Atentat na vrhovnog iranskog vođu ajatolaha Alija Khameneija i eliminacija najvišeg vojnog rukovodstva uz njega u početnom udaru rata, nakon čega je uslijedio uspon privremenog vijeća za rukovodstvo na čelu s Alijem Larijanijem, a zatim i njegov atentat ubrzo nakon toga, zajedno sa sigurnosnim i političkim ličnostima - ovaj scenarij predstavlja krajnju praktičnu primjenu "strategije odrubljivanja glave".

Time se cilja na najviše rukovodstvo kao "centar gravitacije" (Carl von Clausewitz), koncept koji je dalje razvio John Warden III kao najosjetljiviju kariku unutar države.

Međutim, nedavne studije, poput rada Gine Jordan, potvrđuju da je njen utjecaj ograničen u ideološkim i institucionalnim sistemima, što je jasno pokazano u iranskom iskustvu.

Nuklearna doktrina

Šta je izraelska "Samsonova opcija": Svijet bi morao biti zabrinut

Ako povežemo izraelski i američki fokus na nastavak atentata na iranske lidere s glavnim ciljem ovog rata - a to je rušenje iranskog političkog sistema ili barem stvaranje uvjeta za njegov kolaps, kako je izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio u više navrata - shvatamo da "Izrael" i Sjedinjene Države koriste atentate kao višesmjerno sredstvo psihološkog ratovanja, piše Palestine Chronicle.

Stoga, politika atentata nije ograničena samo na postizanje direktnih vojnih ciljeva, već predstavlja centralni instrument psihološkog ratovanja usmjerenog na tri istovremena kruga: Iransku unutrašnjost, opoziciju i izraelsko-američki domaći front.

Ponovljeno ciljanje visokih lidera - posebno u kratkim vremenskim periodima - ima za cilj stvaranje opće percepcije da je politički sistem kompromitovan u smislu sigurnosti, da rukovodstvo nije u stanju da se zaštiti i, što je najvažnije, da država postepeno gubi kontrolu.

U ratnim vremenima, ovaj efekat nije manje važan od vojnih udara, jer može dovesti do erozije javnog povjerenja, široko rasprostranjene anksioznosti i neizvjesnosti, te slabljenja unutrašnje kohezije.

Operativno znanje

Ko je Esmail Khatib, ubijeni šef iranske obavještajne službe

Drugim riječima, atentat sam po sebi ne ruši politički sistem, ali može stvoriti psihološko i političko okruženje koje pogoduje pokušajima njegovog rušenja. Međutim, ovaj efekat ostaje uvjetovan postojanjem organizovane i sposobne opozicije, koja nije u potpunosti prisutna.

Nasuprot tome, atentati igraju centralnu ulogu u upravljanju domaćim frontom u Izraelu i Sjedinjenim Državama. Ako rat traje duže nego što se očekivalo, izraelski domaći front nastavlja biti izložen raketnim napadima, a uticaj zatvaranja Hormuškog moreuza i ciljanja američkih baza u regionu se pojačava.

U ovom slučaju, atentati postaju sredstvo za predstavljanje opipljivih dostignuća javnosti, demonstraciju da se rat kreće u pravom smjeru i održavanje političke i vojne podrške unutar SAD-a i Izraela.

Ovo se može shvatiti u okviru onoga što je poznato kao "ekonomija postignuća u dugotrajnim ratovima".

Pogrešna procjena

Tolstojev vodič kroz historiju koji Trump i Netanyahu nisu pročitali

Vladama su potrebni periodični rezultati kako bi održale unutrašnju legitimnost. Sveukupno, atentati se ovdje transformišu iz pukog sigurnosnog alata u sredstvo demoralizacije protivnika, podsticanja unutrašnje dinamike protiv njega i jačanja morala domaćeg fronta izvršioca.

Atentati su nesumnjivo taktički uspjeh za Izrael i Sjedinjene Države, proizvodeći vojni utjecaj, politički pritisak i psihološki šok, ali konačni ishod zavisi od jednog ključnog faktora: fleksibilnosti ciljanog sistema i njegove podložnosti kolapsu.

Uklanjanje jednog vođe ne dovodi do kolapsa sistema, pa čak ni atentat na više vođa ne rezultira kolapsom države. Zašto?

