U Ulici Čizmedžiluk na Baščaršiji, na broju 22, nalazi se radionica Remzije Balagića, jedinog i najvjerovatnije posljednjeg četkara u Bosni i Hercegovini. Četkarstvo je zanat koji je, baš kao i mnoge druge, doslovno pregazila masovna proizvodnja i četke s fabričkih traka koje, iako su danas široko u upotrebi, nikako ne mogu parirati onim ručno rađenim. Može zvučati nevjerovatno da proizvod koji napravi četkar svojom rukom, ako mu u izradi posveti dovoljno pažnje, može trajati i do 50 godina bez obzira na to da li se radi o četki za laštenje cipela ili, pak, onoj koja služi nanošenju pjene za brijanje. Uprkos neospornoj kvaliteti i izdržljivosti zanatskih predmeta, šetnjom kroz Baščaršiju danas možemo vidjeti da je majstora sve manje. Poslovni prostori namijenjeni isključivo zanatlijama pretvoreni su u piljare, mjenjačnice, tattoo studije...

Remziju Balagića ovih su godina stalno posjećivale novinarske ekipe prenoseći priču o njegovom zanatskom putu, ali nastavlja fascinirati njegova upornost da održi svoj zanat u životu, iako mu je, kako kaže za Stav, i više nego jasno da će njegovim konačnim stavljanjem ključa u dućansku bravu u našoj državi biti ugašen zanat čiji se počeci vežu za drevnu Kinu, još prije 6.000 godina, gdje su izrađivane četkice od dlaka crnog zeca, zelene lasice i bijelog jarca, a korištene su u kaligrafiji. Kako to obično i biva, zanat je naučio od oca, s kojim je još kao dijete provodio dosta vremena u radionici, dok je samostalno počeo raditi okončanjem rata. Ističe kako je pokušao prenijeti svoja znanja i na kćerke, kojih ima tri, ali su se ipak odlučile za zanimanja koja su sada konkurentnija na tržištu rada. Četkarstvo će im u životu, pretpostavlja, možda biti samo razonoda, hobi.

O tome kako je izabrao ovaj životni poziv priča: “Ja sam po zvanju metalostrugar, ali sam družeći se i gledajući kako to otac radi naučio četkarski zanat. Pokušao je i brat, ali mu to nije bilo interesantno, tako da je odustao. Kada neko, poput mog oca, hrani od tog posla peteročlanu porodicu, kada imate solidna primanja, godišnje odmore i ljeti i zimi, nemoguće je da i vi barem ne pokušate biti dio tog svijeta. Znači, u to vrijeme četkarski zanat nije bio samo 'za cekera', to je bio ozbiljan posao. I ne samo četkari, tada su izuzetno dobro radili i stolari, i užari, i kožari, i mnoge druge zanatlije. Postojale su čak i specijalizirane tvornice četki, kao što su 'Cazin', 'Niveta' i 'Žima', bila je čak i jedna velika otkupna stanica i prodaja repromaterijala za više zanata u Zagrebu. Onda dolazi rat, dolazi do, nažalost, propadanja, zatvaranja firmi, ljudi se okreću nekim drugim stvarima.”

Otac Remzije Balagića Ago doselio je u Sarajevo 1956. godine iz Glamoča i četkarski zanat počinje učiti kod četkarskog majstora Jahijela Fincija. Punih 40 godina radio je u našem glavnom gradu, ali nam njegov nasljednik objašnjava da nisu uspjeli dokučiti kada je i na koji način ovaj zanat stigao kod nas. “Ni očev majstor Jahijel Finci nije imao u svojim defterima podatak od kada datira četkarski zanat na ovim prostorima, tako da ni mi kasnije nismo dokučili tu informaciju. Međutim, jedno je sigurno – riječ je o drevnoj vještini. Čak su i gladijatori, borci u starom Rimu, imali na svojim oklopima krijeste, za čiju su izradu trebali četkari. Taj fenomen gladijatora povlači čitav niz drugih pitanja. Naprimjer, gladijatori su jahali konje, tako da su vjerovatno imali i češagije za njihovo timarenje. Zatim su imali i obuću za čije je održavanje također trebao neki oblik četke. To sve ukazuje da govorimo o prastarom zanatu. Ipak, kada tu priču svedemo na prostor BiH, ne zna se ko je bio prethodnik Jahijela Fincija. Jednostavno, ne postoji nigdje taj podatak iako se zna da je i on završio zanat negdje u Bosni”, kazao nam je.

Uprkos činjenici da je bio u penziji, Remzija Balagić za svog oca Agu kaže da je bio glavni u radionici sve dok je bio živ. Iskreno nam govori da još uvijek ne zna napraviti neke stvari koje je umio njegov otac. Također, ističe da neke predmete nakon jedne izrade više nije bilo ni potrebe izrađivati jer naprosto za njih nije bilo materijala, a ni interesa kupaca.

