Gazili smo šutke duboki snijeg penjući se prečicom ka liniji ispred koje se nalazio Kapljevac. Tih posljednjih februarskih dana 1994. godine napadalo je na Majevici čitavih osamdeset centimetara, a na mjestima smetova i nanosa snijeg je bio dubok i po metar i po. Večernji vjetar bio je veoma hladan, kad bih ga udahnuo, osjetio bih tu njegovu hladnoću i žestinu u vlastitim plućima.

Vodič iz 252. brigade okrenuo se prema nama zastavši da malo odmorimo. Naslanjajući se na koljena, iznuren pokaza rukom prema naprijed: “Evo, ovim pravcem, još nekih 500 metara i kod naših smo.” Meša, naslonjen na svoju pušku, skide potkapu s usta i upita vodiča: “Pa, ljudino, kako vi, živ mi bio, prebacujete ranjenike, pa odavde nema šanse da preživiš ako te šta zakači?”

Vodič se, drpajući po bradi, zagledan u daljinu, ponovo okrenu k nama: “Pa, vidiš, ima cesta koja vodi drugom stranom, prohodna je gotovo do vrha i održava se. A, junače, ne brini, ako te šta zakači, evo ti obećavam, ja ću te na najlonu svući do saniteta.” Ostali se počeše smijati. Meša namrgođen odmahnu rukom: “Hajde, živ bio, ne sluti, bježi tamo.” Pomalo ljutito podiže pušku i ranac pa prođe pored drugih: “Umjesto što pričaš bez veze, bolje hodaj, kako smo krenuli, mrak će nas s tobom uhvatiti, ni ti, a ni mi pojma nećemo imati gdje smo.”

Bio sam pretposljednji u koloni, iza mene je bio samo Mirza. Nosio je nogare od snajpera i dva ruksaka sa sanitetskim materijalom. Krećući se, razgledao sam i lijevo i desno. Majevica je imala idiličan krajolik. Prelijepa borova šuma s obje strane pod bijelim snježnim pokrivačem bila je kao sa starih novogodišnjih čestitki. Ali Majevica je bila veoma opasna i nemilosrdna planina. Mnogi su, očarani tom ljepotom, zauvijek ostali u njenim vrletima. I sami smo svjedočili spuštanjima temperature na –31 stepen Celzijusa. Udisali bismo tada zrak iz jakne umotani u potkape i šalove; znali su se tada čuti poznati zvuci cijepanja i pucanja drveća od hladnoće, što u tim noćima nije bilo nimalo prijatno...

Trebalo nam je još pola sata da stignemo do položaja koje su držali borci 252. tuzlanske brigade. Dobro utvrđeni rovovi, tranšeje i zemunice, pokazivali su ono što smo i sami znali. Bili su to veoma dobri borci, prekaljeni u mnogim bitkama. Rijetko su oni igdje išta izgubili i zaslužno su nosili naziv “bedem brigade”.

Rasporedili smo se po zemunicama dok su nas vojnici, koji su tu već bili treći dan na smjeni, znatiželjno gledali. Znao sam ja da oni nemaju svakodnevno ovakve iznenadne goste pa su nas zato i posmatrali. U očima im se čitalo pitanje: – šta ovi ovdje rade?

Na ulazu u zemunicu spustio sam stvari i otresao snijeg s jakne. Bilo je lijepo i toplo: na samom kraju zemunice mala peć isijavala je svjetlost i toplinu.

Noć se bila spustila na Majevicu, bilo je oko devet sati. Planinski mir remetili su pucnji koji su dolazili s obje strane – čisto da se zna da je svako na svom mjestu i da se sve budno prati. Stariji čovjek sjedio je uz peć i šutke malim džepnim nožem djeljao komad drveta. Vidjelo se po obliku da će to na kraju biti muštikla za cigarete.

Povisok i prosijed vojnik ušao je i, prošavši pored mene, lupi po ramenu trećeg: “Hajde, tvoj je red da stražariš.” Mlađi momak, od nekih 25 godina, šutke i nevoljko, uzeo je pušku i jaknu i izašao napolje.

Uskoro se na vratima zemunice pojavi Safet. “Ko je ovdje Ibrahim”, upita zadihano. “Ja sam”, reče čovjek pored pećice ne podižući glavu sa svog ručnog rada. “Tražim te po liniji, a ti ovdje.” Ibrahim smireno kratko odgovori: “Da si pitao, našao bi me odmah.” Spuštajući na improvizirani stol svoj nožić i nedorađeni komad drveta, vrati se natrag u prvobitni položaj: “Reci, brate, šta treba?”

Safet sjede pored mene, kratko othuknu, izvadi cigarete i počasti Ibrahima. “Vidi, Ibrahime, mi smo sutra određeni za izviđanje ovdje. Hoću da upozoriš sve svoje momke o našem kretanju. Znači, u četiri ujutro krećemo i hoću da ste vi svi u tranšejama. Znam da je hladno, al’ dok se ne vratimo, neću da je iko ušao u zemunicu. Ja odgovaram za ove momke, a znaš kako to ide.” Ibrahim se nasmija: “Što si ters, ne brini ništa, sve što zapovjediš – bit će tako.” Naslanjajući se nazad u improvizirani stolac, dodade: “Jesmo li vojska il’ nismo, brate?”

