Ljubica Ostojić, Onkraj doslovnog svijeta, “Knjigoljubac”, Brčko, 2020.

Kao tanani misaoni lirik i postromantični bjegunac od današnjih kerefeka raznih izama, Ljubica Ostojić u svojim je najboljim stihovima ostvarila fine evokacije egzistencijalnih tjeskoba i dojmljive iskaze unutarnjih lomova tankoćutna duha u sukobu s novom realnošću svijeta. Stoga objavljivanje ovog izbora znači ne samo rehabilitaciju nepročitanog opusa nego i doprinos poznavanju i prepoznavanju polustoljetne bosanskohercegovačke poetske scene.

Budući da je poetsko pismo Ljubice Ostojić uvijek prožeto sklonošću meditaciji, oduhovljenju svijeta i mističkom poimanju zbilje, ono uvijek svjedoči o snazi i ljepoti ljudske duše koja umije, ne bez žrtve i bolnih posljedica, nadjačati životne izazove.

Pjesme Ljubice Ostojić iznimno su oštroumne i promišljene, koliko tankoćutne i lirske i počesto su pravo poprište tegobnih moralnih dvoboja između paganskog naturalizma i utopijskog idealizma, gdje ovaj potonji uglavnom poklekne pred strpljivim, gotovo algoritamski preciznim izbijanjem mu smisla.

Jezik ove lirike pokazuje se u neobičnoj metaforičkoj i značenjskoj punoći, predstavljajući visokomodernistički amalgam koji podrazumijeva simboličko, ekspresionističko, nadrealističko i kulturološko iskustvo prave lirike.  

U drevnim se vremenima, kako znamo, pod pojmom književnosti podrazumijevala samo kazivana poezija, odnosno unutar kolektiva pjevani, karakteristično metrički određeni stihovi jer su stari narodi vjerovali jedinstvu zvuka i smisla, kao i bitnoj povezanosti riječi i stvari.

Čini mi se da Ljubica Ostojić tu vrstu bitnosti (magijsku povezanost riječi i stvari) obnavlja kroz melodičnost, višeznačnost, gnomsku sažetost ikavice, veoma važnog dijalekta našeg jezika koji se, nažalost, nalazi u intenzivnom govornom i književnom nestajanju.

Ljubica Ostojić nam pjesmama Vrime, Vitar, Kiša, Osama, Magla, Stablo i San predstavlja svoje doista najbliže rođake, one s kojima je najviše vremena provela, najviše osjećaja podijelila i one s kojima je “svitu i po svitu zlo odgonila”.

Ove pjesme ispisane ikavicom donose nam štošta od stroge funkcionalnosti i racionaliziranih spoznaja moderne filozofske misli.

Ljubica Ostojić isključivo poetskim sredstvima, suprotstavljajući različite kategorije slika, i različitom kombinatorikom definira odnose, i to odnose između relativno apstraktnih kategorija. To je začetak likovno-fotografsko-poetske naracije, s kojom će se poetesa do kraja zbližiti i kojom će saopćavati mnogo složenije pretpostavke. Zato je bitno pažljivo osluhnuti s kakvom darovitom preciznošću gradi ritam svojih stihova i kroz koja sve rešeta spontanog odabira prolaze riječi: svagdanje, razgovorne, učene, staroikavsko-propovjedničke, teatarske, gazofilacijske, krležijanske..., kao i novotvorene složenice!

Dopirući do suština bića, poetesa stvara prostor univerzalne duhovnosti u koji lako ulazi i čitalac koji ne poznaje ovu leksiku, čime produbljuje isprva vrlo simplificirana značenja, širi vidike, utječe na stjecanje recepcijskog iskustva, jača svijest o samom jeziku koji prekoračuje početnu funkciju imenovanja stvari i omogućuje intenzivniji doživljaj riječi i smislova. Nakon toga, čitalac više nije samo pasivni konzument (ganut, sućutan ili uzbuđen). On zauzima višu razinu u receptivnom mehanizmu i postaje saučesnik u funkcioniranju novih estetičkih znakova koji traže svoje individualno mjesto.

I da zaključimo: lirika Ljubice Ostojić sadrži sve bitne elemente za prepoznavanje pojedinosti o kojima pjeva. Oni (pojedinosti, motivi, teme, opsesije) se mogu vidjeti (kroz vizualne slike), čuti (kroz akustičke slike), dodirnuti (kroz taktilne slike), okusiti (kroz gustativne slike) ili omirisati (kroz olfaktivne slike). Ovim se slikama stvaraju bogate i raznolike vizualne predstave mentalnog oblikovanja nečega što je ili nije bilo izravno doživljeno, čime se produbljuju utisci i pobuđuje mašta. Ljudski je život stalno nadmetanje između one tamne i negativističke stvarnosti koja ga sputava, zasjenjuje, koči u svakom ispunjenju, te s druge strane svjetlosti i ljepote, čežnje k nedosegnutom, dalekom, idealnom. Lirika Ljubice Ostojić naklonjena je ovom drugom.

