Džamija Magribija na Marijin-Dvoru u Sarajevu ima u sebi nečeg začudnog, nečeg čednog, nečeg istovremeno naivnog do infantilnosti. Ovdje, zakleo bi se zadivljeni posjetitelj pred njenim drvenim stubovima koji mu nude ulaz kao zagrljaj, kamen diše atmosferom jedne slike u knjizi Czesława Miłosza. To je ona scena u romanu U dolini rijeke Isee kada se Neron, pas glavnog junaka Tomaša, koji neizmjernom psećom ljubavlju voli šljive, prisloni prednjim šapama o stablo i zatrese, a posvud oko njega, kao u bajci, zaromore zreli plavkasti plodovi.
Ako je ljudsko znanje samo kap u moru sveopćeg svemirskog znanja i ako je samo mrva od nepreglednih polja Božije milosti, kako to naukuju sufisti, koji tvrde da se do krajnjih spoznaja ne dolazi intelektom i umom već čistom i nepatvorenom emocijom, onda je čovjek tek jedno, gotovo bezumno biće kojem rukovode instinkti i koje je tako zavoljelo šljive svemirske da će za njih učiniti i ono što se čini nemogućim, potpuno će se protegnuti svojim unutrašnjim bićem da bi stresao s neba barem jedan od neizbrojivih plodova neizmjerne Božije ljubavi.
U toj Miloševoj slici kao da je sav zapisan taj tajanstveni šejh – Magribija. Od njega do nas i naših dana, skovane u škrto i prozračno narodno predanje, koje se može naći još samo u starodavnim knjigama, dobaciše samo ogoljene i gotovo beskorisne riječi. Govore nam one kako je potegao čak iz Magreba i s Isa-begom Ishakovićem, osnivačem Sarajeva, došao ovamo, u Bosnu, da ovdje, pod Trebevićem, na obalama Miljacke, širi sufijski nauk, da se rastapa u velikoj Božijoj čednosti i da se na kraju raspe u nevjestinskoj noći i da ovdje ostavi kosti svoje. Za mezar mu se ne zna, ali sjećanje na njega ostade u imenu džamije – Magreb, Magrebija, i na kraju, u skladu s jezičkim poravnanjima, Magribija.
Ova kratka jezička vratolomija vodi nas jedinom mogućem zaključku: da je taj šejh, koji se prije pet i po stoljeća pojavi nad vrelom Bosne, takvom snagom u svojoj duši nosio duh tog dalekog i Bosancima egzotičnog područja, da je jedino logično bilo da ga tako i prozovu te da mu se u desetljećima koje je proveo među Sarajlijama ime sasvim zatrne i za sviju ostane samo šejh Magribija. Ili, ipak, vodi nas još jednom zaključku: da je uspio u onome što je životni cilj svakog iskrenog sufije, da odbaci sa sebe teške haljinke ljudskog ega i mrkli ogrtač sebeljublja i da se u svojoj lucidnosti poravna s čestitošću ravnoj dječijoj i tako dostigne onaj tren kada čovjek nadrasta ime svoje, kada se ono odvaja od njega i kada ga u njemu niko više ne može raspoznati.
Više od pet stotina godina mahala oko džamije, a kasnije i ulica, i cio ovaj kraj, zove se Magribija. Nikom u ta četiri i po stoljeća nije palo napamet da joj mijenja ime, što je pravi raritet u gradu u kojem su sokacima i ulicama, sve u skladu s ideološkim uvjerenjima, imena mijenjana i po deset puta. I to bi, valjda, trebalo nešto govoriti o šejhu Magribiji, o snazi njegove ličnosti, o postojanosti njegove vjere, o dobroti duše i o širini uma u koji se katkad sakrivaše cijeli šeher.
Kada je Isa-beg Ishaković, osmanski vojvoda na novouspostavljenoj vojnoj krajini, prodro kroz zemlje Pavlovića i pao po selima Vrhbosne, u njegovoj pratnji što se cijelog dana slijevaše od Hodidjeda dolinom rijeke Miljacke bili su i deseci derviša, predstavnika različitih sufijskih redova, koji su pratili tadašnja osvajanja, bilo kao borci u janjičarskim redovima, bilo kao duhovni oči zapovjednika. Oni se naseljavaše u novoosvojenim zemljama i stapaše s domicilnim narodima, učeći o njima, upoznavajući ih i prilagođavajući Božiju riječ njihovim tradicijama, načelima i moralnim zakonima, i tako su širili vjeru svoju. O njima historija ne vođaše brigu, tako da se njihovi tragovi javljaju tek prilikom rasplitanja narodnih predanja.
