Kemal Mahmutefendić, EX NIHILO – iz ničega, nikome, ni o čemu, “Planjax”, Tešanj, 2021.

Uz potporu Fondacije za izdvaštvo FBiH izašla je iz štampe nova knjiga poezije možda i ponajboljeg (a svakako među najboljima) živog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pjesnika Kemala Mahmutefendića. Čijeg pjesnika? Ipak, bit će – pjesnika ovog jezika... I da se ne shvati kao neskromnost potpisnika ovih redova, još i – mog pjesnika; uostalom, zašto da ne, ako imaju smisla prisvojne zamjenice, u ovom kontekstu (naš, vaš, njihov), zašto ne bi mogao biti i moj?!

Ovo je već četvrta po redu objavljivanja njegova knjiga koja pretendira na to da bude posljednja-objedinjujuća (od Bestijarijuma, Pjesme nepoznatog autora i Nečujno, ili propast poezije), a svaka od prethodne tri, pa i ova, bila je (i biva) sve bliže tom cilju.

Pjesnik je onaj koji otkriva i svjedoči u jeziku, jer otkriva i svjedoči da ništa nije baš to što nam se i kako nam se čini da jeste, da to što mislimo i kako mislimo nikad nije i ne može biti cijela istina – on je profet i prevratnik, i zato je uvijek sam. Otkrivanje i svjedočenje u jeziku podrazumijevaju, međutim, još nekog: onoga kome se otkriva i onoga pred kim se svjedoči. Otkrivanje i svjedočenje u jeziku jeste poezija: ona obuhvata sve – sve troje gore navedenih – i očituje se kao sila s božanskim atributima sveobuhvatnosti-svesravnjivosti-sveobnovljivosti-svesatvorljivosti. Dalje, iskustvo saučestvovanja u očitovanju i djelovanju sile poezije jeste pjesništvo; njemu kao takvom pripadamo svi mi koji slušamo-čitamo i koji pišemo. Samo pjesnik je taj u kome to saučesništvo prerasta u posvećeništvo: tamo gdje je poezija, pjesnika (više) nema – izlišan je; atributi kojima se ukazuje na kvalitet, značaj, veličinu i izvanrednost mogu pripadati samo poeziji, nikako pjesniku.

“Pada lanjski snijeg./ Tačno sada – pada li, pada./ Na lice bivšeg čovjeka./ Na kosu budućeg. Lanjski, lanjski./ Prekriva puteve – ništa što je ljeto:/ lanjsko je lanjsko, vječito Sada./ A nama je lanjskima – da li već,/ ili oduvijek? – i hladno i vruće,/ i prošlo i sadašnje,/ i nadolazeće. //  Radujte se, djeco, bezazleni starci,/ ovom vihoru od sveopšteg snijega –/ svejedno da li lanjskog ili budućeg,/ onog koga ima i onog koga nema./ I lica se koče – da li što je ljetna vrućina/ ili što mrzne i krv ustavlja – / i nemoj misliti, čovječe,/ da lanjsko je prošlo (ono tek dolazi!),/ i da je buduće porod sadašnjeg u njemu:/ jer ono čega nema, to te čeka/ u svakom vremenu tvog svepostojanja,/ kome niko nikad još nije uspio/ odrediti vrijeme… //  …onaj tren koji caruje.” (“Lanjski snijeg”, str. 47)

Pjesnik je onaj kojim vlada demon omnilingvacije (svezaustivosti-sveojezikovljenosti): sve što se otvara njegovim čulima, sve što mu padne na pamet, što mu se pričini, što mu se dogodi, što ga muči, za čim žudi – apsolutno sve je pjesnikovom jeziku dostupno, iskazivo i izrazivo, sve je sa svačim usporedivo i komplementarno, sve je nadohvat ruke (koliko god daleko bilo), sve je zaustivo, opipljivo i podatno neutaživoj potrebi da se preoblikuje i prekomponira to što nazivamo postojanjem, iskustvom i znanjem. Sve mu je na raspolaganju da artikulira svoj otklon od degradirane stvarnosti i od kompromitacije humaniteta – kao što mu je i sve na raspolaganju da istisne iz sebe čiste boje (i svijetle, i tamne) drhtave duševnosti...

“Sedamdeset mi je. Ni malo,/ ni puno, kako god se uzme./ Pamtim mnogo – ustvari sve, ako dopustite./ A život – kuče, mota mi se oko nogu;/ nastoji da me ima, i da ja bez njega, kao,/ ne mogu. Slini, bali, sopće, prljavim/ šapama nešto brlja./ A ja – kao i uvijek – šutim, gledam/ tu bijedu pred sobom, saučesnički,/ smjerno – znam šta je šta –/ i čekam: kome će prije dosaditi./ Meni, koga nema, a jesam –/ ili njemu, tom kučetu-životu,/ koje već smrdi, i smrdilo je i kad se rodih./ Dok su u obojici, neizgovorene, možda čak i/ nepomišljene, iste riječi zatvorene:/ ‘Moraćeš pristati…’” (“Kuče, život”, str. 57)

Nije pravo pitanje, kad promišljamo i interpretiramo Mahmutefendićevu poeziju, o kom se tu izražajno-stilističkom modelu radi, koje su tu na djelu forme i sklopovi, ideje i tehnike komponiranja pjesničkog teksta: on može sve (zaustiti, iskazati) i može svakako (izraziti, oblikovati) bilo koji sadržaj! Ovog pjesnika u biti definira nešto drugo (a ne neki “jedinstveni, njegov” model izražajnosti): definira ga i profilira sposobnost prelaženja granica – svladavanja svih prepreka što stoje između riječi i stvari, dojma i refleksije, osjećanja i ideje, između vanjskog obrisa i unutrašnje logike, banalnog i uzvišenog, privida i suštine, između zvuka i značenja, fragmenta i cjeline, materijalnog i esencijalnog, između sna i jave, bilog i budućeg, živog i mrtvog...

