Nepunih dva mjeseca nakon što smo izbjegli iz vlastite kuće u Olovu došao je djed Nedžmija u Kladanj. Bio je to njegov prvi izlazak iz ratne zone ratom zahvaćenog Olova. Sada je prilično uredno funkcionirao novi obilazni put Olovo – Milankovići – Brateljevići – Kladanj. Otišli smo djedovom bratu Omera u posjetu. Omer je s mlađim sinom Džavidom, kćerkom Indirom, ženom Umkom, strinom Bibom i njenim gluhonijemim sinom u dobi od četrdesetak godina izbjegao iz Petrovića u porodičnu kuću trećeg brata Refika zvanog Fiko. Fiko je od sredine osamdesetih živio u sarajevskom naselju Koševo, u blizini olimpijskog stadiona. Bio je u penziji tek koju godinu. Po otpočinjanju Opsade Sarajeva, pridružio se Armiji RBiH i počeo raditi kao krojač, što je bilo njegovo prvo zanimanje, prije nego je završio višu školu i zaposlio se u administraciji lokalnog Doma zdravlja. Sinovi Fehim i Namik također su u Armiji.
Za razliku od familije u Kladnju, koju je možda pogodila neimaština u vidu izostanka mjesečnih primanja, rođaci iz Petrovića ostali su samo sa svežnjevima garderobe koje su mogli ponijeti prilikom zbjega. Iz Petrovića probijali su se kroz šumu puna dva dana do slobodne teritorije. Do Kladnja su morali proći pored sela Drecelj, gdje su već bile agresorske snage. Srećom, niko nije stradao.
RAT JE VRIJEME U KOJEM NE STANUJU BAJKE
Došli smo oko podne. Omer je sada živio u urbanom, novoizgrađenom dijelu Kladnja, u blizini autobuske stanice. Atmosfera je bila mučna. Vidio sam neko sivilo, sjetu, neki vid zgasnutosti u njegovim očima. Falilo mu je prostora! Nedostajala mu je poljana i livada, bregovi, šumarci, plodna zemlja crnica i pjev horoza u rano jutro, kada sunce obasjava rosne trave u Petrovićima. Omerovo imanje u Petrovićima ličilo mi je na minijaturnu verziju ranča iz vestern-filmova. Od mosta na rijeci Stupčanici, nekih kilometar do dva, uzbrdo makadamskim putem, prema selu Slivnje, nalazio se početak zaseoka Ajvatovići i ulaz na imanje. Imanje je bilo ograđeno žicom, tek toliko da stoka zna gdje je granica. Moglo se doći automobilom. Doduše, katkada u jesen, kada bi zapadale kiše, tvoreći lokve, bare, baruštine, kanale i odlive, ugrožavajući ivice, sužavajući ionako uzak makadamski put, bilo bi potrebno da putnici izađu iz auta, već na mostu, prije uzbrdice, kako bi vozač samostalno mogao doći do “ranča”. Vozač je najčešće bio daidža s narandžastim stojadinom.
Tokom ljetnog školskog raspusta gotovo sve vikende provodio bih u Ajvatovićima. Volio sam to selo. Širinu i slobodu. Glumio bih Winnetoua uspinjući se po niskim stablima šljive, trčeći za ćurkama, ovcama, kravama i ganjajući se s Brnjom, najslađim psom na svijetu. Omer je svakoj životinji dao ime, tepajući čak i strašnom pijetlu koji je, čini mi se, svakog trenutka bio spreman da me sustigne i kljucne u glavu. Uživao sam u tom koloritu prirode, zelenila, drveća, kristalno čiste izvorske vode, potoka koji je prolazio u blizini Omerove kuće, livade na kojoj su bili postavljeni drveni golovi za mali fudbal, mirišljavih trava, stabala i plodova jabuka, šljiva, krušaka, oraha, dunja... Uživao sam u hrani, u svježem mlijeku, siru, kajmaku, uštipcima, u obrocima serviranim u dvorištu stare kuće, na poljani, na oštrom planinskom zraku koji budi apetit bolje nego i jedan preparat koji se “propisuje” anemičnoj djeci...
Okretali bi se i janjci, na žaru pržili prispjeli pečenci, krompir, tek ubrane gljive iz bogomdane izdašne šume... Donosile bi se i potočne pastrmke, svježe ulovljene u brzacima Stupčanice... Katkad bi neko, kada je sezona lova, donio i meso srndaća...Na ekranu sam gledao, a u Petrovićima pokušao “živjeti” životom kauboja i Indijanaca. Bilo je to mjesto gdje mi niko nije zabranjivao da skačem, da se vrtim ukrug, trčim, kampiram u improviziranom šatoru, igram se sa životinjama... Bio je to komad raja mog vrlo ranog djetinjstva, mojih školskih ljetnih raspusta...
Sad je sve bilo prekinuto. Nedovršeno. Istrgnuto. Oskvrnavljeno. Zato sam razumio sjetan pogled novopridošlih “ukućana” kuće na periferiji Kladnja, pored magistralnog puta prema Tuzli.