Iz tih predanja doznajemo da je s Isa-begom došlo nekoliko lutajućih derviša koji boraviše na brdu ponad Vrhbosne. To brdo narod će nazvati po njima Šehove korije. Tu oni zikriše i moliše se Bogu, a dvojica bijahu sahranjena na tom mjestu i nad njihovim nišanima danas se uzdiže otvoreno gvozdeno turbe. Njima će Isa-beg u selu Brodac, poviše mlinova, na samoj obali Miljacke, sagraditi tekiju, mevlevijsku, i u njoj, tvrde neki historičari, sakrit će se sami zametak Sarajeva.
Druga dvojica derviša koja su došla s Isa-begom, priča narod, izgradit će još jednu tekiju, nakšibendijsku. Bila je smještena u Zagorici, pored ceste koja je izlazila iz Sarajeva, pa je po njima nazvana Gazileri džada. Stoljećima je ta tekija stajala tu, preko puta Ali-pašine džamije, na mjestu gdje izgradiše Higijenski zavod, a u haremu joj uspravljeni derviški nišani, za koje se vjerovalo da su najstariji u Sarajevu. Nišani su prebačeni pred Ali-pašinu džamiju, gdje i danas stoje, a tekija je srušena. Narod je zapamtio imena te dvojice derviša i, da se ne bi zatrnula u ludilu povijesti, dvjesta godina nakon njihove smrti uklesaše ih na nišane: Ajni-dede i Šemsi-dede bijahu sufije, učenjaci, evlije, gazije.
Jedan je šejh, po narednom predanju, od sultana Fatiha zatražio da mu dodijeli komad zemlje ispod saraja koji sagradi Isa-beg i po kojem ovaj grad dobi ime. I sultan mu dodijeli parcelu uz lijevu obalu potoka Bistrice, sve do njegovog ušća u Miljacku. Kako je dodijeljeni mu plac bio uzak a dugačak, narod ga prozva Duge njive. Kasnije, kada taj šejh u vrh Dugih njiva načini kuću i u njoj poče obavljati zikr, narod ih prozva Šejhove njive, a njega, po njegovim njivama, šejh Dugonja. Na kraju, kad se nepovjerljivi okolni žitelji približiše šejhu i otkriše svu njegovu lucidnost, njive njegove prozvaše Šejhove dugonje. Taj šejh iz narodnog predanja, o kojem historija tvrdoglavo šuti, bude sahranjen u čelu svog imanja, a na njegovom mezaru, sama od sebe, sijaše svjetlost. Skoro četiri stotine godina nakon njegove smrti, tek što uguši Prvi srpski ustanak, u Sarajevo dođe beogradski vezir Sulejman-paša Skopljak, pa se i pred njim ukaza svjetlost na derviševom grobu. Tad Skopljak naloži da se na tom mjestu podigne mauzolej – poznato Turbe sedam braće.
Dakle, jedini derviš iz prvih dana Sarajeva koji sagradi džamiju bijaše šejh Magribija. Možda to o njemu govori da je bio ratnik, uspješan i hrabar i da je zgrnuo dosta plijena te ga uložio u izgradnju bogomolje. Ali, po svoj prilici, pokazat će daljnji historijski događaji, nije imao dovoljno bogatstva da uvakufi bilo šta za njeno održavanje. Iako se prvi put pominje u sarajevskom sidžilu iz 1565. godine, te se smatra da je mogla biti podignuta između te i godine 1538, jedan od najuglednijih bosanskih osmanista Hazim Šabanović, izmirujući narodno predanje s historijskim dokumentima, piše kako bi džamija na ovom mjestu, prvobitna, ipak mogla biti izgrađena u vrijeme Isa-bega i prvih dana Sarajeva. Po Šabanovićevoj pretpostavci, izgori ona u požaru 1480. godine, kada, pred sami kraj jeseni, na čelu vojske kralja Matije Korvina prodrše u Sarajevo vojvoda Vuk Gregurević i banovi Ladislav od Egervara i Petar Dojčin, te tri dana pljačkaše, haraše i ognjiše Sarajevom.