“Očajne milosti pun je svaki dan/ koji doplovljava dozivan/ posvemašnjim našim nestrpljenjem./ A kada dođe, onda on – svijet –/ čeka, pruža ruke prema nama,/ slično djetetu koje prve korake pravi./ Nijemo se gledamo: u dubokoj mudračkoj/ patnji, toliko svikloj. Mi i naš dan./ Hladno klizeći jedno uz drugo,/ kao podmazani metalni klipovi/ kakvog ubitačnog,/ preciznog automata.” (“Drugačije se ne može”, str. 10)

Prva tri stiha gore navedene pjesme imaju svoju muziku, zvučnost i ritam – nije samo začudnost prve sintagme (očajne milosti) to što otvara širom vrata mogućnosti ispisivanja pjesme: slogovi su tačno “izmjereni” (3-3-1-1-2-1; 2-4-3; 4-2-4), rimuju se “dan” i “dozivan”, aliteracijsko sazvučje (“a-š-i-m”, u “posvemašnjim našim”, te sva tri “m” kao posljednji glasovi triju zaredom riječi) – majstorstvo je to koje otvara pjesmu u svim pravcima. A samo je jedan pravi: onaj u kom se “on – svijet” poredi s djetetom koje pravi prve korake, pružajući prema nama ruke; u kom se, potom (kontrapoliranje!), konstatiraju “nijemo zgledanje” i “duboka mudračka patnja” – koja je (opet sjajno očuđenje!) toliko svikla. Posljednja usporedba (s podmazanim klipovima ubitačnog preciznog automata) zatvara krug za nas (za “mi” i za “naš dan”), tako da nam ostaje potpuno nemoguć dojam – da je sve rečeno i prije no što se išta počelo izricati.

“Pećine trepere,/ trag Hermesovih potplata u zraku,/ u odbjeglom, neznalačkom mraku,/ u osvijetljenom mraku. // Čizme moćnog boga/ šumno žderu pijesak/ na žalovima, žalovima/ okrvavljenim modrom vodom. // Pupkovina Sunca se suši,/ u hrapavosti zidova/ zvižde pluća ljeta.  // Mjed zvona,/ krvav zijev nad bregovima/ do kojih se ne može stići, nikad. // Otvoriš li usta, u sjenci,/ uskočiću u njih zakićen jednim brodom,/ ovjenčan velikim jednim ribljim repom. // A nokti ti modre,/ oponašaju ludi plavac/ tamo u stranama. // Mažem se ruzmarinom,/ ti se maziš sa smokvama,/ dok stada bijelih i šarenih koza/ jašu na talasima. // Ništa je svaki dan umrijeti./ Kao što to Sunce čini/ bez imalo žaljenja.” (“O čemu sniti?”, str. 27)

Pjesnik nije tu da se zaustavlja na onom što jeste i kako jeste – on traga za naličjem svih stvari, otkriva tamnu stranu Mjeseca, uporno i konzistentno relativizirajući i podrivajući temeljni ontičko-logički princip identiteta: A nije jednako A, svijet i život nisu stvoreni ni dati kao statične kompozicije u kojima se jednom zauvijek definira i katalogizira svaki njihov sastavak.

Dakle, duhovni postav iz kog izrasta pjesnički opus Kemala Mahmutefendića na produktivan način spaja i uvezuje u sebi otkrivalački napor i nepresušni otpor kritičkog uma, na jednoj, i odvažnost izricanja i žudnju za preoblikovanjem, na drugoj strani; taj i takav duh traži i podrazumijeva saučesništvo čitača i tumača – jer istina nije sama za sebe, ona je moguća samo kao pogođenost nas samih njom: istina bića jeste bol koju osjećamo i koju nosimo, u kojoj sami sebe prepoznajemo i pronalazimo, saučestvujući u svedohvatnosti-svepropusnosti pjesničkog izraza. Samo tad je i samo tako je poezija moguća i samo tad se ispunjava njezin smisao: u mraku straha, trpnje i nesreće ukresati žišku bola na kojoj ćemo se ogrijati, u čijem plamu ćemo sami sebe spoznati i s kojom ćemo izdržati na putu do božanske svjetlosti.

 

OTAC I SIN

Sjedili otac i sin.
Sjedili, sjedili, sjedili
jedan naspram drugog.
Pod njima klupa,
nad njima nebo, sunce i mjesečina,
kiše i smrtne tišine.

Sjedili oni tako,
gledali se, mislili 
– otac i sin.

Vijekovi prođoše, dan nikako da mine,
ostariše obojica (umriješe li?),
ne zna se već ko je kome šta
i ko je kome ko;

dok jedan od njih (otac? sin?)
ne prozbori:
“Ovaj dan nikako da prođe.”
Na što će sin ocu (otac sinu):
“Ipak bi, vidiš, bilo najbolje
Poći spavati.”