Šokirali su me tvitovi javnih ličnosti u Bosni i Hercegovini. Citirat ću dva, paradigmatična, vrijednosno se vežu:
“Zapadna civilizacija počiva na demokratiji, liberalizmu, građanskom patriotizmu i individualizmu. Osim kad dođu u Bosnu i Hercegovinu, gdje podržavaju principe etničkog predstavljanja. Jer ovdje žive muslimani, i to neće promijeniti ni hiljadu parada i priče o evropskom islamu.” “‘Zapad izdaje Bosnu.’ ‘Evropa izdaje Bosnu.’ Ne kontam. Kad je bilo drugačije? Šta je novo?”
Mantra “Zapad nas ne voli jer smo muslimani” među Bošnjacima, donekle, imala je smisla tokom Agresije, u vremenu kad nisu imali vremena za razmišljanje i učenje, kad su se borili za golu egzistenciju. No, svakim danom koji prolazi od 1996. godine imaju manje prava promovirati taj opasni ideologem, blizak svetosavsko-islamističkim antizapadnim narativima. U njima je Zapad ogrezao u materijalističkom ropstvu, a međuljudski odnosi su hladni. I kad tako opletemo po Zapadu, sami sebi izgledamo divno jer smo veoma produhovljeni, a međuljudski odnosi među nama su, aman, topli, divni, fantastični...
Sjetih se, dok ovo pišem, teksta Sabine Ćudić kojim se predstavila široj javnosti: apel ljudima da ne idu iz Bosne punila je slikama neninog bureka, policajca kojeg možeš smuntat’ da ne platiš kaznu za saobraćajni propust; pa đe ima tak’og rahatluka k’o u nas, aman-zaman. Zbog tog rascijepa, te kognitivne disonance u kojoj se nalaze, Bošnjaci mogu skupu cijenu platiti, kao što su (možda i najskuplju) platili devedesetih godina prošlog stoljeća. I tada su bili u kognitivnoj disonanci – svojim očima su gledali kako se bivša JNA i srpske paravojne formacije organiziraju i naoružavaju, a otpor su pružali demonstracijama za mir, vidjevši krivca za nestabilnost u Bosni i Hercegovini u “svim nacionalnim strankama”.
ŠTA SU TO NACIONALNI INTERESI
Taj opaki jugosocijalistički spin o “opasnosti nacionalizma”, preciznije rečeno, egaliziranju svih nacionalizama, duboko se ukopao u moždane vijuge i emocionalnom registru bošnjačkih javnih ličnosti, pa ga i dan-danas usađuju u misli i emocije prosječnog građanina naše zemlje. Zato nas i ne treba čuditi što je još u vrijeme srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i danas, postojalo mnoštvo medija koji su, uprkos vidljivim činjenicama, nastavili mantrati o nacionalizmu kao temeljnom problemu. Time svjesno ili nesvjesno aboliraju srpsku kulturu, per se, u čijoj strukturi jeste bilo mjesta za šoviniste, rasiste, nacional-socijaliste, zločince. Problem nije nacionalizam na Balkanu, problem na Balkanu jeste Srbija i njen svetosavski nacional-socijalizam.
A nacionalni interesi prirodna su pojava onoliko koliko je prirodno da insan ima interes da ima kuću, porodicu, posao od kojeg živi. Nacionalni interesi jesu konstanta, ideologije dominantne u naciji jesu alat kojim se oni ostvaruju. Nacionalisti su ljudi koji brinu o nacionalnim interesima. I kako svaka nacija nema isti interes, tako i svi nacionalisti ne mogu biti isti.
I kad kažemo “Zapad”, onda moramo imati na umu da je u pitanju zajednica nekoliko nacija, organizirana oko najmanjih zajedničkih sadržilaca (vladavina prava, individualne slobode, građansko društvo (ne država!), slobodna trgovina, sekularna država), pri čemu svaka od tih nacija ima i interese koje ne dijeli s drugim nacijama.
Odličan primjer jeste Njemačka, čiji je nacionalni interes da ima dovoljno gasa za svoje građane, pa koketira s Rusima, iako su Rusi otvoreni neprijatelji zapadnih vrijednosti, jer smatraju da su neke drugačije vrijednosti njihov – nacionalni interes. Relevantni zapadni analitičari konstatirali su sasvim mirno: “Njemačka je nauštrb zajedničkih vrijednosti Zapada odlučila ostvariti svoj nacionalni interes.” Istakao sam sintagmu sasvim mirno, jer zapadni analitičar, za razliku od bošnjačkog / probosanskog, ima svijest da su iskliznuća u moćnom sistemu (zapadnom) moguća. Jer niti jedan sistem, niti jedna organizacija, niti jedna država ne mogu biti savršene i apsolutno odane načelima etike vrlina.
Istina, bude li tih iskliznuća, poput njemačkog, više, budu li intenzivniji, s pravom se možemo zapitati da li se to zapadna civilizacija raspada. Ali u ovoj fazi takvo pitanje može postaviti samo velikosrpska propagandna mašinerija s Borisom Malagurskim i Milomirom Marićem na čelu. Niko elementarno politički pismen takvo što neće ni pomisliti jer je zapadna civilizacija zaštićena jakim i premreženim institucijama. Da bi se raspala, najprije Nacionalna fronta Marine Le Pen u Francuskoj, AfD u Njemačkoj i slične desničarske organizacije u ostalim zemljama moraju osvojiti vlast u svojim državama, pa onda u narednih deset do dvadeset godina rasformirati sve te institucije kako bi utemeljili vlastite koje će štiti neke njihove, a ne recentne zapadne vrijednosti.