 

LJUBICA OSTOJIĆ

Stabla od roda nam ne čupaj iz korina

 

VRIME

 

E hajdmo mi više

Sviđat nike račune:

 

Istom mnim utekoh,

Kad ono ti, Vrime,

Umah u trag uiđeš,

Jaoh ti ga je meni!

 

Nego, deder, ti,

Er velmi dojde

Mučno oda tve

Grižnje zubim,

Ustavi se umah!

Nek se oči u oči

Više glednemo,

 

Pa nek vidimo:

Ko je komu što,

Kako i doklen mi

Vako jadovat?

 

Nismo od jučer,

Vrime, oda svih

Bliz rode-izrode,

Rekbi u dušu se

Znademo vazda,

Al ti duše neimaš,

 

A i moja se ništo

Oda tebe, Vrime,

Umorila, te ončas

U tihoćine zapane,

Nujna, sjetnica je,

Oprosni bi poljub

Na ovi Svit utisla,

 

U onkraj bi pojti,

Onamo gdi, vele,

Ti, Vrime, ne hodiš!

Ne gaziš i prigaziš!

Ne letiš, tico huda!

Ne mećešu žrvnje,

U meljavu, čovika,

Od tvojeg kolesa

Omaha tek prši,

Nigdar ne dobaci

Do tmule boli onim

Koje ti, brez ćuti

Na mukah mećeš.

 

Sve na ovi Svit,

U špot i rug oturiš,

Po staroj navadi!

Pa maličak stani,

Progovor vrimeni

Nek ti čujem, zvrh

Ludih tokova tvih:

 

Mučiš? Najlaglje ti?

A i što bi opet ti,

Vrime, rode − izrode,

Imalo komu rijet?

Č i n i š. . .

 

 

VITAR

Brate mi Vitre, čuj:

Odavno se ti taki

Oda doma odaleči,

Primlad istom ode

U pogibli hude tve,

Sve kako bi baš ti

Svitom ovim harao?

 

Čujem, sve se čuje,

Kad bi kao u smiraj,

Ono se opet zadao

U pohode stravne?

Rano mi ljuta, muko

 Gorča i od pelina!

 

Brate Vitre, čuj me:

Deder, dom nam ti

Svakad sad zaobiđi!

Sveđ me ne zazivlji,

Zaludu, okasnio si!

 

Pust nam mili dom,

Tek sjeni dragih

Katkad na okupu,

Vinom nazdravljajuć

Tko bi znao čemu?

Svitlost, uvrati tek,

Počine u kutu,

Te k svom putu

Svitlom, opet gre,

Nit upita kako, gdi,

Da l više i jesmo?

 

Tako ti je, brate,

Neg idi taki otale!

Nisi beskućnik niki,

Eno spilja Eolovih,

Eno ti kula vitrova

Oda starina je tva,

Na harfi vitrovitoj

Odsviri onu našu,

Ti virtuoz, čuh,

Međ vitrovim si!

 

Što, brate, poboravi

Da mogao si, oho,

Graditelj il glasnik,

Il moćnik bit, što se

Božanskim poslima

Bavi, Svit stvarajuć?

 

Brate Vitre, znadem,

Ngdar ne hotje čut

Što velim, al opet:

 

Stišaj huju olujnu,

Stabla od roda nam

Ne čupaj iz korina,

Ne ubij, ne mahnitaj,

Ne utiri uludo prah

S krhkih uspomena!

 

Kletve će te, brate,

Kad li, tad li, stići,

Glave ti lude doć!

 

Zazivaš? Ne razbirem

Što mi hotje rijet

Iz gluhotina noćnih?

 

Što god činio, brate,

Već ni, nit more bit.

 

Ne luduj zaludu!

Dost Svitu vakom

Njegovih muka,

Njegovih bruka,

I nevolja svakih,

Pusti ih u miru!

Dost i tebe bilo,

Muko moja grda,

Projdi već, jerbo

Sve prolazi ,

Sve pasivo...

Pominješ se igdar

Kako je Mati nam

 Tebi samo pivala

Ninalice, ponad

Puste kolivčice?

 

“Spi, spi mi, Sinak,

Oči lipe, dušo mila,

O, Ninjo, Ninjo!

Spi u miru, sni mi

Najliplje sne,

O, Ninjo, Ninjo!”

Ma ni rodio se,

Već za tobom,

Jad, belaji, sveđ

U stopu hodili!

 

Hej, brate Vitre,

Oturi zaborave!

Iz sićanja nikad

Ni izišo mi nisi.

Znademo se!

 

Al taki munjen de

Dom naš zaobiđi,

Ne zazivaj uludo,

Muko moja, tugo

Gorča od pelina!