Metak ispaljen pravo u srce ubio je pisca i pjesnika Mihaila Ljermontova kada je bio u punoj životnoj snazi. Živio je 26 godina u doba romantizma, kada su se neke svađe (ma koliko male ili velike bile) među gospodom rješavale duelima sa kobnim posljedicama. Hitac koji je usmrtio Ljermontova ispalio je penzionisani major Nikolaj Martinov.

Međutim, ta epizoda ruske književne historije nije ni do danas u potpunosti jasna. Sada je jedan ruski državni zastupnik zatražio detaljnu policijsku istragu kako bi se razriješile sve sumnje i, možda, otkrila masonska i "rusofobična" zavjera na koju on sumnja.

Nikolaj Burljajev, zastupnik od 2021. godine iz stranke Pravedna Rusija – Za Istinu, a koji je takođe glumac i filmski redatelj, zatražio je od Odjela za istrage Rusije da ponovo otvori slučaj Ljermontova, navodeći istraživanja koja su dovela u pitanje neobičnu putanju metka koji je ubio "pjesnika Kavkaza", kako je nadimak pod kojim je mladi književnik bio poznat.

Burljajev je za medij Gazeta.ru pojasnio da je lično predao zahtjev direktoru Odjela za istrage, Aleksandru Bastrikinu, na sastanku koji su održali u novembru. Parlamentarac je iznio verziju da su Ljermontov, kao i pjesnik Aleksandar Puškin četiri godine ranije, mogli umrijeti kao rezultat "zavjere rusofoba", koja je "uvijek postojala u Rusiji".

Prema riječima zastupnika, dugi niz godina proučavatelji Ljermontovljevog djela, kao i stručnjaci iz područja forenzike, balistike i medicine, govorili su o lošoj istrazi koja je provedena odmah nakon smrti pjesnika. Službena verzija utvrdila je očito: tokom svog drugog progonstva na Kavkazu, husarski poručnik Mihail Ljermontov poginuo je u dvoboju s Nikolajem Martinovom 27. jula (15. jula po julijanskom kalendaru, koji je tada korišten u Ruskom Carstvu) 1841. godine u podnožju planine Mašuk u Pjatigorsku.

Prema očevicima, tokom dvoboja Ljermontov je očigledno pucao u zrak. Martinov je ciljao direktno u prsa svog protivnika i pogodio. Sukob između njih započeo je dva dana ranije, u kući generala Petra Verzilina. Razgovarajući s kćeri domaćina, pjesnik se našalio na račun Martinovljeve odjeće i savjetovao mladoj dami da oprezno razgovara s njim, nazivajući ga "onim strašnim planincem". Ostali gosti su se nasmijali šali, što je izazvalo bijes pogođenog, koji je kao naknadu zatražio dvoboj.

Pjesnik nije vjerovao da će Martinov pucati, a čini se da je i sam nagovijestio da nema namjeru to učiniti. "Martinov je pucao toliko precizno da je Ljermontov pao, kao da se sagnuo na mjestu, bez ikakvog pokreta unatrag ili naprijed. Metak mu je probio srce i pluća", rekao je knez Aleksandar Vasilčikov, koji je bio prisutan na dvoboju kao Ljermontovljev svjedok.

Burljajev ima dugu vezu s naslijeđem Ljermontova, pisca poznatog po djelima kao što su pjesma "Smrt pjesnika" (u čast Puškina) ili roman "Junak našeg doba". Godine 1986. režirao je i glumio u biografskom filmu o piscu, posvećenom 210. godišnjici njegova rođenja. Međutim, distribucija filma bila je blokirana od strane sovjetskih vlasti tog vremena. Reditelj, a sada političar, tvrdi da je razlog te zabrane bio to što je "dozvolio sebi da nagovijesti državnu zavjeru određene mistične organizacije protiv dva najveća pjesnika tog vremena: Puškina i Ljermontova. Organizacije koja je u to vrijeme uključivala najutjecajnije ljude u državi", misleći na masone. Film je konačno premijerno prikazan prošle jeseni. Prema Burljajevu, ta masonska zavjera držala je njegov film skoro 40 godina u bunkeru.

Aleksandar Puškin, kojeg mnogi smatraju utemeljiteljem moderne ruske književnosti, preminuo je četiri godine prije Ljermontova, takođe u dvoboju i takođe mlad, sa 37 godina.

Burljajevljeva inicijativa nije dobro prihvaćena u nekim političkim krugovima i među stručnjacima za književnost. Senator Airat Gibatdinov rekao je za portal News.ru da je to "informativna buka". A iz Muzeja Ljermontova u Pjatigorsku objasnili su da se drže službene verzije, koja ne uključuje političke motive, zavjere ili ljubavne afere vezane za dvoboj. Zamjenica direktora muzeja, Jelena Krivecka, rekla je za kanal RTVi da "ima mnogo praznina" u ovom slučaju, ali da je nakon gotovo dva stoljeća "malo vjerovatno da se može otkriti nešto novo".