FDI ima svoje korijene u neofašizmu. U svojim govorima gospođa Meloni odbacuje ilegalne migrante. Ona je američkim konzervativcima ranije ove godine rekla da je "cijeli naš identitet napadnut" i optužila Evropsku uniju da je saučesnik u etničkoj "zamjeni". Ona brani i divi se Viktoru Orbanu, mađarskom populističkom premijeru. Uzdizanje gospođe Meloni uslijedilo bi nakon prošlonedjeljnog uspjeha švedskih demokrata da postanu druga po veličini stranka u toj zemlji, s vjerovatnim učešćem u sljedećoj vladi. Marine Le Pen iz Francuske osvojila je 41% glasova u svojoj trci protiv Emmanuela Macrona u aprilu. Sve su to znakovi snažnog pomaka u evropskoj ravnoteži ka nacionalističkoj tvrdoj desnici. Siti neuspjeha etabliranih stranaka, birači se staju iza neiskušanih i neprovjerenih. 

Liberali nisu jedini koji su zabrinuti. Bankari su zabrinuti da će gospođa Meloni zakuhati s EU, popustiti u reformama i izgubiti kontrolu nad italijanskim dugom (preko 150% BDP-a). FDI nema iskustva sa vladom (osnovana je 2012. godine, a na izborima 2018. godine dobila je samo 4% glasova), a u očekivanoj koaliciji naći će se stranke koje predvode Silvio Berlusconi i Matteo Salvini, dva nepovjerljiva čovjeka sa evidencije nezgodnih odnosa sa Briselom. Obojica imaju mnogo razloga da se sukobe sa gospođom Meloni, koja će ukrasti krunu za koju svako misli da bi trebala biti njegova. U zemlji koja je od 1946. imala 30 premijera i više nego dvostruko više vlada, ovo nije recept za stabilnost. 

Koliko bi Italijani trebali biti zabrinuti? Rizici su očigledni. Ali postoje i razlozi da budu hladne glave. Prvo, socijalna politika. Članovi FDI-a snažno su posvećeni katoličkim vrijednostima, a mnogi bi željeli vratiti vrijeme unazad. Ali gospođa Meloni je jasno izjavila da ne planira da poništi zakon koji dozvoljava abortus, koji je na snazi ​​od 1978. i uživa solidnu podršku; pokušaj da se ukine odbijen je na referendumu 1981. od strane skoro 70% onih koji su glasali. Isto važi i za prava homoseksualaca. Civilne zajednice homoseksualaca dozvoljene su od 2016. godine i, iako ne postoji konsenzus koji favorizuje gej brakove. Suzbijanje ilegalne migracije se svakako može očekivati, ali kada je gospodin Salvini posljednji put bio u vladi, između 2018. i 2019., obećao je isto, samo da bi otkrio da obaveze međunarodnog prava i pravila EU nameću ograničenja na ono što može učiniti. 

Realnost je da je Italija ograničena na mnogo načina, ne samo zbog uloga koje imaju njen indirektno izabrani predsjednik i šef njenog Ustavnog suda, par besprijekornih centrista. Slična ograničenja će ograničiti količinu štete EU koju bi gospođa Meloni mogla uzrokovati, čak i kada bi to htjela. Istina je da je, poput gospodina Salvinija, u prošlosti govorila o ukidanju eura ili čak o izlasku iz samog bloka. Ali i jedni i drugi su shvatili da je članstvo u EU popularno u Italiji, gdje 71% ljudi podržava euro. Gospođa Meloni se već obavezala da će slijediti plan reformi koji su izradili njeni prethodnici i odobrila Evropska komisija, a koji dolazi sa zgodnih 200 milijardi eura ili uz sličan iznos novca za oporavak od pandemije. Ona kaže da će tražiti neke izmjene, ali u dogovoru sa Evropskom komisijom; sretno joj s tim. 

Propast tog dogovora sa EK bi isključio dotok novca. To bi također značilo da bi Italija postala nepodobna za podršku u okviru novog instrumenta za kupovinu obveznica Evropske centralne banke. To bi izazvalo krizu na tržištima, i gospođa Meloni to zna. Upućeni kažu da ona pokušava pronaći umirujućeg bankara koji će služiti kao njen novi ministar finansija i uglednog proevropljanina da bude njen ministar vanjskih poslova. 

Uvjeravanje je misija gospođe Meloni i po tome se razlikuje od nepouzdanog Salvinija. Činjenica da je ona ta koja se popela na vrh desničarskog bloka najbolja je vijest u uznemirujućoj situaciji. 

Postoji još jedan nesumnjivi plus za vjerovatno novu premijerku Italije. Za razliku od Salvinija i Berlusconija, ili Le Pen i Orbana, Meloni nije obožavateljica Vladimira Putina. Od invazije na Ukrajinu, ona je bila čvrst i snažan glas podrške Ukrajini i NATO-u. 

Ipak, Meloni se suočava sa zastrašujućim izgledima. Italijanska ekonomija je neproduktivna i otežana je strukturnim, kulturnim i demografskim problemima. Od 2000. BDP po osobi nije rastao koliko bi morao ako Italija želi da se nosi sa svojim dugom. Gotovo četvrtina mladih Italijana nije zaposlena, ne obrazuje se ili ne obučava, što je daleko najgori nivo u EU. Plan reformi koji podržava EU ​​treba da pomogne da se ovo ispravi, ali zaokret će biti dug i spor, ako se uopšte dogodi. To će morati da se gura deceniju ili više, a ne 17 mejseci koliko Italijom upravlja Mario Draghi, odlazeći premijer. 

Da li je Meloni prava osoba za to? Ništa u njenim govorima ne ukazuje na to da razumije potrebu za konkurentnošću. U stvari, ona se zalaže za sveobuhvatnu nacionalizaciju i protekcionizam, iako neće moći postići ni jedno ni drugo. 

Šta će se desiti ako ekonomija krene naopako? Nakon godina kada su kamatne stope bile postavljene na nulu ili ispod nule, Evropska centralna banka ih je podigla za 0,75 procentnih poena ovog mjeseca. Za ovu godinu predviđaju se daljnja povećanja. Ako situacija zaista postane teška, hoće li Meloni mirno raditi sa EU i ECB, ili će prijeći na puni populistički režim, kao što je Grčka radila prije deset godina? Liderka u sukobu, sa Salvinijem koji joj škljoca za petama, koji je pokušao da ojača njenu popularnost okrivljujući EU za probleme Italije, bila bi sasvim drugačija perspektiva od Meloni koja se sada nudi. Ipak, i ovdje postoji nešto umirujuće. Meloni je potrebna Evropska unija jer Italija ne može izmiriti svoj dug bez pomoći Brisela. Evropa mora mirno prihvatiti demokratsku odluku Italije da izabere Meloni i pomogne joj da uspije, dok je privatno upozorava koliko bi sukob bio štetan i za Italiju i za EU. 

Izvor: The Economist