Ove je sedmice u Madridu, u saradnji Ambasade Bosne i Hercegovine u Španiji i vlasti središnje madridske gradske općine Salamanca kao i Centra „Annette Cabelli“, otvorena izložba posvećena životu i djelu Laure Papo Bohorete, bosansko-sefardske književnice, pjesnikinje, prevoditeljice.

Izložene fotografije dio su izložbene postavke Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Osim fotografija, na izložbi će biti predstavljene i tri knjige rukopisa Laure Papo Bohorete koje su nastale ranije kao rezultat saradnje Historijskog arhiva Sarajevo, Ambasade Kraljevine Španije u Bosni i Hercegovini te Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

„Izložbom želimo skrenuti pažnju na bogato kulturno naslijeđe BiH za koje velike zasluge imaju i Sefardi koji su prije nekoliko stoljeća stigli u Bosnu I Hercegovinu iz Španije“, najavila je izložbu bh. ambasadorica u Španiji Danka Savić, dodajući da će Ester Bendahan Cohen, spisateljica i direktorica za kulturu Centra „Sefarad-Izrael“ iz Madrida, držati predavanje o Lauri Papo.

Laura Papo zvana Bohoreta bila je Sarajka koja je svoj život posvetila borbi za ljudska prava i borbi za prava žena. Rođena 15. marta 1891. godine, bila je književnica, prevoditeljica, dramaturginja, govorila je nekoliko svjetskih jezika, a svoja je djela pisala na njemačkom i francuskom jeziku. Od 1924. godine pisala je isključivo na judeo-španskom, latinicom.

Nakon Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini „judeo-španska“ književnost je, pored muzike, zauzimala središnju ulogu u kulturnoj tradiciji bosanskih Sefarda, posebno u Sarajevu, a Bohoreta je bila njezin temelj.

„Lindo muestro Saraj! En el centro tramvajes, autos, un poko mas longje el Levante kon sus ermozuras enkantaderas, sus mahales kijetas! Todo esto kale un aženo ke mos aklare la vista para verlo para admiraldo.“ U prijevodu: „Lijepo naše Sarajevo! U centru tramvaji, auti, malo dalje istok sa svojom očaravajućom ljepotom, sa svojim tihim mahalama! Treba stranac da nam otvori oči da bismo vidjeli i tome se divili.“ Tako je na papiru izgledao jevrejsko-španski jezik Laure Papo Bohorete, objavljen u članku u listu Jevrejski život 1924. godine.

„Ona je jedna od najznačajnijih žena ne samo u Bosni i Hercegovini nego i kada su u pitanju Sefardi uopće, trag koji je ostavila iza sebe svojim djelima je neizbrisiv“, kaže Eli Tauber, historičar Jevrejske zajednice u Sarajevu.

Iste godine kada je Kolumbo krenuo na put u potrazi za morskom rutom do Indije španski su Sefardi krenuli na put u potrazi za novim domovima, s obzirom na to da su ih katolički kraljevi protjerali iz Španije. Jedan dio Sefarda tako je stigao do Osmanskog Carstva. Sultan Bajazid II zaželio im je dobrodošlicu, otvorivši im vrata svih svojih gradova jer su mu bili potrebni marljivi, obrazovani i kulturni ljudi, upravo kakvi su Sefardi i bili.

Čudio se kako neko može protjerati ljude tako korisne svakoj državi. Sljedećih desetljeća Sefardi se naseljavaju u Istanbul, Solun, pa tako sredinom 16. stoljeća dolaze u Bosnu, koja je u to vrijeme bila provincija Osmanskog Carstva. S obzirom na to da nisu poznavali jezik, živjeli su prilično izolirano od ostalog stanovništva, ali slobodni, uz autonomiju religije, obrazovanja i sudstva.

Godine 1878. Austro-Ugarska okupira Bosnu i unosi dašak novog zapadnjačkog načina života; miješaju se zapadnjačka i istočnjačka kultura sa sefardskom tradicijom, koja se, zahvaljujući velikom utjecaju zapadnjačkog načina života, pomalo asimilira i gasi. U takvoj Bosni, u Sarajevu, u porodici siromašnog trgovca Jude Leóna Levija i njegove žene Estere rađa se Luna Levi (Laura), prvo od njihovo sedmero djece.

Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta (sva prvorođena sefardska ženska djeca dobijala su taj nadimak), što je ostalo njenim drugim imenom, često služeći kao zamjena za ime i prezime. Imala je pet sestara i tri brata (sestra i dva brata nestali su u holokaustu). 

