U cilju nametanja još jedne u nizu islamofobičnih mjera, francuski režim spreman je da uspostavi novo tijelo za upravljanje najvećom muslimanskom populacijom u Evropskoj uniji: Forum islama u Francuskoj. Ovaj forum činit će ljudi koje je izabrao zvanični Pariz, ali ne da predstavljaju muslimansku zajednicu, već da pomognu Macronu da oblikuje islam po vlastitoj želji Francuske.
Macron i njegovi ministri tvrde da će ovaj forum spriječiti ekstremizam, obuzdati utjecaj stranih sila na pitanja vjerskih manjina u Francuskoj i osigurati da se muslimani pridržavaju sekularizma u javnom životu. Teško je ozbiljno shvatiti ova opravdanja kada će istovremeno francuski režim udvostručiti svoje finansiranje kršćanskih škola u zemljama s većinskom muslimanskom populacijom.
Čini se da bi finansiranje kršćanskih škola od samoproglašene sekularne države poput Francuske bilo u suprotnosti s njenom politikom prema islamu i muslimanima u toj zemlji. Međutim, svi smo toliko navikli na dvostruke standarde zapadnih sila da nas takve kontradiktornosti rijetko više iznenađuju.
Zapadne sile imaju dugu historiju propovijedanja demokratije kod kuće i podržavanja tirana i nasilnika u inostranstvu, a moglo bi se reći da je Francuska uključena u ovo uobičajeno licemjerje. Međutim, od ranih 1990-ih, uzastopni režimi u Francuskoj krenuli su u krstaški rat protiv izražavanja vjerske slobode unutar muslimanske zajednice.
Mnogi analitičari pretpostavljaju da je Makronova islamofobija samo izborni trik. Međutim, ovo gledište zanemaruje činjenicu da se islamofobija ne povlači na predizborne nivoe, već ostaje prisutna, a sljedeća kampanja je dalje proširuje.
Kao rezultat toga, islamofobija se proširila od toga da održava desničarske stranke do toga da postane uobičajena pojava u velikim dijelovima francuske države i društva u čitavom političkom spektru.
Učinak normalizovanja islamofobije kreće se od policijskog nasrtaja i nasilja nad muslimanima, diskriminacije pri zapošljavanju, korištenja brojnih administrativnih procesa za zabranu muslimanskih organizacija za građanska i ljudska prava, uključujući, naprimjer, Kolektiv protiv islamofobije u Francuskoj, koji je bilježio podatke i izvještavao o rasizmu prema muslimanima. Dakle, ne samo da je francuski establišment promovisao islamofobičnu politiku, već je nastojao ušutkati one koji se bore protiv islamofobije i podižu svijest o njenim posljedicama.
Bilo bi pogrešno gledati na intenziviranje islamofobije u Francuskoj kao na izolirani slučaj. Islamofobija se širi širom svijeta. Ultranacionalistički režimi širom svijeta sve više izražavaju svoje strahove i želje jezikom islamofobije. To znači sve veću konvergenciju u opravdanjima koja islamofobi koriste da objasne svoje diskriminatorne postupke.
Ono što je posebno opasno u vezi s prisutnošću islamofobije u Francuskoj nije samo to što direktno ugrožava živote šest miliona muslimana, već je decenijama njegovana u dobro poznatoj, uspostavljenoj liberalnoj demokratiji. Dakle, to pokazuje da islamofobija nije povezana samo s vojnim diktaturama, totalitarnim režimima, kolonijama naseljenika ili dinastičkim despotima. Liberalizam i demokratija bili su saučesnici kolonijalizma, rasizma i nema razloga da ne mogu biti saučesnici islamofobije.
Islamofobija se ne odnosi na mržnju prema muslimanima ili sporove o pitanjima vjere. To je vrsta rasizma koja cilja na ponašanja i grupe za koje se smatra da ispoljavaju islam. Islamofobija se ne odnosi samo na napade pojedinaca na muslimane na ulici; riječ je i o diskriminaciji od strane institucija. Rasizam nisu samo uvjerenja koja ljudi nose u svojim glavama, već prije sistem vladavine.
To je proces koji pretvara društvene grupe u prepoznatljive biološke grupe. Naprimjer, kada muslimani prolaze kroz aerodrome, postoji čitav sistem nadzora koji ih identifikuje prema tome kako se oblače, kako izgledaju, iz kojih zemalja dolaze ili u koje odlaze, šta nose u ručnom prtljagu, kako govore. Sistem nadzora identifikuje muslimane ne na osnovu statusa predanosti ili individualnih namjera i karakteristika, već na osnovu toga da li nose obilježja muslimana.
Dakle, nije samo pitanje hidžaba, brade i halal hrane, već se na muslimane sve više gleda kao na identitet koji je povezan širom svijeta, a ne sadržan u nacionalnoj državi. Figura muslimanke predstavljena je kao antinacionalna, ona je napravljena da bude znak dvojne lojalnosti, nepopravljivo tuđa, znak da nacija nije cjelovita.
Sekularizacija znači poništavanje muslimanskog postojanja. Sekularizacija nije odvajanje "crkve" od države; u odnosu na muslimane, to znači pripajanje islamskih institucija od strane države i njihovu prinudnu nacionalizaciju. Pokušaji da se muslimani nacionalizuju i isključe od svakog osjećaja solidarnosti, poput ummeta (zajednice), je karakteristika islamofobičnih režima širom svijeta.
Ono što pokreće francuski režim nije vjera u sekularizam, već kolonijalna nostalgija. Pariz se ne može pomiriti sa opadanjem svoje pozicije na svjetskoj sceni i u tvrdoglavoj istrajnosti muslimana vidi uvredu. Napredak islamofobije u Francuskoj kao i drugdje u svijetu najavljuje zamjenu obećanja inkluzivnog državljanstva aparthejdom kolonijalne vladavine.
Da Forum islama u Francuskoj govori o pomirenju islama s francuskim identitetom, on bi imao strukturu koja predstavlja muslimanske glasove, umjesto da bude saučesnik u ušutkivanju muslimana. Prihvatilo bi da je islamofobija problem u Francuskoj, a ne islam. Prihvatilo bi da je islamofobija vrsta rasizma i da joj se treba oduprijeti, a ne promovirati. Priznao bi da borba protiv islamofobije nije samo borba za pravdu za muslimane ili one koji se smatraju muslimanima ili saveznicima muslimana, već je to borba za očuvanje i proširenje teško stečenih sloboda za sve.
Piše: Salman Sayyid, Anadolu Agency
(Pisac je autor knjige "Podsjećanje na kalifat" i profesor dekolonijalne misli i retorike na Univerzitetu u Leedsu, u Velikoj Britaniji)
