Babo bahnu iznebuha
Bosanski jezik i njegovi govori, kao što je poznato, prepoznatljiv je po tome što ili čuva etimološko h odnosno po tome što je h analoški pozicionirano. Tako je sličan slučaj i s jednim glagolom koji ostali srednjojužnoslavenski jezici normiraju bez tog tzv. analoškog h u medijalnoj poziciji: banuti, dok bosanska norma propisuje: bahnuti. Ovaj glagol, prema podacima koje daju neki rječnici s etimološkim objašnjenjima, potječe od turskog glagola basmak, što znači upravo ono što i u bosanskom – pojaviti se iznenada. Korijen je riječi bas-, na koji se dodaju bosanski sufiksi tvoreći paradigmatske glagolske oblike. Tako, na korijen bas- dodaje se infiks -nu- te gramatički nastavak.
Zanimljivo, upravo ovaj infiks služi za tvorbu trenutno svršenog značenja, tako da upotpunjuje leksičko značenje turskog korijena. Tu se također vidi da postoji svojevrsna zakonomjernost u kojoj se element s- mora povinovati određenim promjenama u dodiru s infiksom, ali na način da ili ispada, što je slučaj s hrv., srp. i cg. jezikom, ili biva zamijenjen sa h u bosanskom, što je opet svojevrsna organska analoška zakonomjernost pa se od *basnuti formira bahnuti. Na drugoj strani, ako se dodaje sufiksalni element -a- na korijen, formira se glagolska osnova *basati, koja, međutim, u bosanskom jeziku ne stoji samostalno, kao što je to potvrđeno u hrvatskoj leksikografiji, već obavezno dolazi u kombinaciji s nekim prefiksima, npr. na- ili za-, odakle se dobijaju oblici nabasati, što znači naići na koga nenadano, neočekivano, i zabasati, što znači zaći, naći se nenadano, neočekivano u neki prostor u doslovnom ili prenesenom smislu.
Postoji i slučaj upotrebe korijena bas u kombinaciji s prijedlogom na i u svojevrsnom žargonskom jeziku, npr. Ma momak joj je baš nabas, što bi trebalo značiti da je momak neočekivano dobar, lijep, zgodan. Kako god, bosanski je bahnuti, s razvijenom tvorbenom analogijom, ma šta drugi o tome mislili.
Mahmuranje do besvijesti
Kažu da je to vrlo “zafrkano” stanje – probuditi se nakon pijančenja i biti – mahmuran. Da, mahmuran. Odatle dolaze i mahmurluk i mahmuranje i mahmurati i možda još nešto. Na ostalim srednjojužnoslavenskim jezicima uglavnom se mamura, drži mamurluk ili mamuranje, odnosno bude mamuran. Koje je porijeklo ove riječi? Mislim da se sa sigurnošću može reći da je ova riječ prešla iz bosanskog u druge okolne jezike jer za to postoje makar dva argumenta: što u svim drugim slavenskim jezicima, očekivano, nema ovoga korijena, zbog čega se u ovim jezicima, uključujući tu i bugarski i makedonski, koji su, iako su bili u osmanskoturskom okruženju, sačuvali stariji slavenski element u vezi s glagolom spati / spavati, ili npr. u slovenskom jeziku u kojem se mahmuran kaže “mačkast”, te drugo – što su Bošnjaci tog vremena bili najdirektniji transmiter, posrednik između orijentalne kulture i južnoslavenske, unoseći ovu orijentalnu leksemu u neke južnoslavenske jezike.
Odakle vodi porijeklo ova riječ? Prema podacima koje daje Škaljić, riječ je u osmanskoturski došla iz arapskog jezika – mahmur, s napomenom da je došlo do fonetskih prilagođavanja u ovom jeziku prilikom prelaska iz arapskog, a možda i preko perzijskog. Jezičkim dodirom s bosanskim jezikom ovaj se oblik prilagođava bosanskom morfološkom sistemu, u kojem se tvori pridjev mahmuran i glagol mahmurati, kao i imenica mahmuranje, dok je mahmurluk oblički preuzet iz turskog jezika i označava stanje bunovanosti, bunila nakon prekomjernog opijanja. Oblik mahmur predstavlja arapski particip, a njegovo značenje veže se za korijen khamr, što znači vino, pa oblik mahmuran doslovno bi značio ovinjen, tj. onaj koji je u stanju nakon djelovanja vina, nešto kao omamljen, bunovan, koji je zapravo u bunilu. Zato su bosanski oblici mahmuran, mahmurluk i mahmurati. A je li dobro biti u stanju mahmurluka? Neka kažu koji znaju!
Birati papazjahniju, po bosanski
“Ma to ti je čista papazjanija”, čuh nekidan izraz. I zapara mi “uo”! Riječ papazjanija navodi se u brojnim rječnicima, i to uglavnom u ekspliciranom obliku. No, šta kaže etimologija? Riječ je o složenici porijeklom iz turskog jezika, od čega je prvi element preuzet iz grčkog: papas i riječi yahni. Riječ papas odnosno papaz označava popa, odakle je i u bosanski ušla po tačno određenim fonetskim pravilima, a riječ yahni, koja je u turski ušla iz perzijskog, dala je u bosanskom oblik jahnija, koji je morfološki prilagođen našem jeziku, a koji označava varivo, odnosno kuhano jelo od crvenog, najčešće bravljeg mesa, s povrćem, najčešće lukom i peršunom.