„Kako Juda u Sarajevu nije imao uspjeha u trgovini, 1900. godine porodica seli u Istanbul“, piše profesorica Jagoda Večerina, koja je istraživala život Laure Papo Bohorete i objavila ga u radu naslovljenom s Prva sefardska feministica.

U Istanbulu je Bohoreta završila francusko-jevrejsku školu, tu dobija tada pomodno ime Laura, a porodica se 1908. godine vraća u Sarajevo. Godine 1911. udala se u Sarajevu za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu sinova. Iste godine njezin otac otvorio je u Sarajevu salon za šešire i cvijeće „Chic Parisien“, u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka. Njezine sestre također su bile važan dio sarajevskog gradskog života u to vrijeme. Balerina Rifka, pijanistica Klara, književnica Blanka i poduzetnica Nina. Blanka je majka poznate književnice Gordane Kuić, koja je prošle sedmice preminula u Beogradu.

Rođena u Beogradu 1942. godine, Gordana Kuić, nećaka Laure Papo Bohorete, poznata je po svojim romanima Miris kiše na Balkanu, Cvat lipe na Balkanu, Smiraj dana na Balkanu, Duhovi nad Balkanom, Legenda o Luni Levi, Bajka o Benjaminu Baruhu, Balada o Bohoreti, Roman u slikama i Roman u pričama.

Prema romanu Miris kiše na Balkanu, u kojem su glavi likovi njena majka Blanka i njezine tetke, sarajevske sestre Papo, snimljeni su film i televizijska serija, a Miris kiše na Balkanu – balet o Riki premijerno je izveden u Sarajevu 1992, te u Beogradu iste godine. Gordana Kuić, koja je sahranjena u Beogradu 19. januara ove godine, počela je da piše tokom ranih osamdesetih godina 20. stoljeća, kako je kazala, „ne da bi postala pisac već sa željom da ovjekovječi život pet izuzetnih žena – sestara Salom, odnosno svoje majke Blanke i tetaka, Laure, Nine, Klare i Rifke“ i preko njih je u svojoj prvoj trilogiji ispričala priču o sefardskim Jevrejima Sarajeva, Bosne i Hercegovine i Balkana.

Odmah po povratku iz Istanbula u Sarajevo, kada je imala 17 godina, uvidjevši kako se gasi vatra sefardske tradicije i folklora, Laura Papo počinje skupljati romanse, pjesme, priče i sefardske poslovice. Osim toga, prevodi i adaptira djela francuskih autora. Govorila je španski (jevrejsko-španski), francuski i njemački, pasivno turski, grčki i engleski. Spisateljica Dragana Tomašević u svojoj knjizi Priče o bosanskim ženama navodi da je Bohoreta pisala priče, pjesme, pozorišne komade, prevodila, sakupljala stare sefardske romanse, bila strastveni sakupljač sefardskih romansi iz Bosne.

Tomašević u Bohoretinoj biografiji piše kako je ona 1911. godine upoznala u Sarajevu Manuela Manriquea de Laru. Bilo joj je devetnaest godina i sama je kazivala sarajevske romanse ovom španskom istraživaču. O toj saradnji zapisala je: „Don Manuel Manrique de Lara govorio je da su te romanse tako stare i tako kod nas sačuvane da mu naliče na buket jorgovana i ružica u nekom polju korova. Koliko može začuditi pjesma koja je u majci domovini već nestala? Tom gospodinu De Lari manjkale su riječi da izrazi čuđenje zbog starih riječi sačuvanih u našim romansama.“

Njena ljubav prema sefardskom blagu i potreba da ga sačuva nisu prestajali s godinama i obavezama koje su slijedile. Godine 1917. zabilježila je deset sefardskih romansi koje su joj kazivale četiri žene. Od deset zapisanih romansi, šest ih je objavljeno 1933. godine. Mnogo godina nakon Bohoretine smrti otkrilo se da je zapisala još šest romansi, od kojih su neke veoma rijetke.

Od 1924. godine objavljuje više pripovijedaka: Madres (Majke, 1924); Morena (u više nastavaka 1924. i 1925); Linda – Rikordo de Orijente (Linda – uspomene s Levanta, 1928); Poe esto akea vieža no se kižo morir (Zbog toga ova starica nije željela umrijeti, 1929); Dulse de rosas (Slatko od ruža, 1932).

