Vijest, naizgled marginalna, koja opet s druge strane u svojoj banalnosti, ogoli čitavu anatomiju naše kolektivne propasti, stigla je iz Federalnog ministarstva prometa i komunikacija. Tamo su, nakon uredno provedenog konkursa, imenovana tri nova pomoćnika ministrice Andrijane Katić (HDZ BiH). Imena su nebitna, ali je bitna njihova etnička pripadnost: sva tri rukovodeća državna službenika su, pogađate, iz reda hrvatskog naroda.

Zastupnik Haris Šabanović je to primijetio i cinično upitao: "Da li je i ovo majorizacija?", dodajući da je to "majorizacija na HDZ način". Njegov komentar, iako tačan, promašuje suštinu. Ovo nije majorizacija. Ovo je puki, ogoljeni, administrativni odraz jedne dublje i mračnije istine: predaje države u ruke onih koji je sistemski razgrađuju, a sve pod patronatom koalicije koja samu sebe naziva "probosanskom". Incident u ministarstvu nije uzrok već logičan ishod politike koja je zamijenila kičmu za fotelju.

Ono čemu svjedočimo nije puka stranačka preraspodjela plijena. Ovo je lekcija o tome kako se država gubi ne na bojnom polju, već u tišini administrativnih procedura, u hodnicima ministarstava pretvorenih u etničke feude.

Dobrovoljni izvršitelji: Strateški idiotizam Trojke

Dok se medijski prostor zamara svakodnevnim tiradama Milorada Dodika i diplomatskim piruetama Dragana Čovića, ključni uzrok trenutnog stanja leži na drugoj strani – u strateškoj nesposobnosti i političkoj kratkovidosti takozvanog "probosanskog" bloka. Koalicija "Trojka" (SDP, NiP, Naša stranka) ušla je u formiranje vlasti na državnom nivou sa historijskim presedanom: bez ijednog delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Ta odluka, predstavljena javnosti kao hrabar iskorak ka deblokadi i evropskom putu, bila je zapravo čin bezuslovne kapitulacije.

U politici, kao i u ratu, moć ne proizlazi iz dobrih namjera, već iz kontrole nad ključnim strateškim tačkama. Dom naroda je Dejtonskim sporazumom uspostavljen upravo kao takva tačka – institucionalni osigurač koji etničkim predstavnicima daje moć veta. Svjesno ući u vlast bez ijednog vojnika na tom frontu nije kompromis, to je samoubistvo s predumišljajem. Trojka je time efektivno pristala da bude dekor u vladi koju suštinski kontrolišu SNSD i HDZ. Njihove ministarske pozicije su utješna nagrada, zlatni lanac kojim je vezan politički eunuh, nesposoban da provede bilo kakav zakon ili imenuje bilo koga bez aminovanja svojih navodnih partnera.

Tako se imenovanja u Ministarstvu prometa i komunikacija, gdje HDZ postavlja 100% svojih kadrova, ne dešavaju uprkos Trojci. Dešavaju se zbog Trojke. Oni su postali dobrovoljni izvršitelji vlastite marginalizacije, dajući legitimitet procesu u kojem se bošnjački politički faktor svodi na nivo statističke greške u institucijama koje bi trebao suštinski da gradi. Oni su vlasnici automobila koji su ključeve predali onima za koje znaju da će ga slupati, tješeći se da barem sjede na suvozačevom mjestu.

Dejtonski gambit: Dragan Čović kao majstor vladavine manjine

Da bismo shvatili dubinu Trojkinog promašaja, moramo razumjeti briljantnost strategije Dragana Čovića. Dok ga sarajevska čaršija otpisuje kao puku smetnju i opstrukcionistu, on je zapravo najuspješniji bosanskohercegovački političar postdejtonske ere. Njegov uspjeh ne leži u broju glasova – Hrvati su najmanji od tri konstitutivna naroda – već u savršenom ovladavanju ustavnim mehanizmima.

Čović je Dejtonski sporazum, zamišljen kao mirovni okvir, pretvorio u svoj politički arsenal. Shvatio je da u asimetričnom sistemu nije bitno koliko ljudi glasa za vas, već gdje se nalaze vaši prsti na polugama moći. Dom naroda je njegova tvrđava. Kroz insistiranje na "legitimnom predstavljanju", on je poziciju demografske manjine transformisao u poziciju nezaobilaznog institucionalnog hegemona. Bez njegovog potpisa ne može se usvojiti nijedan zakon, ne može se imenovati nijedan direktor, ne može se napraviti nijedan ozbiljan korak. On je postao "kingmaker", ključar države koji odlučuje hoće li ona funkcionirati ili stajati u mjestu.