“Nedavno sam jedva našao dlaku da kupim, dok su neki već razvili proizvodnju s manje kvalitetnom kombinacijom svinjske dlake i najlona. Tek kada zapalite možete vidjeti razliku – jedno gori, a drugo se gužva. Opet se vraćamo na tu tehniku, na tehnologiju, koja je četkarstvo u jednom dijelu učinila i besmislenim. Primjerice, danas imate usisivače, oni su potpuno izbacili metlu iz upotrebe. Danas čak i ovi dijelovi od drveta su zamijenjeni plastikom. Štapovi za četke i garniže su danas plastični ili željezni, nema više drvenog programa. Znate, nestaju kompletni zanati, a skupa s njima i majstori. Ne mogu se više kupiti ni mašine za, recimo, fino obradu drveta”, dodaje Balagić.

Od nekada 300 ili 400 proizvoda u ponudi, danas se u njegovoj radnji može pronaći njih tridesetak.

“To je ono po šta narod dođe ili šta naruči za izradu. Zlatno je pravilo svake proizvodnje da ne trebate praviti ono šta se ne traži. Za cipele još uvijek se mogu kupiti glancarice, mazalice i blatarice, ali danas je moguće nabaviti cipele za 20 ili 30 KM i mnogima je suludo davati taj iznos za jednu četku koja bi služila održavanju. Ta četka može biti, što često nije slučaj s fabričkim, 40 ili 50 godina. Isto tako, dolaze nam i moleri koji traže da im se naprave posebne četke za farbanje zidova. Sve manje je kreč u upotrebi, a sve više boje, tako da je neophodno da imaju i po nekoliko četki. Međutim, i oni sve više nabavljaju sintetičke 'kopije', one od najlona, ili se okreću low budget varijantama u vidu tzv. mačka. Pravim i četkice za čišćenje epruveta i medicinske opreme. Interesantno je, kada smo se već dotakli ove teme, da sam popravio i dvije četke za cipele Ramizu, sinu legendarnog sarajevskog čistača cipela – pokojnog čika Miše. Napravio sam Ramizu i dvije nove četke”, ispričao je uz napomenu da je najveća potražnja za četkama za brijanje, ali da je danas vrlo teško naći pogodan materijal.

Iako mu je četkarstvo osnovno zanimanje, Remzija Balagić slika i izrađuje suvenire. U njegovoj biografiji stoji da je pravio čak lustere i lampe od metli. Međutim, bez sustezanja je rekao da se od ovoga posla ne može živjeti.

“Moram istaći da od četkarstva nije moguće živjeti. Već duže vrijeme se borim i s uplatom doprinosa tako da je govoriti o nekoj zaradi suvišno. Ja se borim, dajem sve od sebe da održim ovaj zanat, ali je u sferi naučne fantastike da na kraju mjeseca imam platu 500 KM i izmirene sve obaveze prema državi. Bude mjeseci da nisam u mogućnosti isplatiti osnovne obaveze prema državi, a kamoli da sebi bilo šta priuštim. Kako god, guram dalje. Moram. Ovo je moj život i nastavit ću se boriti, samo ostaje žal što je četkarstvo, kao jedan predivan zanat, već mrtav. Prije nego što će početi ovo sve s virusom korona bilo je i turista, ali većina i turista samo dođe kako bi napravila nekoliko fotografija proizvoda u radnji i to je sve”, objašnjava.

Ovaj zanatlija ima tri kćerke – Lejlu, Amilu i Lamiju, koje su stekle određene vještine bitne za četkarstvo. No nije optimističan kada je riječ o tome hoće li ga neka od njih eventualno naslijediti.

“Lejla je naučila da vinta i da uvlači, dok je Amila baš dugo sa mnom radila i pomagala mi. Ona odlično govori engleski jezik, rječita je i bila mi je od velike pomoći u komunikaciji s turistima. Ona se trudi, bilo bi joj žao da sa mnom nestane ovaj zanat u našoj državi, ali joj treba još prakse kako bi ušla u posao. U teoriji je, slobodno ću kazati, bolja od mene, značajno bolja. Lamija, najmlađa kćerka, ima želju, sa mnom u radionici farba i još svašta nešto radi, ali ne želim da je forsiram jer tek završava osnovnu školu. Sama će donijeti odluku šta će i kako će u budućnosti. Sada su neka nova, modernija i naprednija vremena. Za neke zanate jednostavno više nema mjesta. Uzevši ovo u obzir, ne mogu nikoga 'obavezati' da bude četkar, da bude zanatlija kojem je svejedno ima li ili nema. Ako eventualno Amila ne nastavi mojim stopama koračati, priča će o četkarstvu u BiH, barem do nekih boljih vremena, završiti”, zaključak je Remzije Balagića.