Prekretnica u njezinom socijalnom angažmanu bio je članak Die Sudslavische Frau in de Politik (Južnoslavenska žena u politici), objavljen 1916. godine u bosanskim novinama koje su tiskane na njemačkom jeziku Bosnische Post, gdje je Jelica Bernadzikowska Belović jedno poglavlje posvetila sefardskoj ženi u Bosni. Opisuje je kao neuku, tradiciji odanu ženu koja vjerno čuva patrijarhalne vrijednosti, što je razljutilo Lauru Papo, te ona sedam dana kasnije u istim novinama objavljuje odgovor Die Spanolische frau (Sefardska žena), s namjerom realnijeg prikaza sefardske žene, njezine uloge u obitelji, njezinih vrlina i mana.

Nakon toga u listu Jevrejski glas objavljuje članak Madres (Majke) i potpisuje ga pseudonimom Bohoreta. Tada prvi put piše na jevrejsko-španskom jeziku. Tada objavljenim idejama ostat će vjerna čitavog svog života: da se žene moraju školovati, a ne baviti se samo kućanskim poslovima jer se moraju prilagoditi aktualnoj i budućoj situaciji u kojoj će žena morati raditi kako bi preživjela. Ona je vrlo dobro znala o čemu govori jer je isključivo zahvaljujući obrazovanju uspijevala sama podizati svoje sinove.

Bohoreta 1931. godine piše svoje kapitalno djelo, monografiju La mužer sefardi de Bosna (Sefardska žena u Bosni). To je prva ikad u svijetu objavljena kulturografska i etnografska knjiga o sefardskoj ženi. U njoj detaljno opisuje običaje, način odijevanja, kuhanja, vrline i mane sefardske žene, naglašavajući tradicionalne vrijednosti koje se ne smiju predati zaboravu, ali istovremeno potiče žene da se prilagode aktualnoj situaciji i da prihvate zahtjeve što ih pred njih stavljaju moderna dolazeća vremena.

„Nedokučive su bile u svojoj ljepoti. Skromne žene s čijih lica je zračila ljubav prema domu i djeci, koje su žarile ljepotom, iako im na čelu nisu blistali pravi biseri. One su strpljivo podnosile svoj život, u časovima nesreće bile su jake, u teškim iskušenjima nepokolebive. Da bi sačuvale svoju porodicu i ishranile svoju djecu, nisu prezale ni od najtežeg rada“, jedan je od Bohoretinih opisa sefardske žene. „Sefardska žena je gorda, ona nikada ne odaje svoju neimaštinu, jer ne želi da je sažalijevaju“, pisala je još, dodajući: “Ove žene su umirale tiho i nečujno, kao što im je cio život bio i tekao: skromno i radino, ćutljivo i tiho.“

Važan dio Bohoretine zaostavštine njeni su zapisi sefardskih poslovica koje su, zahvaljujući i njoj, ostale sačuvane do danas. Sefardi su, naime, sa sobom kao dio tradicije ponijeli i svoje poslovice, onakve kakve su zapamtili kada su se krajem petnaestog i početkom šesnaestog vijeka raselili iz Španije po Balkanu.

„Bosanske sefardske poslovice vjeran su odraz pretklasičnog španskog jezika, dakle, onoga koji se govorio prije Cervantesa, a prisustvo kršćanske tradicije nedvojbeno ćemo uočiti u nekim poslovicama koje su Sefardi nastavili koristiti i u svojoj novoj domovini“, piše Edina Spahić u svom radu nazvanom Sefardska poslovica u sefardskoj ženi u Bosni Laure Papo Bohorete.

Tako, naprimjer, o važnosti hrane u sefardskoj porodici govore i sljedeće poslovice: Todos los dueños con comer son buenos (Svi gospodari su uz jelo raspoloženi); Dame gordura te dare ermozura (Debljina jednako ljepota); Mežor es barminam la kaza sin pan ke sin dulse (Bolje je, ne daj Bože, da je kuća bez kruha nego bez slatka).

Kako su se sefardske žene tog vremena udavale najčešće „po dogovoru“, iz interesa njihovih porodica, ljubav je kulturalno bila potisnuta na marginu. O tome Laura Papo piše: „El kapitolo amor no djugo tanto rolo en la vida de muestras nonas“ (Najčešće se nisu ni udavale iz ljubavi, ali je bilo važno da djevojka ne ostane neudata) ili „Ni mierkoles sin sol, ni bivda sin dolor, ni mosa sin amor“ (Ni srijede bez sunca, ni udovice bez tuge, ni djevojke bez ljubavi).

Bohoreta je često pisala o patrijarhalnoj zajednici tog vremena, a, nažalost, sefardske žene tog vremena nisu zaobilazile muška sila i prijetnja, pa čak i ona fizička, ukoliko ne poštuje ulogu potčinjene, o čemu govori sljedeća poslovica: Ja savras y tu di ki palo se faze la kučara (I ti ćeš doznati od kakvog je drveta napravljena kašika).

