Maksima da historiju pišu pobjednici mogla bi se preokrenuti u slučaju alžirskog rata za nezavisnost i imperijalnog projekta koji mu je prethodio. Iako je Alžir izborio nezavisnost od Francuske, pobijeđeni kolonizator i dalje pokušava diktirati historijunacije. Zapravo, kako se bliži 60. godišnjica poraza Francuske 1962., država odgovorna za jednu od najgorih epizoda u kolonijalnoj historiji odlučna je kontrolirati narativ.

U tu svrhu administracija predsjednika Emmanuela Macrona upravo je objavila novi izvještaj o sjećanju na kolonizaciju i alžirski rat, čvrsto stavivši predsjednički pečat odobrenja na iznimno jednostrani dokument.

Izvještaj je izuzetno kontroverzan samim tim što u njemu nema isprike. Iako su izgubili dragulj u svom carstvu nakon više od stoljeća smrtonosnog podjarmljivanja, uključujući neprestane zločine protiv čovječnosti, Francuzi očito ne misle da su bili dovoljno barbari pa da pokažu bilo kakvu skrušenost.

Zaboravite upotrebu napalma i plinske komore za ubijanje civila, masakr alžirskih demonstranata u mnogim gradovima, uključujući Pariz, sistematsku upotrebu mučenja ili terorizam koji provodi ultranacionalistička Tajna oružana organizacija (OAS) sastavljena od Francuza čiji su se policajci i oficiri suprotstavili oslobođanju Alžira.

Predstavljajući novi dokument od 146 stranica, glasnogovornik Macrona bio je uporan da neće biti "pokajanja, niti isprike". Izričita politička svrha ove izjave navodno je bila spriječiti korištenje historije kako bi se otvorila daljnja podjela. Ali u stvarnosti, to omogućava Francuskoj da izbjegne odgovornost.

Profil autora izvještaja kojeg je imenovao Macron daje naslutiti zašto je toliko jednostran. HIstoričar Benjamin Stora akademik je sa sjedištem u Parizu, a ne u Alžiru. Štaviše, potječe iz porodice koja je 1962. godine pobjegla iz Alžira, zajedno sa stotinama hiljada evropskih kolonista. Kao i gotovo svih milion doseljenika evropskog porijekla, koji su bili poznati kao pieds - noirs i Storina porodica je na kraju je raseljena.

Unatoč toj historiji, Macron je Storu smatrao pravim učenjakom koji je rasvijetlio temu koja i dalje utiče na one koji žive u najvećoj afričkoj zemlji i na njihovu dijasporu, koja se u Francuskoj procjenjuje na oko 800.000. Izvorna nadležnost Store također je uključivala pomaganje u postizanju "pomirenja između francuskog i alžirskog naroda", ali prema dosadašnjim dokazima vjerojatno nije postignut ovaj cilj.

Umjesto isprike, odštete i mogućnosti krivičnog progona, čini se da je Storu u radu vodila želja za umanjivanjem neizrecivih zločina koji su još u živom sjećanju. Puno je i manipulacija.

To postaje odmah jasno kada se u uvodu svog navodno historijskog istraživanja Stora usredotoči ne na divljanje iz kolonijalne ere, već na brutalne nedavne napade koje su u Francuskoj izveli muslimanski teroristi. Posebno se osvrće na gnusne zločine koji u potpunosti nisu povezani s Alžirom, uključujući odsijecanje glave učitelju i tri mrtva u napadu tuniškog migranta na crkvu u Nici.

Ipak, prema Storinom pogrešnom obrazloženju, takva su zlodjela zapravo relevantna za moderni Alžir. Kasnije razrađuje ovu nedokazanu vezu, pišući da je edukacija muslimanske mladeži o "kolonizaciji i alžirskom ratu" "nužna zaštita" protiv širenja "islamističkog terorizma".

Svakako ima neizmjernu vrijednost u podučavanju činjenica o Francuskom Carstvu. Njegova vladavina velikim dijelom kontinentalne Europe pod vodstvom Napoleona Bonaparte početkom 19. stoljeća presudna je za razumijevanje moderne Francuske, kao i kolonijalno ugnjetavanje drugih dijelova svijeta u drugim ključnim točkama. Iskrivljavanja historije su, međutim, neoprostiva.