“Merhaba”, reče djed, a isto odgovoriše i prisutni u dnevnom boravku. Svi su bili tu osim Džavida, koji je otišao do čaršije. “Hidajet je dobro. Mislim da će doći naredne sedmice da vas posjeti”, obrati se djed Omeru i Umki, govoreći o njihovom najstarijem djetetu koje je bilo “na službi” u policiji, u Olovu.
Sjeli smo za stol. Upravo se trebalo ručati. Na “meniju” je bio grah iz humanitarne s nekoliko komadića suhog mesa, vjerovatno domaćeg, ponesenog sa sela. Davalo mu je poseban šmek, prizivajući neka stara vremena. Salata, crveni luk. Ručali smo.
Rat je bjesnio u jesen 1992. godine. Za tim stolom mogla se “opipati” tuga za rodnim krajem, za ognjištem... Ipak, još smo svi bili na okupu. Niko nije stradao, za razliku od užasnutih, isprepadanih, traumatiziranih muhadžira protjeranih iz Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Bratunca, Vlasenice i drugih manje poznatih mjesta na granici Srbije i Bosne, tamo na Drini, koji su pričali o zvjerstvima, četničkoj kami i sili, što se po drugi put u posljednjih pedeset godina nadvila nad ovim krajevima.
Došli smo predmrak nazad do tetka Begajetine kuće. “A hoćeš li sutra sa mnom u Olovo?”, upita me djed, dok smo sjedali za stol na kojem se već servirala večera. “Ni slučajno”, reče mati. “Dijete će biti sve vrijeme sa mnom. Podrum je dobro zaštićen. Kroz nekoliko dana se vraća s Hidajetom”, na to će djed.
DJED I JA NA RATNOM PUTU
Od same pomisli da ću ponovo u Olovo, nakon gotovo dva mjeseca “izgnanstva”, preplavio me osjećaj ushićenja, tako da nisam mogao pustiti niti glasa. “Neće i tačka”, reče mati. Ne znam koliko dugo sam plakao dok mama konačno nije popustila i dala zeleno svjetlo da mogu otići, ali samo na dva dana. Tek toliko da vidim Olovo. Od uzbuđenja nisam mogao dugo zaspati. Ponovo ću vidjeti kuću, školu, poligon, stadion... Moje Olovo...
Uslijedio je nemiran i isprekidan dio noći. Smjenjivali su se periodi polujave, polusna. Nisam javio Zani! Prostruja mi misao poput svjetlice u mrkoj noći. A onda, šetamo zajedno na putu za Olovo. Zana je… čas u Kladnju… čas u Olovu. Najednom bi nestala, propala, nije bila u sljedećem “kadru” tog filma koji sam sanjao... Tada bih se probudio i bilo mi je neizmjerno drago da je to tek puki san! Ponavljalo se to “mučenje”, to buđenje, taj prijelaz iz stvarnog u nestvarno i obrnuto, u željeno ili strahom projicirano stanje, nekoliko puta, sve dok me mati nije probudila.
Bilo je sedam sati. “Vrijeme je za doručak i put ako se nisi predomislio?”, upita me nježno. “Ne, nisam!”, odgovorih odlučno. Oko osam sati već sam s djedom bio na polaznoj autobuskoj stanici u Kladnju. Bilo je prošlo i devet kada su nam javili da autobus, ipak, neće doći. Pucali su s Pelemiša i jutros pogodili auto. Ima ranjenih. Saobraćaj je u prekidu.
Taman smo krenuli vratiti se Begajetinoj kući kada se pojavio kombi. “Hej, idete li za Milankoviće?”, upita vozač kroz poluotvoren prozor. Bio je to neki vid divljeg taksija koji je spajao olovsku i kladanjsku općinu kada su “redovne” linije bile u prekidu. A to je bilo tako često.
Djed je platio, a potom smo ušli sa zadnje strane prilično popunjenog kombija u kojem su, umjesto standardnih sjedišta, bile postavljene ručno napravljene drvene klupice kako bi se mogao prevući što veći broj putnika. O “ugođaju” truckanja niko nije zborio. Bilo je bitno doći do željene destinacije. Kako nije bilo saobraćaja s kladanjske strane zbog zastoja, relativno smo brzo došli do Milankovića. Nije padalo. Nije bilo hladno. Miholjsko ljeto.
Bilo mi je drago da sam ponovo u Milankovićima. Osjetio sam da sam bliže kući. Skoro da sam mogao potrčati.
Nismo našli prijevoz do Olova. Bilo je oko podne kada smo se počeli spuštati nizbrdo, iz sela do mosta na Krivaji u Crnom potoku. Odatle cesta vodi ravno u Olovo. Čak i da ne nađemo prijevoz, neće nam trebati više od četiri-pet sati hoda do kuće.
Spuštali smo se obroncima Konjuha ka Crnom potoku. U daljini se “čula” pucnjava. Pojedinačna. Rafalna. Poput nekog loše uštimanog orkestra, sada su već neprekidno odjekivali pucnji... Zatim, na trenutak tišina... Potom bi nastavilo još jačim intenzitetom. Bila je to neka zloćudna “grmljavina” koju nisam očekivao. Nisam još bio naviknut na to da se tako dobro čuje zvuk s kilometrima udaljenog ratišta.