Ali i dalje Zapad, kao kulturno-civilizacijski okvir, te njegove sastavnice (nacije / države) to su što su, odnosno tu su gdje jesu jer im je to interes, a ne nalog plemenitosti, dobrote i ljubavi prema narodima, ljudima, cvijeću, kucama i macama. Zato, ako hoćemo biti dijelom Zapada, onda najprije treba osvijestiti da je politika umijeće mogućeg u ostvarivanju – nacionalnih interesa.
Patetična su, nepotrebna, destruktivna lamentiranja što Matthew Palmer, Angelina Eichhorst, treći, peti, deseti zapadni diplomata “popuštaju” Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a više nego opasna ako ih atribuiramo kao “antimuslimanska”. Zadatak Bošnjaka i ostalih patriotski opredijeljenih građana jeste da se suprotstave takvim “popuštanjima”, ali politički i ideološki je suicidalno razumijevati ih kao antimuslimanska.
DIPLOMATIJA NIJE LJUBAV
Zapad “popušta” Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku jer oni jesu i legalni i legitimni predstavnici konstitutivnih naroda... U redu naroda koji su konstituenti, na papiru, u praksi, naroda koji vladaju dvjema trećinama zemlje Bosne. Da li ćemo, zaista, zato što piše na papiru da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci konstituenti, a ne konstitutivni narodi, zatvarati oči pred činjenicom da većina Srba ne voli Bosnu i Hercegovinu, a dobar dio Hrvata okom ne bi trepnuo kad bi se Bosna raspala? Dakle, Srbi i Hrvati imaju svoje nacionalne interese, kao što i Zapad ima svoj interes – jedinstvenu, suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu.
Pa, zašto onda “popušta”, umjesto da dekretom, sankcijama, vojnim putem zaustavi srpsko-hrvatski atak na Bosnu i Hercegovinu? Zato što Zapad razumije da je svaki nacionalni interes izgrađen na temeljima kultura čije su vrijednosti duboko usađene u svakoj jedinki ove ili one nacije, a više je od Bošnjaka svjestan da od “nameta nema selameta”, iako je ova mudrost jedno od centralnih mjesta upravo bošnjačke kulture. Da, zapadne diplomate više vole diplomatsku akciju od vojne, iako ni ona nije isključena. Više vole smiriti Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini, nego bilo kakvom prisilom stvarati nezadovoljstvo kod pripadnika ta dva naroda u našoj državi u kojoj su domaćini – Bošnjaci. Zašto to, konačno, ne prihvatimo i zašto ne preuzmemo odgovornost, nije mi jasno.
Bošnjaci su, osim što su domaćini u Bosni i Hercegovini, saveznici tog istog Zapada, jer pripadaju muslimanskom pojasu, u kojem živi najmanje devet miliona muslimana. Govorim o pojasu ostalom iza Osmanlija, od Bihaća do Tirane, nedaleko od Istanbula, srca velike turske države, članice NATO saveza. Da li neko zaista misli da je Zapadu interes naškoditi Bošnjacima i, praktično, protiv sebe okrenuti najmanje tri miliona Bošnjaka, time razviti skepsu spram Zapada kod Albanaca i dodatno zaoštriti odnose s Turcima?
Sva konfuzija i frustracija zbog recentnog ponašanja zapadnih diplomata u Bosni i Hercegovini nije dovoljan razlog da se reafirmira zloduh islamističko-vehabijskog narativa o “Zapadu koji nas ne voli zato što smo muslimani” i koji se od svetosavskog razlikuje samo u imenici “muslimani” (u velikosrpskoj naraciji važi ista rečenica, samo se umjesto “muslimani” izgovara “Srbi pravoslavci”). Ponovit ću, Zapad niti voli, niti ne voli Bošnjake, Srbe, Crnogorce, Albance, Ruse, Zapad ima interese istovjetne bošnjačkim nacionalnim interesima i zato je na strani Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.
Umjesto reafirmacije u suštini svojoj radikalno-ljevičarskih ideologema, kakva jeste ova o kojoj govorim, Bošnjaci bi konačno trebali sebe doživljavati kao važan politički subjekt na Balkanu, ujediniti se oko vlastitog nacionalnog interesa, koji je identičan zapadnim interesima, i početi razumijevati diplomatske akcije kao ono što one jesu – diplomatske akcije, ne izrazi ljubavi; participirati u njima, smireno i racionalno, a ne doživljavati ih kao opasnost od Zapada koji nas “ne voli zato što smo muslimani”, jer je to, jednostavno, neistina koja se može dokazati crno na bijelo.
Ali za takvo što je potrebno oslobađanje sociopsihološkog naslijeđa jugosocijalističke ideologije. Sahranimo Broza, konačno, i imajmo povjerenja u vlastite političke lidere, kako onima s desnog centra (Bakir Izetbegović), tako onima s lijevog centra (Željko Komšić). Ohrabrimo ih, olakšajmo im. Oni neće izdati. Oni ne mogu izdati, jer je Bosna i Hercegovina raison d'etre njihova političkog postojanja.