Prije kojih 120 godina, slijedeći narodno predanje, Sejfudin Fehmija Kemura, vjeroučitelj i hroničar Sarajeva, zapisa kako se prvobitna džamija koju izgradi šejh Magribija nije puno razlikovala od ove koju danas vidimo. “Rečeni šejh, smjestivši se u Sarajevu”, piše Kemura, “sazida ovu džamiju, i to s kamenitom munarom”. U nastavku govori da ni njemu nije poznato da li je šta šejh Magribija uvakufio za održavanje ove džamije, ali u jednom drugom tekstu objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja indirektno otkriva da džamija ustvari nije imala vakufa, ili će biti da sve uvakufljeno nestade u plamenu koji proguta i nju. Kemura piše da 85 godina nakon požara “dogje ferman bosanskom valiji Mustabegu da pomenutu džamiju kamenitom minarom i kubetom na novo sazida”, misleći na Carevu džamiju, koja također izgori u požaru te 1480. godine. Kemura ovom prilikom ne pominje Magribiju, ali zar nije sasvim logično pretpostaviti da ni ona nije obnavljana sve te godine i da je s munarom stajala onako bez krova i bez ulaznog portala, nagaravljenih zidina, rastakana kišom i snjegovima?!
Godina obnove Careve džamije, 1565, poklapa se s godinom u kojoj se prvi put, u jednom aktu sarajevskog sidžila, kako nam to priopćava Šabanović, pominje džamija Magribija. Te je godine zasigurno morala biti obnovljena i Magribija, bez obzira na to da li imala vakuf. Naime, kako piše Kemura, valija je po primitku sultanovog fermana formirao komisiju od dvanaest uglednih Sarajlija, a na čelu im je stavio svog zastupnika Hadži Nesuba, sina Muslihudinova, i oni pregledaše Carevu džamiju. Komisija sastavi izvještaj, koji Kemura pronađe u jednom sidžilu u Husrev-begovoj biblioteci. U tom izvještaju sarajevski uglednici opisuju spaljenu Carevu džamiju i predlažu da se nagaravljeni i rastočeni duvarovi do temelja obore i nanovo prezidaju, a na kraju se zaklinju da će oni, ako iz Stambola ne stigne dovoljno para, “skupljati da se sagradi munara i nova džamija sa kubetom”.
Ako je među tadašnjim sarajevskim uglednicima bilo ovakvo raspoloženje, te su bili spremni sami platiti sve troškove obnove Careve džamije, zašto ne bi platili i obnovu Magribije ako već nije imala vlastitog vakufa? Zato što nije bila carska. Ali, ako kažemo tako, odmah ćemo biti demantovani događajima iz vremena nakon drugog požara, onog što ga upali Eugen Savojski, u kojem Magribija opet izgorje. Mula Mustafa Bašeskija u svom ljetopisu piše da je Magribija napravljena, a historičari čitaju obnovljena, 1766. godine, i to “od strane naroda pomoću državnom”.
I prije požara iz 1697. Magribija bijaše u lošem stanju. U svom izvještaju Ćose Halil-paša, namjesnik bosanski, piše, a prevodi Kemura, ovako: “Šejh Magribina džamija bila je i prije dosta u ruševnom stanju, a prigodom nevjerničke navale izgorjevši posve je propala.” Zar i ovo ne govori dovoljno o tome da Magribijina džamija zaista nije imala vlastitog vakufa? Ili o tome kako je skoro trista godina, još od prvog požara, onog iz 1480, pa sve do doba Bašeskijinog, stajala ovdje prkoseći vremenu i nebrizi svojom kamenom munarom koja, kao zalutala roda, proviruje iza stoljetnog šiblja, grmlja i kupinlja. Međutim, ova druga pretpostavka nestaje u daljnjim Kemurinim tvrdnjama koje nam sugerišu da je Magribija ipak bila obnovljena nakon prvog požara, jer je drugi dočekala cijela i u njoj bijaše obavljana vjerska služba. “Godine 1109. hidžr. (1697.) pri inovjerskoj navali i ova je džamija izgorjela do temelja, a imam i mujezin su u istoj poginuli”, piše Kemura.
