Birsena Džanković poetesa je minimalizma. Njezin poetski diskurs obilježen je “doktoratom propitivanja”, a osnovni tonalitet njezine poetske ekonomije obilježen je odsustvom, temporalnošću, uvjetovanošću vremenom, međama koje ispunjavaju i definiraju život. Poetesina preferirana i upadljivo prisutna boja u ovoj zbirci jeste bijela. Poput tragova u snijegu, ono što ona kazuje, ono o čemu kazuje jeste prolazno i promjenjivo. Knjiga je poetesino najdraže interesovanje. Svi važni događaji vezani su za knjigu. Uvodna pjesma ove zbirke ***/… dok Ti čitaš…/ otvara pitanje čovjekove potrebe da umjetničkim izrazom iskaže intelektualne sumnje, viđenja i predviđanja.
Knjiga pjesama Otvorena knjiga zatvorena primarno je formirana kao dijalog s Knjigom, njezinim fenomenom, njezinom neuništivošću, te njezinom besprijekornom savršenošću. Poezija Birsane Džanković specifičnog je tona, intelektualna i ponekad zaumna, jezički veoma reducirana i govori iz duboke, lične uvjerenosti. Stilski labirinti poetskog narativa uočljivo su modernizirani odsustvom klasičnih naslova pojedinačnih pjesama.
Dijalog podrazumijeva, u tom kontekstu, i drhtaj egzistencijalnog i spokoj transcendentalnog iskustva; i život i smrt, ljubav i razdor, vjeru i sumnju; poetesa preispituje mogućnosti riječi i promišlja misao njihovu prividnu i skrivenu. Taj poetski koncept crpi svoj zanos iz samog srca prvotnog jedinstva – govoriti, stvarati, činiti – jedinstva što sadrži ono što se očituje kao riječ/knjiga, stvaranje, djelovanje. Birsena Džanković obuhvata sumus oblika i esenciju razotkrivanja velikog djelokruga Sveukupnosti; ona ispituje više sile sveukupnoga bitka: božansko i religiju, riječ i fenomene svijeta, egzistenciju i filozofiju. U traganju za smislom i tajnom lirski subjekt na kraju će ostati pred zatvorenim vratima i zemaljskog misterija i nebeskog spasa, jer poezija nikad ne donosi odgovore, nego je neprekinut razgovor s Knjigom, tim zagonetnim stranicama čiju sadržinu saznanja i vjere uvijek ophrvaju mrakovi sumnje i šutnje nepoznatog: “dželati smo svojih potomaka/ i tragova/ stranice kidamo/ knjige iza leđa bacamo”.
Birsana Džanković istražuje ritam i smisao svakodnevnog, sudbinu Bića u svakodnevnom, u protjecanju vremena. Vremena što se opire herezi da bi se spoznalo da ljudi jesu otvorena knjiga. To je neka vrsta metafore pjesničkog traganja za tajnom svijeta, to je i metafora iskušenja nemogućnog, također je i metafora savršenstva nemuštosti/tišine, jer, u konačnici, možda je sve to zajedno ono što upućuje na “onostranost” naše egzistencije.
Intimni dijalog koji pjesničko Ja vodi s neprisutnim entitetom donekle podsjeća na svojevrsni pijetizam i odnos poetese prema božanskom. Međutim, u poetesinoj pjesničkoj strategiji prisutna je intelektualno-filozofska dvosmislenost. To je izazov kojem pjesnici, kao po pravilu, ne mogu da odole. Džankovićeva je s jedne strane sentimentalna poetesa koja polazi od idealne, mitske stvarnosti. Međutim, ona je nerijetko samo fragmentarna i svjesno mozaična. Poetesa izbjegava dati konačnu sliku zbog onih ideja koje ne trpe zatvorenu formu i kroz fragment i nagovještaj izražavaju suštinu. Takvo je zapravo i ovozemaljsko postojanje – nepostojano, nesigurno, nedostatno, zamagljeno. Zato se u zbirci iskušava receptura za postizanje jedinstva sa sobom i svijetom. Zaobilazeći dogme, poetesini stihovi direktno se obraćaju univerzalnoj ljudskoj duhovnosti: “Vrijeme koje nemam/ nemilosrdno kroz prste propuštam/ klizim/ Između zuba,/ čekića i nakovnja/ tišine.”
Stihovi Birsene Džanković povremeno djeluju kao nadrealističko-simboličke slike, naizgled nepovezane, rastrzane. Međutim, ta vrsta simbolizma kod nje samo je platforma na kojoj se pjesničko načelo podražavanja zamjenjuje načelom pune originalnosti. Stvaralački proces postaje uobličena improvizacija, čista spontanost, aktivnost za sebe. Poetesa se više ne zadovoljava prividom površinskog i uobičajenom slikom stvarnosti, jer želi zahvatiti suštinu ispod pojavnog, jer čovjek je najintrigantnije biće, a promišljanje o njemu, njegovom životu, smislu, prolaznosti ovoga svijeta i onoga što nas čeka na budućem svijetu jeste spiritus movens ove poezije.
Džankovićeva tretira svijet koji je sada i ovdje, onaj koji nije moguće usrećiti ili utješiti. “Ni potok u Potočarima da poteče” doslovno je krik bola, ali takav da upućuje na to da jedino lirika i može opstati. Nakon Praznine – Poezija.
Kad pročitate ovu pjesničku knjigu, imate utisak da su sve pjesme sentence produhovljenosti, jedna lingvistički i retorički glorificirana staza po kojoj vrlo rado idete jer se mnogo toga od ovih stihova tiče i vas samih.