Ono što Stora čini je da ponavlja sporni Macronov govor o onome što francuski predsjednik naziva „islamističkim separatizmom" kada je prošlog oktobra govorio o "traumama" francuske "kolonijalne prošlosti" i posebno alžirskom ratu što navodno radikalizira mladež i dovodi do terorističkih napada.

Tim populističlim ispadom, kakav se pojavljuje u krajnje desničarskim teorijama zavjere,  on pokušava dokazati da je današnji „islamistički teror“ direktno povezan s bijesnim Alžircima koji prepravljaju historiju.

Francuska sada sugerira da su oni koji su činili zlo zapravo motivirani onim što se dogodilo njihovim alžirskim roditeljima ili nanama i djedovima. To nije samo krajnje neiskreno, već skretanje s onoga što su Francuzi učinili Alžircima tokom 132 godine, otkako su prvi put napali njihovu domovinu 5. jula 1830. godine.

U tom pogledu postoji mnogo dokaza koje je Stora mogao istražiti. Otprilike 45.000 alžirskih civila pobijeno je u alžirskim gradovima Sétif, Guelma, Kherrata i okolnim područjima samo tokom nekoliko majskih dana 1945. godine. Francuska, zemlja prosvjetiteljstva koja je tvrdila da provodi "civilizacijsku misiju" u inozemstvu, počinila je onu vrstu genocida po kojem će postati poznata u Alžiru.

Milicije Pieds-noirs pridružile su se krvoproliću nakon što se 8. maja proslava Dana pobjede u Evropi, na kraju Drugog svjetskog rata 1945. godine, pretvorila u demonstracije pozivajući na alžirsku nezavisnost. Bilo je zločina s obje strane, ali kao i obično Francuzi su imali prednost u pogledu naoružanja i pukog barbarstva.

Bio je to isti tip programa istrebljenja kakav je potaknuo maršal Thomas-Robert Bugeaud, francuski generalni guverner Alžira 1840-ih. Politikom spaljene zemlje nastojalo se pokoriti Alžirce, tako da se pijed-noari smjeste bilo gdje "gdje ima slatke vode i plodne zemlje ... bez obzira na to kome pripadaju te zemlje", obećao je Bugeaud u parlamentarnom obraćanju. Izumio je plinske komore davno prije nacista, puneći pećine štetnim isparenjima kako bi ugušio destruktivni narod drugog reda i "istrijebio ih do posljednjeg".

Takva masovna ubistva bila su tipična za sukob koji je 1954. godine postao potpuni rat. Alžirci procjenjuju da je u njemu palo 1,5 miliona njihovih građana, uključujući one koji se bore s FLN-om ili Frontom narodnog oslobođenja. Među mrtvima su bili muškarci, žene i djeca koja su neselektivno ubijana u francuskim bombardiranjima. Napalm je bacan na naselja, dok je popularna metoda pogubljenja neprijatelja bila njihovo izbacivanje iz aviona i helikoptera.

Francuska je također koristila južnu Saharu u Alžiru kao poligon za nuklearna ispitivanja. To je, u kombinaciji s 11 miliona nagaznih mina koje su Francuzi postavili na golemim dijelovima zemlje, ubilo i osakatilo desetine hiljada Alžiraca.

Od 1,5 miliona vojnog osoblja mobiliziranog tokom rata, Francuzi su izgubili oko 25.000 vojnika, kao i do 3.000 pripadnika pied-noira i čak 150.000 Harkija (Alžiraca koji su sarađivali s kolonizatorima).

Unatoč borbi za Francusku, mnogi od potonjih na kraju su tretirani s istom brutalnošću kao i FLN. Nakon rata mnogi su prepušteni onima koji su vršili odmazde u Alžiru ili su internirani u bijedne kampove u Francuskoj. Taktika kolonijalne represije uvezena je iz Alžira u kontinentalnu Francusku kada je oko 300 alžirskih muškaraca koji su učestvovali u mirnim demonstracijama za nezavisnost strijeljano, pretučeno i mučeno do smrti ili utopljeno u Seni u Parizu, mnoge od njih javno je pobiula policija jedne noći - 17. oktobra 1961.

