Od ulaska u NATO 1952. godine, Turkiye je uvijek podržavala politiku transformacije Alijanse. Uprkos periodičnim krizama i sukobima interesa, uloga Turkiye kao saveznika NATO-a bila je glavna veza u odnosima sa zapadnim partnerima. Članstvo u NATO savezu bilo je neophodno za Turkiye u bipolarnom svijetu nakon Hladnog rata, ne samo zbog njenih interesa već i zbog perspektive njenog identiteta. Sa željom da se nosi sa sigurnosnom prijetnjom koja dolazi iz Sovjetskog Saveza i konsoliduje svoj zapadni identitet, NATO je uvijek bio važan za Turkiye.
Na kraju Hladnog rata, iako su postojale razlike u mišljenjima između Turkiye i njenih saveznika u NATO-u po pitanju definicija identiteta i prijetnji, Turkiye je podržala transformacijske politike Alijanse. Pobrinula se da ne bude odvojena od politike otvorenih vrata NATO-a koja se fokusira na proširenje, a istovremeno je nastojala dati svoj najbolji doprinos borbi protiv terorizma, organiziranog kriminala, sajber prijetnji i piratskih aktivnosti na moru. Turska vojska je značajno doprinijela multinacionalnim mirovnim operacijama NATO-a.
Kada se uzme u obzir ova pozadina, nije iznenađujuće da je Turkiye izabrala put do sporazuma usred nastojanja Švedske i Finske za članstvo u NATO-u i nije stavila veto na pristupanje ove dvije zemlje Alijansi. Bilo bi iznenađujuće da je Turkiye ostala jedina članica koja se protivi pridruživanju Švedske i Finske, dvije nordijske zemlje koje su nakon dugog niza godina napustile svoju sigurnosnu politiku usmjerenu na neutralnost i neučlanjivanje u saveze i aplicirale za članstvo u NATO-u.
Iako je sasvim prirodno da Turkiye kao saveznik u NATO-u ističe svoju nacionalnu osjetljivost, nije realno da neke antiturske stranke taj stav predstave kao negativan razvoj događaja i tumače da se strateški smjer Turkiye udaljava od Zapada. Zaboravlja se da je Grčka godinama sprečavala članstvo Sjeverne Makedonije u NATO-u pozivajući se na svoje nacionalne interese i da su Njemačka i Francuska godinama prigovarale članstvu Ukrajine i Gruzije u NATO-u, opet u kontekstu njihovih odnosa sa Rusijom.
Pojedini krugovi su tvrdili da će Turkiye staviti veto na učešće Finske i Švedske u NATO-u, koristeći sopstvene nacionalne interese kao izgovor, čime će navodno oslabiti Alijansu. Međutim, kada se pogleda politika Turkiye o transformaciji NATO-a od kraja Hladnog rata, može se vidjeti da se ta zemlja ne ponaša suprotno uvriježenom mišljenju unutar Alijanse. Zahtjev međunarodne politike je da pregovara tako što će do određene tačke prioritet staviti na interese zemlje i djelovati u skladu sa zajedničkim mišljenjem koje preovlada unutar Alijanse.
Turska je počela da mijenja pogled na NATO davno zbog svoje strateške autonomije i multilateralnog razumijevanja vanjske politike. Za donosioce odluka glavni prioritet je bio potpuno korištenje svih institucionalnih privilegija koje nudi članstvo kako bi spriječili da pitanja koja su pokrenuta u transformaciji NATO-a naškode nacionalnim interesima Turkiye.
Poznato je da Finska i Švedska ne pokazuju potrebnu osjetljivost u borbi koju Turkiye vodi protiv terorizma, pa čak podržavaju YPG/PYD, sirijski ogranak terorističke organizacije PKK. Nakon izdajničkog pokušaja državnog udara terorističke organizacije FETO u julu 2016. godine, mnogi pučisti su pobjegli iz Turkiye i sklonili se, između ostalog, i u Švedsku i Finsku, koje ih nisu izručivale, uprkos ponovljenim zahtjevima Turkiye.
Embargo na oružje koji je Švedska uvela za Turkiye, koristeći vojne operacije u sjevernoj Siriji kao izgovor, također je bio predmet neslaganja Ankare i Stockholma. Ankari je također poznata činjenica da značajan broj simpatizera terorističke organizacije PKK živi na teritorijama Švedske i Finske i da te dvije zemlje ustrajavaju u politici stalne kritike na račun Turkiye.