“I imam i mujezin su u istoj poginuli”, kako jetko odzvanjaju ove Kemurine riječi u beskrajnom tunelu vremena. Ne kaže nam da li ih je izvukao iz narodnog predanja ili ih je pročitao u izvještaju Ćose Halil-paše, ali time neka se bave historičari. Čovjek koji se cijelim svojim bićem nastoji rastrti po ovoj skladnoj bogomolji i rasuti se u njenu prošlost i, u pomen na njenog graditelja, dotaći je čistom emocijom već zalazi iza zavjese vremena i izbija u onaj sunčani novembarski dan kada se vojska Eugena Savojskog s Kobilje Glave, preko Koševskog Brda, poče spuštati u Sarajevo. Tresu se poljane i podrhtavaju brda od bijesa koji u Eugenu izazvaše bezumne Sarajlije, oglušivši se na njegove prijetnje da će sve uništiti ognjem i mačem i ni dijete u kolijevci neće biti pošteđeno ako ne predaju grad. Narod potovario najnužnije, zbio se u zbjegove pa bježi uz Miljacku, na Pale i Romaniju. Branioci, koji se jučer pokazaše drski i naočiti, razbježaše se džile, kada vidješe kakva se sila ovija oko njihova grada. Neki se skloniše među tijesne zidine tabije, a drugi nahrnuše preko Šeher-ćehajine ćuprije i Alifakovca i pomiješaše se s narodnim zbijegom koji se sav zatisnu na Kozijoj ćupriji.
I dok posvud viju haos i strah, dotle ovdje, sasvim zanemareni u tom sveopštem metežu, dvojica ljudi, nadahnuti pričom o šejhu koji je izgradio ovu džamiju i cijeli svoj život zazidao u nju, odlučuju da je ne napuštaju pa šta im sudbina dodijeli. Dodijeli im smrt. Kopljima ih zbodoše švicarski pješaci ili ih mačevima sasjekoše habsburški konjanici ili ih buzdovanima utukoše gorostasni plaćenici iz Saske ili neki drugi vojnici koje Eugen Savojski, po vlastitom priznanju - “Turci su doduše svoje najvrednije stvari sklonili, ali ipak je preostalo dosta robe” – pusti da pljačkaju cijelog dana. Da li su svoje dželate sačekali u džamiji, na koljenima, na sedždi, ili su, oružju nevični, pokušali da pruže otpor...?
U slici koju zatamnjuje sve gušći dim iz kojeg urliču krovovi što se stropoštavaju u grlo plamena naziru se tek krvavi džamijski ćilimi koje vojnici nabacuju na taljige i hitaju ka čaršiji da ugrabe što više plijena. Iza njihovih leđa plamen šiklja kroz prozore i hukti na vrata Magribije i sa sobom nosi miris sažeženog mesa i vije ga ka Trebeviću. Da je Ćoše Halil-paša imao vremena da se bavi pojedinostima prilikom pisanja svoga izvještaja, ili da je to što su dva vjerska službenika ostala u svojoj džamiji da podijele njenu sudbinu smatrao važnim kao što se to nama danas čini, sada bismo znali i njihova imena.
“U gradu ima 120 krasnih džamija”, zapisuje u svoj dnevnik Eugen Savojski, a historija u svoje dnevnike velikim slovima već upisuje njegovo ime, sasvim ravnodušna prema dvojici ljudi koji, u jednoj od tih 120 spepeljenih džamija, cijeli svoj vijek potrošiše zidajući se dobrinom. Taj duh dobrine – otvori, posjetioče, širom oči slutnje – koji je onog davnog novembarskog dana plamtio u duvarovima ove džamije – i oslušni – tinja i danas uhvaćen u tim cvjetovima, listovima, viticama, lozama, koje se u crvenom, u sivom, u boji bijele kahve, prelijevaju i loze, uspinju i spuštaju preko drvenih lukova kojima su povezani duborezom ukrašeni stubovi mahfila, ili se isprepliću na mihrabu, i u plavoj, i u zelenoj, i u bijeloj, i izrastaju u ljiljan, u grozdove i vijence – i čut ćeš – kao da ovo drvo još diše zadnjim uzdahom šejha Magribije, stopljenim s posljednjim dovama dvojice službenika njegove džamije izgorjelih u plamenu – i vidjet ćeš – njih, ljude od krvi i mesa, tolika stoljeća spresaše u čistu emociju.