne crkve pokazuje svijest da se država i nacija ne mogu u punini razvijati ako se zanemari utjecaj vjerske organizacije na narod.

Crkveni spor između Srba i Makedonaca eskalirao je 1959. godine, kada je proglašena samostalnost, odnosno autonomija od Srpske pravoslavne crkve, do konačnog rješenja kanonskog statusa.

Nakon što je SPC odbila dati saglasnost za potpunu uspostavu autokefalnosti MPC, ona se ipak odlučila osamostaliti od SPC, te je 1967. na Ohridu MPC jednostrano proglasila svoju autokefalnost, koja se temelji na crkvenoj organizaciji iz 11. stoljeća i koja se s manjim prekidima održala do balkanskih ratova. Tada su bugarski svećenici protjerani, a nametnuti kadar iz Srbije provodio je posrbljavanje.

Ovaj primjer iz jugoslavenskog socijalističkog perioda dokazuje onu staru isključivu evropsku praksu: Čija je zemlja, njegova i vjera. 9. maja 2022. Sveti sinod Ekumenske patrijaršije saopćio je da priznaje Makedonsku pravoslavnu crkvu, njezinu hijerarhiju i vjernike te uspostavio euharistijsko zajedništvo s njom. Ubrzo je isto učinila i SPC, ušavši u zajedničke obrede i kanonsko jedinstvo s MPC sedam dana kasnije na redovnom Saboru SPC-a, održanom u Srijemskim Karlovcima u Vojvodini.

Dobri poznavaoci crkvene historije i njihovih odnosa smatraju da MPC na ovaj način želi postepeno da ostvari svoj cilj kroz dijalog sa SPC jer su procijenili da im je taj put najlakši do potpune autokefalnosti. Vrijeme će pokazati kolika će biti  cijena ovog dogovora, odnosno koliko će biti više prisutan utjecaj SPC-a u Makedoniji. Nije slučajno da ovaj dogovor dolazi nakon objavljivanja rezultata popisa u Sjevernoj Makedoniji, koji su pokazali manji broj govornika srpskog jezika od broja pripadnika srpske nacionalne manjine u Makedoniji. Taj omjer pokazuje da je proces asimilacije Srba u makedonsku većinu već odmakao te da je nužno ulaganje više napora kroz obrazovanje i crkvu da se očuva srpska zajednica. Možda je to jedan od skrivenih razloga spremnosti na dogovor sa srpske strane.

INFERIORNOST MAKEDONIJE U ODNOSIMA SA SRBIJOM

Zbog negiranja i loših odnosa s Grčkom i Bugarskom, Makedonija je primorana da izlaz traži kroz saradnju sa zapadnim susjedima, odnosno sa Srbijom, Kosovom i Albanijom. Taj prirodan put ima jednu ogromnu zamku kojoj Beograd tepa riječima “Otvoreni Balkan”, a predstavlja povratak u zatvoreni kavez iz kojeg je Makedonija 1992. godine bez ratnih posljedica izašla. Nažalost, u makedonskom društvu jako je malo oponenata ovoj ideji jer su Makedonci tradicionalno naklonjeniji Srbiji i podložni njenom utjecaju, a dok Albanci u ovom projektu vide približavanje sunarodnjaka u regiji. Kosovo i Bosna i Hercegovina ostali su izvan “Otvorenog Balkana”, a stavovi novog premijera Crne Gore pokazuju da se i dalje osjeća utjecaj Srbije iako je došlo do promjene vlasti.

Navedene odnose i procese možemo pratiti i kroz ekonomiju i politiku, gdje je Makedonija tradicionalno u podređenom položaju s obzirom na snagu srpske politike, ekonomije, kulture i medija.

Službeno, Skoplje je ranije upozorilo Sofiju da će njeno blokiranje EU puta Sjeverne Makedonije, između ostalog, pojačati utjecaj Beograda. Dogovor dvije crkve upravo je najveći pokazatelj koliko je daleko taj proces otišao. Građani Sjeverne Makedonije kao svog najvećeg prijatelja među državama smatraju Srbiju, pokazalo je istraživanje Instituta “Prespa” u martu 2022. godine, napravljeno u saradnji s Ambasadom SAD u Skoplju.

Po ovom istraživanju, među anketiranim građanima Sjeverne Makedonije njih čak 38,6 posto Srbiju smatra za najvećeg prijatelja, pa SAD sa 16,8 posto, EU sa 7,8, dok su Kosovo i Hrvatska na samo 4,8, odnosno 1,3 posto.

Ovo istraživanje provedeno je prije dogovora dvije crkve, što je bilo jedino otvoreno pitanje između Srbije i Sjeverne Makedonije. Ako se vratimo na historiju odnosa dva naroda, vidi se veliki napredak od 1912. godine, odnosno od prisvajanja, negiranja i Miloševićeve želje da s Grčkom podijeli Makedoniju u toku ratnih devedesetih. Beograd se uspješno pozicionirao prema “makedonskom pitanju” suprotno od Atine i Sofije, što omogućuje jako prisustvo Srbije u gotovo svim porama makedonskog društva.

Iako je tradicionalno Srbija zauzeta sudbinom svojih sunarodnjaka u drugim državama, njena “mehka moć” pokazala se izuzetno uspješnom u Makedoniji. Prošle je godine Srbija uvezala tri izuzetno pozitivna poteza (prva donirala vakcine protiv COVID-19, otvorila svoje bolnice za makedonske građane da se cijepe, te prva poslala helikoptere da gase požare u istočnom dijelu zemlje), zbog kojih je Vučić daleko najpopularniji regionalni političar u Makedoniji.

Na kraju, možemo postaviti pitanje: Da li je Sjeverna Makedonija kapitulirala pod hegemonijom Srbije? Odgovor na ovo pitanje ostavljamo otvorenim za procjenu. No, upravo zbog toga, mala zajednica Bošnjaka u Sjevernoj Makedoniji ima izuzetan značaj, a prema dosadašnjem iskustvu iz Sarajeva, ali i Novog Pazara, treba im više razumijevanja, a zatim i podrške.

Iz navedenog, jasno je da Srbija ostvaruje regionalnu hegemoniju i da joj druge države (Grčka, Bugarska, Mađarska, Rusija) u tome direktno ili indirektno pomažu, a oklijevanje EU, Britanije, Amerike ponajviše.