Često pišem o klupi onkraj moje mahalske džamije. Opsesivna fiksacija? Odnosno, kako psihologija kaže, općenito, uporno ponavljanje neke reakcije ili procesa kojim nešto postaje nepromjenjivo, učvršćeno u određenom misaonom diskursu? Ma kakvi. To je naprosto moj životni prostor, jedini koji imam. I lijep. Mislim, prostor. Tako, u smjeru istoka, s obje strane glavne mahalske džade, vegetacija je bujna, a s desne strane, odavno sam primijetio, za nijansu bujnija - zbog visoke, razgranate lipe i četiri omorike koje, otprilike do podneva, hladovinom sjenče ulicu i nepostojanom krivudavom linijom sijeku ju uzduž na dvije nejednake polovine.

Klupa je, rekoh već, onkraj džamije, u ugodnoj hladovini, ispod stabla miomirisne lipe.

Nasuprot, pet-šest metara dalje, Enesova je kuća, a ispod, u prostranom prizemlju, autolimarska radionica. Zatvorena. Prazna. Na istoj strani, opet u smjeru istoka, Huseinova je obućarska radnja. Zatvorena. Prazna. Na nju se štikla Seleskovića kuća, također prazna, a potom Minkina kuća s frizerskim salonom u prizemlju. Pogađate? Tako je. Zatvoreno. Prazno.

Klupu je - od kovanog željeza i ankerisanu u betonske stope - napravio Enes. Niko od komšija u mahali ne zna za to. A, ruku na srce, nije ih ni briga. Ja sam doznao doslovno usput, slučajno rekao bi neko. A nisam. Doznao sam zato što sam trebao doznati, jer, znamo to, odnosno zna ko zna, ništa u nama i oko nas nije slučajno. Prije dvije godine, ljeto je bilo, vraćao sam se kasno navečer odnekud kući i ugledao Enesa kako fiksira za betonsku podlogu prethodno u radnji napravljenu klupu. Zamolio me je tad da nikome ništa ne govorim. I nisam. Sve do danas. On mi je to dozvolio.

Deset je sati. Prozračan, ugodan dan, prvi takav nakon cjelosedmične žestoke pripeke. Vraćam se iz marketa s kesom u ruci i neophodnim mi potrepštinama u njoj, donedavno sitnicama, a danas krupnicama koje sam papreno skupo platio. Na klupi sjede Enes i Nerka. Pozdravljam ih. Pridružujem im se. Oni nastavljaju razgovor. Ja šutim. Pušim. Gledam u zatvorene radnje, u bujnu vegetaciju, u lipu i četiri omorike koje, otprilike oko podneva, a upravo je podne, sjenče ulicu i nepostojanom krivudavom linijom uzduž ju sijeku na dvije nejednake polovine.

Završavaju razgovor.

- Lijep dan - reče Nerka.

- Jako lijep - reče Enes.

- Kako si ti, komšija - upita me Nerka.

- Dobro.

- Kako podnosiš vrućine?

- Odlično.

- Blago tebi. Ja jedva.

- I on je u sedmoj deceniji - reče Enes.

- Mladi ste. Meni je skoro osamdeset.

Šutimo.

- Teško je živjeti sam. Jutros sam plakala.

Ne rekosmo ništa.

- Baš sam se isplakala. Sevdalinka jedna me je rastužila. O meni kao da je pisana. Ne znam kako to da se…

- Jako lijep dan - reče Enes mudro.

- I prozračan, čist, prepun razigrane radosti koja se skoro pa opipati može - rekoh.

- Iz usta si mi riječ uzeo.

Nerka nas pogleda i začuđeno i znatiželjno, no ne reče ništa.

- Najdraže mi je zasjesti ovdje i gledati gore prema Minkinoj kući. U ovom mikrokadru sukusirana je cijela Bosna. Znate li šta bi nam neki Iranac rekao da sjedi sad ovdje s nama - rekoh.

- Šta - upita Nerka.

- Da smo potpuno ludi – odgovorih.

- Zašto bi nam to rekao - reče preneražena Nerka.

- Zato što nam je, iz njihove vizure, dragi Bog dao sve, a mi smo, opet iz njihove vizure, osioni i nezahvalni. I, pride, nesretni. Često su mi to govorili. A da samo znate u kakvom kršu i kamenjaru oni žive, pa to je…

- Ja nisam nesretan - reče Enes.

- Ni ja - reče Nerka.

- Kako je lijepo predahnuti ovdje - rekoh.

- Ko li je napravio ovu klupu - reče Nerka.

Enes me pogleda i kratkim klimoglavom reče šta trebam reći.

- On - rekoh.

- Ko on - reče Nerka.

- Enes.

- Znala sam. Ko bi drugi. A veliš krš i kamenjar je tamo?

- Gdje god pogled seže i noga kroči.

- Pa, lijepo je onda nama ovdje - reče Nerka.

- Prelijepo, a i dan je jako lijep, zar ne - reče Enes.

- Prekrasan - rekoh.