Historičari su ovaj masakr opisali kao "najkrvaviji čin državne represije na uličnim prostestima u zapadnoj Evropi u modernoj historiji“. Činjenica da nikada nije provedeno niti jedno krivično gonjenje govori sve o tajnosti i zataškavanjima i osjećaju nepravde koje su preživjele žrtve.

Predsjednika Charlesa de Gaullea, koji je Francusku vodio kroz Drugi svjetski rat u emigraciji, nacionalisti su smatrali izdajnikom jer je 1959. godine odobrio Alžircima pravo na samoodređenje.

Čak i kad su teroristi OAS-a digli u zrak voz iz Strasbourga za Pariz, ubivši 28 francuskih civila u juku 1961., nije bilo učinkovite istrage, sudske ili druge. Među ciljevima OAS-a bio je i sam De Gaulle - bilo je više neuspjelih pokušaja atentata, uključujući neslavni napad na predsjednika u njegovom Citröenu.

Osim nedostatka isprike, glavna preporuka izvještaja je uspostava "Komisije za sjećanje i istinu" koju će voditi Stora i koje će pokušati stvoriti konačan vodič za ono što se stvarno dogodilo.

O takvim komisijama nema ništa novo. Južna Afrika pokušavala je ozdraviti zemlju nakon apartheida. Saslušanja njezine Komsije smatrana su konstruktivnim zbog načina na koji su otkrivali činjenice na televiziji uživo. Južnokorejska komisija istraživala je često zastrašujuću historiju, uključujući masovna pogubljenja, mučenja i prisilne nestanke koji su se dogodili od 1910. do 1945. kada su Korejom vladali Japanci kao i kroz naknadne autoritarne korejske režime.

Stora oba slučaja navodi kao modele misija traženja istine. Međutim, te su Komisije možda ubrzale pomirenje ili dovela do zatvaranja nekih poglavlja historije ali nisu pružila pravdu žrtvama i njihovim porodicama.

Francuski krvnici uvijek su bili zaštićeni. Sve do 1999. francuska vlada još je sam rat nazivala "operacijama za održavanje reda" ili samo "događajima". Stoga je problem priznavanje dokaza koji postoje, a ne njihovo "pronalaženje". Francuzi imaju kompletne arhive, ali se protive njihovom potpunom otvaranju. Od nezavisnosti Francuzi su izuzetno otežali dolazak do arhivskih dokumenata, a malo se radi na rješavanju ovog pitanja oko spisa klasificiranih kao državna tajna.

Alžirska vlada zatražila je od Abdelmadjida Chikhija, generalnog direktora Nacionalnog središta alžirskih arhiva, da provede vlastitu istragu zajedno sa Storom i želi restituciju cijele njihove kolonijalne arhive iz Pariza.

Pokazalo se da dobar dio problema ima pozadinu u Nacionalnom frontu, krajnje desničarskoj stranci koju je osnovao Jean-Marie Le Pen, alžirski veteran rata koji je povezan sa mučenjima Alžiraca, koji je presuđeni rasista i poricatelj holokausta.

Zato je jasno da je mlaki Storin izvještaj napisan samo da se ublaže francuski zločini, aikmo se on čini zainteresiranim za pravdu. Le Penov rani politički cilj bio je lobirati u ime izuzetno ogorčene klase pieds-noirs koja je svoj kolonijalni način života zamijenila za daleko skromniji u Francuskoj. Takvi krajnje desni nostalgičari sada se okupljaju iza kćeri Le Pen, Marine Le Pen. Preimenovala je FN u Rassemblement National (RN), ali nije izgubila ništa od svoje antipatije prema Alžircima.

Činjenica da je Marine Le Pen bila Macronova glavna suparnica prije nego što je pobijedio na predsjedničkim izborima 2017. godine, naglašava da milioni glasača dijele njezine reakcionarne stavove. Nije tajna da Macron, samozvani centristički liberal koji se sve više pomiče udesno, priželjkuje mnoge od tih glasača, posebno uoči novih izbora za izbor šefa države 2022. godine. Storin izvještaj pokazuje da Macron čini sve kako bi pokušao pridobiti pristaše Le Pena.

Nabila Ramdani nagrađivana je francusko-alžirska novinarka, kolumnistica i televizijska novinarka koja se specijalizirala za francusku politiku, islamske poslove i arapski svijet; ovaj je članak napisala za Foreign Policy.