Njegova politika nije, kako se to naivno predstavlja, puka blokada. To je proračunata, dugoročna kampanja iscrpljivanja čiji je cilj da kroz paralizu sistema iznudi političke ustupke koje nikada ne bi mogao dobiti na izborima – prije svega, izmjene Izbornog zakona koje bi zacementirale etničku podjelu i osigurale mu vječnu vlast. Imenovanja u Federalnom ministarstvu prometa su samo minijaturni prikaz te strategije na djelu: maksimalna eksploatacija pozicija moći kako bi se ojačala vlastita baza i demonstrirala potpuna kontrola nad "hrvatskim" feudom.

Evropska slijepa tačka: Kako Dejton hrani ruski scenario

Ova unutrašnja drama ima i svoju opasnu geopolitičku dimenziju, koju Brisel i Washington uporno ignorišu. Lokalna borba za fotelje i direktorske pozicije savršeno se uklapa u širi, ruski scenario za Balkan. Dejtonski ustav, nekada alat za mir, postao je nacrt za haos. Trajna institucionalna blokada, koju vješto orkestrira Milorad Dodik uz prešutnu ili aktivnu podršku HDZ-a, stvara permanentno stanje nestabilnosti. A nestabilna, disfunkcionalna i paralizirana Bosna i Hercegovina služi strateškom cilju Moskve: sprječavanju širenja NATO-a i Evropske unije na Zapadnom Balkanu.

Svaki put kada HDZ blokira rad Federacije ili kada SNSD paralizira državne institucije, oni ne rade samo za svoje uske etno-nacionalne interese. Oni objektivno rade za Rusiju. Pretvaraju Bosnu i Hercegovinu u "failed state", crnu rupu na evropskom tepihu, i time dokazuju narativ Kremlja da je zapadni model liberalne demokratije neodrživ. Trojka, u svojoj želji za vlašću po svaku cijenu, postala je saučesnik u tom procesu. Njihova "konstruktivnost" je zapravo podmazivanje mehanizma koji državu vuče u propast.

Evropska unija, sa svoje strane, pokazuje zapanjujuću slijepu tačku. Fokusirana na ispunjavanje birokratskih formi i davanje lažne nade o članstvu, ona nagrađuje upravo one aktere koji potkopavaju temelje države. Guranjem Trojke u aranžman bez ikakve institucionalne snage, međunarodni faktori su žrtvovali suštinu za formu, dugoročnu stabilnost za kratkoročni privid funkcionalnosti. Time su samo ojačali pozicije nacionalista i poslali poruku da se ucjena i opstrukcija isplate.

Posljedica: Bošnjaci kao etnička grupa, ne politički narod

Krajnji ishod svih ovih procesa je politička degradacija Bošnjaka. Iako demografska većina, oni se kroz institucionalne mehanizme i političku nesposobnost vlastitih predstavnika svode na status puke etničke grupe čiji se glas može i smije ignorisati. Volja birača, izražena kroz Predstavnički dom, postaje irelevantna kada se suoči sa betonskim zidom etničkog veta u Domu naroda.

Ova sistemska nemoć rađa frustraciju i vodi daljoj fragmentaciji bošnjačkog političkog tijela, otvarajući prostor za populiste i nove spasitelje koji nude laka rješenja. Umjesto da grade državu za sve njene građane, bošnjačke političke elite su prinuđene da se bave pukim biološkim i političkim preživljavanjem.

Imenovanja tri pomoćnika ministra hrvatske nacionalnosti u jednom federalnom ministarstvu stoga nisu samo fusnota u moru loših vijesti. Ona su savršen epitaf jedne politike. Epitaf na grobu ideje o funkcionalnoj, građanskoj Bosni i Hercegovini, koju su sahranili njeni navodni zaštitnici. Država se ne gubi samo ratom. Ponekad se predaje mirnodopski, potpisom na koalicioni sporazum koji se prodaje kao "evropski kompromis", a zapravo je akt bezuslovne kapitulacije.