U doslovnom značenju, dakle, papazjahnija je popovo varivo, popova kuhanija, kuhanje. No, ono što je tzv. prvo značenje u savremenom jeziku, pomjereno je i primarno značenje danas podrazumijeva kalambur, mješavinu, zbrku bez reda, karišik, tako da izraz papazjahnija prvo znači zbrka, a nije sigurno postoji li uopće naziv jela, ne uključujući tu, naravno, sam izraz jahnija, što je nešto drugo. Bosanski normativi uglavnom navode oba oblika, i papazjaniju i papazjahniju, iako Škaljić navodi i papazjahija. Imajući u vidu navedeno, najbolje bi bilo, na prvome mjestu, birati papazjahniju, po bosanski, a ostali oblici, kako vrijeme nanese. Samo da preživi papazjahnija!
Hamajlijo moja
Nekada se ovaj predmet jako često koristio. Sigurno je da ga brojne kulture posjeduju i da samim time posjeduju lekseme kojima ga imenuju. Riječ je o apotropejskom predmetu čiji je zadatak da čuva njegova nosioca, budući da ga nosi sa sobom u vidu kožnih đončića s ispisanim apotropejskim tekstovima, drveta tisovine, nekada crvenih končića na koje se “uče” sveti tekstovi i sl. – sve u službi zaštite od zle kobi, belaja, uroka i sl.
Danas se često naziva talisman, što je porijeklom arapsko-perzijska riječ koja je došla preko grčkog. Oblička verzija tilsum izvedena je od talismana, ali je tilsum prošla kroza “sito” turskog jezika, tako da se u našoj usmenoj književnosti koristi oblik tilsum, a zabilježena je upotreba i u narodnim govorima, od kojih u nekim ima potpuno drukčije značenje. Slična je statusa i leksema amulet, koja je u naš jezik ušla posredstvom romanskih jezika, iako je porijeklom iz arapskog jezika. Naime, ona je izvedena od pluralnog oblika hammail, što doslovno znači “kaiš o kojem se nosi sablja” (iz istog je korijena kao i riječ hamal u bosanskom jeziku).
Dakle, neki romanski jezici izgubili su početno h-, te su prema svojoj morfologiji adaptirali arapsku izvornu riječ u oblik amulet, koja je kao “kulturna” riječ posuđena u našem jeziku. U bosanskom jeziku ova riječ, porijeklom iz arapskog, adaptirana preko turskog, a možda i perzijskog: riječ je o hamajliji! Ova riječ može nekada biti i u prenesenom značenju putem metaforizacije. Bosanski jezik i bosanski izvori opet pokazuju da je h- očuvano u strukturi lekseme, što nije ništa neobično. Međutim, u srpskoj i crnogorskoj praksi prisutna je samo amajlija, a zanimljivo, i hrvatski standard daje prednost amajliji, iako bilježi i hamajliju. Bosanska norma samo i jedino prepoznaje hamajliju, što je i jedino ispravno. No, i pored niza primjera koji pokazuju upotrebu ispravnog oblika, u javnom prostoru može se “omaći”, “omahnuti” u amajliju. Amajliji nije mjesto u bosanskoj jezičkoj tradiciji i kulturi. Samo hamajlija!
Halep ili Alep
Kada se prije nekoliko godina zaoštrila vojna situacija u Siriji, mnogi mediji, naravno ne svi, papagajski su ponavljali kako se borbe vode u i oko Alepa, što je s normativne strane kao konstrukcija nepravilna jer bi trebalo: U Halepu i oko njega. Sama pomisao na površnost znanja o imenu ovoga drevnog grada na Bliskom istoku daje nam za pravo da se ibretimo. Kao prvo, čudno je kako je moguće da niko od onih koji su prenosili informaciju do toga trenutka nisu čuli za ovaj grad! Jer, da su čuli, da su pročitali, znali bi da se ovaj riječ u bosanskom jeziku izgovara ili piše Halep. Ali, kad napišete Halep, izlažete se mogućnosti da vaš jezički izraz bude proglašen anahronim.
Ono što se sa sigurnošću može reći jeste da se kod nas vijesti uglavnom prevode s različitih jezika na kojima se plasiraju informacije, pa se dogodi da se engleska varijanta arapskog izraza Haleb koristi prema latinskoj potvrdi Aleppo, odnosno francuskoj potvrđenici Alep. Prema fonetskom prilagođavanju turskom jeziku, ovaj ojkonim u savremenom bosanskom jeziku glasi Halep, a što je potvrđeno u starijim bosanskim spomenicima. Međutim, historiografija bilježi i slučajeve u kojima se čuva finalno -b iz arapskog jezika, kao i ime jednoga bosanskog junaka Osmana Halebije, mostarskoga kapetana iz 17. st., koji je 1687. odbranio Mostar za vrijeme tzv. Morejskog rata (1683–1699), a po kojem se kula na desnoj strani Neretve uza Stari most u Mostaru zove upravo Halebija, i kome je znameniti mostarski pjesnik na orijentalnim jezicima Bulbuli posvetio jednu pjesmu.
Isto tako, u Hercegovini postoji prezime Halebić, koje pokazuje vezu s Halepom, odnosno izvornim Halebom, a poznato je da postoji u Bosni i prezime Halep. Imajući sve u vidu, bosanski bi trebao biti Halep, kako se još uvijek čuva u nekim bosanskim društvenim krugovima, ali ne samo zato što se čuva ovo početno H- kao odlika bosanskog izraza, već i zbog toga što se njime čuva starije, bolje kazano etimološko stanje.