Safet kratko klimnu glavom: “Momci, idem da obavijestim ostale, vi se malo odmorite, odspavajte, a u 3 sata i 30 minuta da ste spremni.”

Izlazeći, lupi me u rame namignuvši: “Dobro očisti tu pušku i utopli je.”

Pružili smo se na nekim dekama po zemunici. I ja sam malo odspavao. U jednom momentu osjetih da me neko drmusa. Bio je to Hamza, bilo je vrijeme da pođemo.

Ustali smo i spremili sve što je bilo potrebno. Nas jedanaest stajalo je na okomitoj odsječenoj uzvisini. Ispred nas se protezao mračni šumoviti predio. Vidljivost nije bila loša jer je bila mjesečina.

Hladnoća se odmah osjetila po cijelom tijelu. Znao sam da treba nekoliko minuta za privikavanje.

Polahko smo se spuštali, jedan po jedan, niz kosu liticu koja je vodila u šumu. Dolje smo se sačekali, a onda krenuli dalje. Safet nas je upozorio na minsko polje i rekao da se moramo vratiti svojim tragom.

Kretali smo se zastajkujući i čekajući znak prethodnice da nastavimo. Na jednom mjestu Safet pokaza prema jelki čije su se grane pod teretom snijega bile spustile do zemlje. “Samire, tu postavite mitraljez, ti i Mirsad ste odstupnica.” Njih dvojica samo potvrdno klimnuše glavom i izdvojiše se iz male kolone.

Uskoro smo pošli dalje. Zastali smo kod jedne velike stijene i ondje čekali naredbe. Safet, pokazujući rukom, reče: “Mi smo ovdje bili prije pet dana. Odavde do njihovih položaja ima nekih 300 metara. Ovo je najudaljeniji dio između linija. Ali dalje moramo biti oprezni. Hamza i Bekir idu naprijed i, tek kad nam jave, idemo i mi.” Svi smo potvrdno klimnuli glavom. Na nebu se već počelo nazirati plavetnilo najavljujući zoru.

Kretali smo se sporo, najviše po dvadeset metara. Odjednom smo zastali. Bio sam na samom začelju prateći desnu stranu i pozadinu. Hladnoća je bila sve gora i neizdržljivija, od nje su išle suze na oči koje su se ledile na kapcima.

Hamzina se motorola ugasila. To je bio znak da nešto nije uredu. Safet nam je rekao da ostanemo na svojim mjestima, da zauzmemo borbene položaje i čekamo. Ubrzo je zamakao iza krošnji borova prateći Hamzine i Bekirove tragove.

Mi smo čekali. Nakon petnaestak minuta, čuli smo ih kako dolaze.

Vidjeli smo da trče prema nama. Brzo smo bili u koloni. Safet nam je nabrzinu ispričao da je iza susjednog brežuljka više od 300 četnika koji se prema nama kreću u dvije grupe. U tom momentu začuli smo motorolu. Samir je na drugom kanalu, kratka poruka: “Strijela, mimoišli ste se s izviđačima, odjava.”

Sledio sam se. Gledali smo jedni u druge. Nemoguće! Gdje smo se mimoišli, kako, kad? Milion pitanja bilo je u glavi.

Safet nas trgnu, pokaza rukom nadesno: “Idemo ovuda.” Gazili smo snijeg gotovo do pasa. Išli smo sve više udesno. Već je počelo i svitati. Jasno smo razaznavali drveće. Safet nakratko zastade, izvadi kartu i kompas iz jakne i spusti ih na smrznuti snijeg. Sve je to nekoliko trenutaka kasnije spakovao natrag i opet pokazao rukom rekavši: “Idemo ovuda, pravo, izaći ćemo nekih 300 metara od mjesta ulaska.”

Išli smo koliko su nas noge mogle nositi kroz duboki snijeg. U glavama nam je bila samo jedna misao: hoćemo li stići prije četnika.

Zastali smo načas i razgledali. Safet mahnu rukom pokazujući nam da zalegnemo. Bio sam naslonjen na neko oboreno drvo čije su grane stršile iz snijega. Rukavi i ovratnik jakne bili su mi puni snijega, ali to je bio najmanji problem. Desno, pedeset metara od nas stajalo je sedam ili osam agresorskih vojnika. S naše pozicije jasno smo ih vidjeli. Ubrzo su im se iz pravca naše linije pridružila još četverica. Safet klimnu glavom i pokaza da pođemo nazad. S otkočenim naoružanjem na koljenima smo se izvlačili iz četničkog vidokruga. Ispred nas je bila mala padina. Čim smo se nje dočepali, počeli smo trčati u dvije grupe.

Za koju minutu našli smo se pod našom linijom. Safet uključi motorolu, odmah je dobio Ibrahima: “Ulazimo u liniju na 250-300 metara lijevo, pošalji deminere.”

Ubrzo su se pojavila dva čovjeka koja su nam rekla da ih pratimo.