Prvo, ideološki sistemi poput iranskog nisu definisani isključivo individualnim vođstvom koje predstavlja vrhovni vođa Islamske revolucije, već složenom, višeslojnom strukturom koja uključuje Predsjedništvo, Revolucionarnu gardu, Skupštinu stručnjaka, vjerske institucije i više sigurnosnih agencija, a sve djeluju unutar mreže ideološke i vjerske lojalnosti principima Islamske revolucije.

Gubi podršku

Još jedan lojalan član MAGA-e raskida s Trumpom: "Na prvom mjestu mu je Izrael, a ne SAD"

Ova struktura je osmišljena da apsorbuje šokove i spriječi poremećaje. Država ima jasne ustavne mehanizme za odabir alternativnog rukovodstva, što je implementirano imenovanjem privremenog vijeća za rukovodstvo, sve dok Mojtaba Khamenei nije izabran za novog vrhovnog vođu. Drugim riječima, ne postoji vakuum koji bi uticao na koheziju političkog sistema ili upravljanje ratom.

Drugo, ideološka dimenzija i reprodukcija legitimiteta. Ograničeni utjecaj atentata u iranskom slučaju ne može se razumjeti bez razmatranja ideološke dimenzije države, koja predstavlja jedan od najvažnijih izvora njene kohezije i kontinuiteta.

Iranski politički sistem počiva na mješavini religijskog i revolucionarnog legitimiteta, gdje su koncepti države i ideologije isprepleteni, što mu daje veći kapacitet da apsorbuje šokove u poređenju sa čisto birokratskim sistemima.

Prisustvo vrhovnog vjerskog autoriteta, kao što je vrhovni vođa, predstavlja ne samo političko vođstvo već i produžetak simbolične, ideološki vođene moći.

Težak udarac

Ali Larijani: Šta smrt šefa sigurnosti znači za Iran?

U ovom kontekstu, atentati ne stvaraju vakuum, već simbole. Ciljane ličnosti - posebno one s vjerskim ili revolucionarnim značajem - brzo postaju "mučenici" u službenom diskursu, oznaka koja nosi veliku simboličku težinu u iranskoj političkoj kulturi.

Ovdje leži posebnost šiitske tradicije, koja koncept mučeništva stavlja u svoju srž, crpeći inspiraciju iz temeljnih historijskih događaja poput Bitke kod Karbale, povezane s likom imama Huseina ibn Alija (mir s njim). Ova simbolika preoblikuje atentat ne kao gubitak, već kao čin žrtvovanja koji jača legitimnost i potiče kontinuitet.

Stoga bi atentati na vođe - obrnuto - mogli dovesti do jačanja unutrašnje kohezije umjesto do njenog demontiranja, povećanja nivoa narodne mobilizacije i stvaranja narativa otpora koji jača legitimnost države.

Ova dimenzija objašnjava zašto udari usmjereni na "glavu" mogu umjesto toga postati faktor koji reproducira simboličku moć legitimnosti države, umjesto da dovedu do njenog kolapsa.

Rat na Bliskom istoku

SAD tvrde da su uništile iranske raketne kapacitete: Kako onda Iran i dalje lansira projektile, šta im je strategija?

Dakle, u ideološkim sistemima poput iranskog, utjecaj atentata se ne mjeri vrstom ili brojem ubijenih, već sposobnošću države da ih transformiše u simbole - i ovdje gubitak postaje alat za mobilizaciju koji jača koheziju i podršku naroda.

Zaključno, strategija atentata pokazuje se kao taktički efikasan alat, ali s ograničenim strateškim utjecajem, posebno kada se suočava s ideološki vođenim režimima poput iranskog sistema, koji posjeduje kohezivnu institucionalnu strukturu i visok kapacitet za reprodukciju legitimnosti.

Ovo je posebno tačno s obzirom na odsustvo politički i organizacijski pripremljene unutrašnje opozicije koja bi poslužila kao alternativa.

Iako atentati mogu izazvati psihološki šok i postići kratkoročne dobitke, oni ne garantuju pad režima. U stvari, oni ponekad mogu doprinijeti jačanju njegove kohezije, remobilizaciji njegovih snaga i olakšavanju pojave novih, potencijalno tvrđih lidera od njihovih prethodnika.

Stoga, konačni ishod ostaje uslovljen podložnošću režima iscrpljivanju i kolapsu, a ne brojem lidera koji su meta.