Oko jedan poslijepodne već smo bili na mostu. Na mostu vojnik. Vjerovatno osigurava most – pomislih. Stadosmo na proširenju s kojeg se skretalo na most. Odjednom se pojaviše tri vozila. Jedan kombi. Auto, karavan verzija. Pri velikoj brzini kretali su se iz pravca Olova ka Milankovićima. Treće auto, manji kombi, kretalo se iz smjera Čuništa, također velikom brzinom, ka Olovu. Na dvadeset metara od nas, nakon što nas je prošlo, zaustavi se i vrati k nama. Vozač otvori prozor i reče: “Upadajte nazad, molim vas, samo brzo.” Bio je to jedan od prijeratnih vozača Stupčanice, najveće kompanije u Olovu. Vjerovatno je poznao djeda, bivšeg rukovodioca, sada u penziji. “Ima dvadesetak ranjenih i nekoliko poginulih. Vode se borbe na Jeliku. Ostavit ću vas u Solunu, tu preuzimam ranjenike, a onda put Tuzle”, u cugu izusti vozač neposredno nakon što smo ušli u kombi.
NE DA DAIDŽA U OLOVO
Za nepunih petnaest minuta stigli smo u Solun. I dalje se čula pucnjava u daljini. Činilo mi se da je još intenzivnija, bez prestanka, bez pauze, nimalo ugodna za čuti. Solun je bio drugo najveće naselje u općini, osam kilometara od Olova niz Krivaju.
Krenuli smo kući pješke. Sada je do nje bilo dovoljno dva sata hodnje. Iz smjera Olova i dalje su pristizala auta u velikoj brzini. Prošli smo Križeviće, Boganoviće, krševe, Pasku Luku, da bismo u sami sumrak ušli u Olovo. Osjetio sam olakšanje. Prestalo je pucati.
Dočekao me je prizor kao iz horor-filma. Sablastan i prazan grad. Bez osvjetljenja. Bez struje. Bez vode. Nijedno staklo na prozorskim oknima nije bilo čitavo. Srušeni krovovi zgrade Općine, starog zanatskog centra, vreće pijeska na prozorima pekare Paštrik... UPI-jevo skladište u potpunosti urušeno. Uništena fiskulturna dvorana s vidljivim tragovima gareži... Osnovna škola izbijenih štokova prozora, s mnoštvom rupa od granata... Cesta puna krhotina, crijepa, cigle, pleksiglasa, zemlje, komada lima, na više mjesta rep granate, na svakom koraku smeće, otpad od onoga što je prsnulo, otpalo, spalo, razbilo se pri granatiranju...
Došli smo do kuće. Bio je potpuni mrak u podrumskoj prostoriji koja je sada sa svih strana bila zaštićena vrećama pijeska na prozorskim oknima dok su iznad ulaznih vrata u objekt bile prislonjene pod uglom od 45 stepeni debele, desetcentimetarske daske, uredno pružene i naslagane jedna do druge. “Građa” pripremljena za nedovršeno potkrovlje sada je bila najbolja moguća zaštita od gelera i krhotina.
Nije prošlo niti deset minuta otkako smo došli kući kada se pojavio daidža. “Nisam mogao vjerovati da si doveo dijete kada su mi rekli u stanici”, obrati se djedu. “Linija samo što nije pala, a vas dvojica pravite ekskurziju! Ne mogu vjerovati!”, dalje nastavi “brojati” daidža. “Ulazi u auto”, reče i uhvati me za ruku i gotovo silom uvuče u policijskog golfa. Za nešto više od pola sata bio sam ponovo u Milankovićima kod Uzejra i Fahre. Sutra sam trebao prvim prijevozom u Kladanj.
Vidio sam Olovo. U sumrak bio sam kući. Samo pola sata. Ostala je gorčina – i zbog odlaska i zbog onog što sam vidio. Polusrušen grad. Četnička neman svom žestinom napadala je rušeći, paleći, uništavajući sve što joj se našlo na putu. Tog dana, prema kazivanju vojnika iz sela, a vijesti su brzo putovale od usta do usta, agresor je pretrpio prve ozbiljnije gubitke u ljudstvu i tehnici. Gorjeli su tenkovi, transporteri u pokušaju proboja linije na Jeliku...
Napolju, u Milankovićama, puhao je snažan vjetar “lomeć’ grane”, da bi potom “kao rukom bio odnesen”... Kiša će tu večer pasti stvarajući ugodan ambijent za spavanje. Bio sam odveć umoran, pomalo razočaran i tužan. U isto vrijeme osjećao sam se ponosno! Naši su porazili četnike. Imat ću šta reći u Kladnju. Nema predaje... Dug je put do slobode, ali ona će doći... Nije više izgledalo kao floskula. Ljiljani pobijedili četnike, ljiljani pobijedili četnike, kao u stihu pjevušio sam, “uvodeći” se u san, pred sutrašnji povratak u Kladanj.