Gore na rovu čekao je Ibrahim. Raširio je ruke čim nas je ugledao: “Pa, pobogu, ljudi, šta radite, ja vas čekam gore, mogli ste u mine uletjeti?!” Čim smo se popeli i uzeli zraka, Safet mu objasni: “Četnici idu ovamo, izvidnica im je bila pod vašim rovovima.” – “Kakva crna izvidnica, ljudi?” – “Mimoišli smo se, čovječe”, viknu Suad, “idi, uzbunjuj ljude hitno, cijelu liniju!” Ibrahim, preskačući tranšeju, zovnu nekog vojnika i izda mu naredbe. Iz zemunice je izvukao telefon i zvao istureno komandno mjesto (IKM) bataljona: “Šalji svu rezervu, naši izviđači mimoišli su se s četnicima, idu u napad na liniju.”

Mi smo se rasporedili po liniji i osmatrali teren. Svanjivalo je. Čekali smo ih s punim tranšejama vojnika. Svi su budno posmatrali svaki djelić šume.

Motorola je zašuštala, čula se kratka poruka: “Prijem, zemunica broj 3.” Mirza me udario po leđima i kratko mi rekao da krenemo. Sagnuo se i ispred zemunice uzeo dva MRUD-a (mine usmjerenog djelovanja). Okrenuo se prema meni, pokazao glavom na dva bunta žice i rekao mi da ih ponesem.

Brzo smo došli do zemunice broj 3. Tu je bilo petnaestak naših vojnika raspoređenih niz tranšeju. Mirza im tiho reče da ne pomaljaju glavu: “Izviđači su bili sigurno ovdje, neka misle da niko ne pazi.” Umotao je žicom mine i pripojio ih na kleme.

Sad smo jasno vidjeli četnike. Odvojili su se u dvije grupe. Jedna je krenula ka nama, a druga malo ulijevo od nas. Mirza zamahnu i baci minu niz brdo, pa onda i drugu. Pale su u duboki snijeg. Uzeo je žice i brzo ih spojio na mašinu. Pitao sam ga hoće li to obje odjednom aktivirati, na šta se on s osmijehom iskezio: “Nego šta ću?” Pritisnuo sam dobro šljem na glavu, znao sam koja će to eksplozija biti.

Došli su nam na dvadesetak metara. Još niko nije otvarao vatru. Mirza, naslonjen leđima, reče vojnicima: “Sagnite se dolje, sigurno će ispaliti zolju i krenuti u napad, ne mogu nam ništa kroz ovaj grudobran.” Nekoliko sekundi poslije, odjeknula je detonacija, a onda i druga. Salva metaka slila se na nas prije nego smo uspjeli ustati. Prihvatili smo borbu odmah. Šuma je odjekivala od pješadijske pucnjave. Pokušavali su se podvući pod rovove koliko god je moguće bliže. Mirza proviri iznad grudobrana i viknu nadglasavajući pucnjavu: “Evo im i glavnine, idu da im se pridruže!” Pucajući, pogledao sam ispred, bilo ih je mnogo i išli su tačno na nas.

Mirza podignu mašinu na grudobran i rukom pregleda žice. Okrenuo ju je, a onda pogledao u nas i namignuo. U momentu kad ju je stisnuo ja sam legao, a neko preko mene. Strahovita eksplozija odjeknula je čitavom planinom. Val detonacije zaljuljao je borove iza nas, sav je snijeg spao s njih. Pucnjava ispred nas je umukla. Ispravili smo se i sasuli iz svih pušaka. Safet je doletio poguren kroz tranšeju: “Pobogu, šta to bi?” Mi smo šutjeli. “Grom iz vedra neba”, smijući se, reče mu Mirza.

Dolje, iz šume, čulo se jaukanje i zapomaganje. Uskoro je s naše strane doletjelo nekoliko projektila zasipajući taj dio šume. Nakon što su detonacije utihnule, više se ništa nije čulo. Ibrahim, nekako naheren, doletio je do nas. “Auuuuuuu”, viknu, “jesu dobili junaci! Da čujete dolje kuknjave.” Svima nam je laknulo. Ono što su oni pripremali, možda i danima, raspršilo se u samo pet minuta.

Ibrahim je stajao i gledao: “Svaka čast, momci, ja nemam riječi. Nakon svega da ispadne ovako. Ovo je čista sreća.”

Mirza i Samir uzimali su svoju opremu. “Idemo polahko do naše zemunice”, reče Safet.

Dok smo izlazili iz tranšeje, Mirza se okrenu prema Ibrahimu: “Šta veliš, Ibrahim-aga, sreća, je li?” – “Jest vala, momci, ko zna kako bi ovo završilo da niste susreli njihove izviđače.” Mirza ga pogleda: “Kakva sreća, moj Ibrahime, kakva sreća, ovo ti je Božiji keramet.”

Ibrahim je stajao i nijemo gledao dok smo odlazili...

Majevica je i dalje nemilosrdno hladnim vjetrom pokazivala da je ona neprikosnoveni gospodar ovih prostora... Mi smo bili ti koji smo je branili, a ona nas je čuvala i prihvatala.