Tokom tridesetih godina prošlog stoljeća Laura Papo Bohoreta napisala je ukupno sedam drama. Sve to na Balkanu, u razdoblju prije, za vrijeme i poslije jednog rata, te između dva rata, u razdoblju velike svjetske ekonomske krize i u vrijeme fašističkih progona Jevreja.

Nažalost, porodični život Laure Papo Bohoreta bio je obilježen tragedijama. Njen suprug Danijel Levi, nakon što se vratio s italijanskog fronta, mentalno je obolio nedugo nakon što je u braku s Laurom dobio dva sina. Umro je u ustanovi za mentalno oboljele. Njihovi sinovi Leon i Bar-Kohba zvani Koki odvedeni su iz Sarajeva, ustaške vlasti deportovale su ih u koncentracioni logor Jasenovac. Te 1941. godine imali su 22, odnosno 23 godine. Ubijeni su tokom transporta i za njih se više nikada nije čulo. Jedan fini građanski život porodice Levi naprasno je prekinut da se više nikada ne nastavi.

Oko pet hiljada sarajevskih Jevreja deportirano je u koncentracione logore. Od ukupno 39 hiljada jugoslavenskih Jevreja, život je izgubilo njih oko 24 hiljade. Oko sedam hiljada otpremile su njemačke snage u logore smrti. Preživjelo je oko devet hiljada Jevreja.

„Ta je zajednica skoro pa uništena, nažalost, na početku Drugog svjetskog rata, kada je Sarajevo palo pod vlast takozvane NDH, kada su ustaše uvele rasne zakone i počele progon Sarajlija. Nestalo je u prvoj godini rata oko 85 posto sarajevskih Jevreja, uništena je i opljačkana njihova imovina, uništen jezik kojim su govorili. Jezik koji su donijeli iz Španije i dopunjavali ga bosanskim i turskim riječima i izrazima tvoreći tako čudesnu jezičku konstrukciju“, kaže Igor Kožemjakin, hazan sarajevske sinagoge.

„Nažalost, jezik koji je do Drugog svjetskog rata bio maternji jezik Sefarda, ladino, danas je skoro pa mrtav jezik, govori ga svega dvoje ili troje ljudi“, priča Kožemjakin, dodajući da je sredinom 1942. u Sarajevu ostalo tek stotinjak Jevreja koji su se krili kod svojih komšija pod lažnim identitetom. Kraj rata dočekali su oni i rijetki koji su preživjeli koncentracijske logore i oni koji su bili u partizanima.

Kraj rata nije dočekala ni Laura Papo Bohoreta. Teško oboljela, čekajući vijesti o sinovima za koje nije ni znala da su već mrtvi, nalazila su u sarajevskoj kliničkoj bolnici, gdje su je čuvale i njegovale časne sestre. Skrivale su je na Koševu, u staroj zgradi ortopedije, gdje je Bohoreta i umrla u ljeto 1942. godine, dvanaestog juna.

„Laura Papo Bohoreta je doslovno presvisnula od tuge za svojim sinovima“, kaže Eli Tauber. „Nadala se da će se vratiti a nije bila svjesna da su oni već bili mrtvi. Sahranjena je na sarajevskom jevrejskom groblju, ali tajno, zbog okolnosti kakve su tada vladale u okupiranom Sarajevu. Na sahrani nije postavljen nikakav spomenik tako da ni do dan-danas ne znamo gdje je tačno njen grob.“

U Bosni i Hercegovini danas živi nešto manje od hiljadu Jevreja. U Sarajevu ih je oko 600, a ostatak živi u nekoliko bh. gradova. Jevreji imaju svoje općine u Mostaru, Zenici, Tuzli, Banjoj Luci i Doboju, te općine uz onu sarajevsku čine Jevrejsku zajednicu Bosne i Hercegovine.

Sarajevska jevrejska zajednica ima svoje okupljalište u hramu ispred kojeg je trg prije nekoliko godina nazvan imenom Laure Papo Bohoreta. Bila je prva žena koja je pisala i producirala dramske tekstove u Sarajevu, svirala klavir, učila djecu stranim jezicima, čuvala sefardsku kulturu i tradiciju i judeo-španski jezik, ladino ili đidjo, kako ga danas zovu, jezik koji je danas klasificiran od UNESCO-a kao jedan od teže ugroženih svjetskih jezika. Pisala je novele, drame, kratke priče, pjesme, prevodila s francuskog, sakupljala sefardske poslovice i druge forme sefardskog kulturnog, pisanog blaga, kao što su romanse i pripovijetke.

Bila je žena daleko ispred svog vremena.