Nakon sastanka održanog u Madridu 28. juna 2022. godine, potpisan je memorandum između Turkiye, Švedske i Finske. Helsinki i Stokholm prihvatili su da ispune zahtjeve Ankare i to je bio najvažniji događaj koji im je omogućio da budu i zvanično pozvani u članstvo NATO-a. Sporazum, kojim su se dvije nordijske zemlje obavezale da pruže svu vrstu podrške Turkiye, ukinu embarga na oružje i obećanje da će završiti neophodan pravni i administrativni posao za izručenje simpatizera terorističkih organizacija PKK i FETO, trebalo bi smatrati važnim dobitkom iz perspektive Turkiye. Apsolutno je važno da su primjedbe Ankare uzete u obzir i da tekst sporazuma prihvata i NATO.
S obzirom na realistički zaokret u turskoj vanjskoj politici u posljednje tri godine, svrsishodno je da Turkiye nije stavila veto na proširenje NATO-a. Cijenjena je politika koju Turkiye vodi od početka ruskog rata protiv Ukrajine. Posredovanje između strana i doprinos mogućem prekidu vatre su među spoljnopolitičkim prioritetima Turkiye.
Uloga te zemlje u prevazilaženju globalne energetske i prehrambene krize i poboljšanju odbrambenog kapaciteta Ukrajine od Rusije također se smatra pozitivnom i važnom. Ovi koraci, koje je Turkiye preduzela u okviru tradicionalne politike ravnoteže, mogu se smatrati kontradiktornim politikama koje su druge članice NATO-a usvojile protiv Rusije. Međutim, podrška Ankare članstvu Helsinkija i Stockholma u NATO-u u posljednjoj instanci otkrila je van svake rasprave činjenicu da je Turkiye članica NATO-a.
Dok je napetost između NATO-a i Rusije u jeku rata u Ukrajini utrla put Švedskoj i Finskoj da se pridruže NATO-u, važan je geopolitički rezultat da Alijansa, za koju su neki tvrdili da je klinički mrtva, izlazi jača iz ove krize. Treba napomenuti ključnu ulogu Turkiye u postizanju ovog rezultata. Činjenica da je Turkiye povukla svoj veto ima potencijal da razjasni nepoznanice o strateškim izborima Ankare.
Osim toga, ovaj proces je veoma važan za održivo okruženje povjerenja, jer omogućava Turkiye da svoje sigurnosne brige stavi na međunarodnu agendu i da to uvažavaju i zapadne države. Države članice NATO-a, posebno SAD, pozdravljaju konstruktivan stav Turkiye i to može dovesti do pozitivnog iskoraka u odnosima Ankare sa Zapadom.
Bilateralni sastanak turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i američkog predsjednika Joea Bidena održan je u Madridu na marginama Samita NATO-a, iznjedrio je pozitivne signale za budućnost. Bidenove pohvale Turkiye i njegov pozitivan govor o turskoj politici tokom ukrajinskih tenzija mogu utrti put drugim pozitivnim rezultatima u tursko-američkim odnosima. Biden je zatražio od Kongresa da igra ulogu posrednika u prodaji ratnih aviona F-16 koju je tražila Turkiye. Iako nije lako riješiti postojeće probleme između dvije zemlje, koraci koje je Turkiye preduzela tokom NATO samita olakšat će nastanak pozitivnih percepcija u zapadnim prijestolnicama.
S jedne strane, drugi Hladni rat između Zapada i Rusije sužava manevarski prostor u turskoj vanjskoj politici, dok s druge strane povećava strateški značaj Turkiye. Najvažniji izazov za vanjsku politiku Turkiye u narednim godinama bit će uspješan nastavak višesmjerne vanjske politike. Politika ravnoteže između Zapada i Rusije jedno je od najvažnijih strateških naslijeđa koje je ostavilo Osmansko carstvo. Strateška je potreba da Turkiye, koja ima kapacitet srednje veličine, slijedi politiku ravnoteže kako bi ostvarila nacionalne interese. Politika koju je Turkiye usvojila od početka ruskog rata protiv Ukrajine do sada i stav koji je iskazan na posljednjem samitu NATO-a u Madridu pokazuju da je ovo istorijsko naslijeđe prihvaćeno i uspješno izvršeno.
Autor je akademski savjetnik Instituta za vanjsku politiku
