Ismet Mujezinović (1907–1984), rođen u Tuzli, bio je slikar sa jedinstvenim senzibilitetom za bosanskohercegovački duh i život. Nakon što je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nastavio je usavršavanje u Parizu, đe je bio inspirisan evropskim umjetničkim trendovima tog vremena.
U Tuzli je proveo većinu svog života i rada, ostavljajući dubok trag u kulturnom pejzažu grada, ali i cijele zemlje. Njegov umjetnički opus čini 2085. djela, najvećim dijelom sačuvanih u Međunarodnoj galeriji portreta u Tuzli, koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Prvi period stvaralaštva (1926–1941) obuhvata njegov rani razvoj kao slikara, đe se može primijetiti raznovrsnost tema i motiva, od portreta do prizora sa pijace, aktova i starih gradova. Ova faza obuhvata i značajnu evoluciju stila – od jasnih, definisanih oblika prema naglašenim geometrijskim formama, takođe i prema kolorizmu koji osvaja na njegovim slikama iz ovog razdoblja. Posebno se ističu djela poput Portreta Husein efendije Hafizovića (1919), Autoportreta (1923), Izvlačenja mreže (1935) i Užine na radilištu (1936/37). Ovaj period završava izbijanjem Drugog svjetskog rata, koji će postati prekretnica ne samo u njegovom životu nego i u umjetničkom opredjeljenju.
Ratni period (1941–1945) obilježen je Mujezinovićevim direktnim učešćem u Narodnooslobodilačkoj borbi. Njegovi radovi iz tog vremena bilježe scene rata, zbjegova, partizanskih kurira i događanja sa ratišta širom Jugoslavije. Iako su mnogi crteži i akvareli iz tog perioda izgubljeni, preostala djela imaju značajnu likovnu i istorijsko-dokumentarnu vrijednost. Posebno se ističu njegovi portreti učesnika Prvog zasjedanja AVNOJ-a i karta Bihaćke republike, koje svjedoče o Mujezinovićevoj sposobnosti da u svoj rad unese duh vremena i borbenog kolektiva.
Treći period, poslijeratni, (1946-1984) može se opisati kao doba velikih poduhvata i ciklusa, đe je Mujezinović dostigao punu umjetničku zrelost i društvenu afirmaciju. Ovaj period karakteriše njegovo usmjerenje ka socrealizmu sa fokusom na Narodnooslobodilačku borbu, socijalne teme i prizore iz svakodnevnog života radnika i rudara. Njegova velika djela poput ciklusa “Prelaz preko Neretve” i “U slavu boraca Sutjeske” predstavljaju monumentalne freske koje slave heroizam i kolektivni duh boraca.
Uz ove velike tematske cikluse, Ismet Mujezinović je bio poznat i po portretima. Njegova sposobnost da kroz portrete prenese karakter, emociju i životnu priču osoba koje slika čini ga jednim od najvećih slikara Bosne i Hercegovine. Portreti rudara, žena u dimijama, radnika i intelektualaca prikazuju različite aspekte bosanskohercegovačkog društva, dok krajolici istočne Bosne reflektuju ljepotu i melanholiju prirode.
PRVI PERIOD STVARALAŠTVA ISMETA MUJEZINOVIĆA SA OSVRTOMA NA RANE FAZE (1926–1941)
Portret Husein efendije Hafizovića (1919)
Portret Husein efendije Hafizovića (1919) predstavlja rano djelo Ismeta Mujezinovića, koje je izuzetno značajno za razumevanje slikarevog stvaralačkog razvoja. Ovaj portret, rađen tehnikom gvaša, nagovještava umjetnički potencijal mladog Mujezinovića koji je u vrijeme stvaranja slike imao tek 12 godina.
Uprkos mladosti, na slici se vidi snažna sposobnost zapažanja detalja i pažljivo posvećivanje karakteristikama portretirane ličnosti. Figura Husein efendije Hafizovića smještena je centralno na slici, zauzimajući gotovo čitav prostor. Sjedi u fotelji, sa blagom frontalnom pozom koja odaje osjećaj formalnosti i ozbiljnosti. U prvom planu dominira figura, dok su pozadina i okolni elementi reducirani na minimum, što dodatno ističe portretisanu osobu. Svi elementi kompozicije usmeravaju pažnju posmatrača na izraz lica i držanje ruku, što doprinosi narativnosti i ekspresiji portreta. Kolorit na slici je topao i zemljan sa upotrebom smeđih, crvenih i zelenih tonova. Ovaj izbor boja pridaje slici osjećaj intimnosti i smirenosti, dok naglašava karakter Husein efendije – ozbiljnost, dostojanstvo i eleganciju. Paleta boja pokazuje Mujezinovićevu ranu sklonost eksperimentiranju sa bojama i tonalitetom, što će kasnije postati jedan od njegovih prepoznatljivih znakova. Ekspresivnost lica Husein efendije je centralni element slike. Iako mladi slikar možda nije imao potpuno razvijene tehničke vještine, uspio je da prikaže dubinu karaktera portretisane ličnosti. Njegov pogled je ozbiljan, ali nježan sa dozom introspekcije, dok poza i držanje tijela sugerišu mirnoću i dostojanstvo. Ruke sa gestovima su pažljivo oslikane, pružajući slici dodatni nivo naracije i emotivne komunikacije. Iako je portret nastao u veoma ranoj fazi Mujezinovićevog rada, mogu se naslutiti uticaji koji će kasnije oblikovati njegov umjetnički izraz. Postoji jasna linija crteža, prepoznatljiva figura, takođe pokušaj stilizacije forme koji nagovještava njegovu dalju sklonost ka ekspresionizmu i socijalnom realizmu. Način na koji koristi boje i poteze četkicom podsjećaju na umjetničke tendencije tog vremena a ujedno ukazuju na umjetnikovu ranu intuiciju za boju i svetlo.
Portret Husein efendije Hafizovića (1919) je više od običnog portreta – on predstavlja svjedočanstvo Mujezinovićevog mladalačkog talenta i začetka njegovog umjetničkog razvoja. Ovo djelo pokazuje ne samo njegovu sposobnost prikazivanja likova, već i njegovu sposobnost da prenese atmosferu i emocije kroz boju, potez i kompoziciju. Kroz portretisanje ove ličnosti, Ismet Mujezinović uspostavlja dijalog sa posmatračem, naglašavajući važnost karaktera i ličnosti portretisane osobe, što će ostati konstanta u njegovom kasnijem radu.
Autoportret iz 1923. godine jedno je od ranijih značajnih djela Ismeta Mujezinovića i nosi poseban pečat njegovog umjetničkog sazrijevanja. Portret prikazuje mladog umjetnika u introspektivnoj pozi a istovremeno osvjetljava njegovo tehničko umijeće i psihološku dubinu koje će kasnije definisati njegov rad.
Na slici je prikazan mladi Ismet Mujezinović sa koncentrisanim pogledom u daljinu, dok u ruci drži četkicu i paletu – simbolički prikazujući njegovu umjetničku strast i posvećenost stvaranju. Kompozicija je jednostavna sa fokusom na licu i rukama, pri čemu pozadina ostaje neutralna i minimalistička, kako bi figura umjetnika zauzela centralno mjesto. Kolorit je veoma prigušen i u suptilnim tonovima, što dodatno naglašava mladog umjetnika kao glavnu temu. Upotreba boja je suzdržana, oslanjajući se na harmoniju tonova kože, svjetlo-sive pozadine i kontraste tamnih djelova prsluka i kose. Svjetlost je blaga i difuzna, što portretu daje osjećaj smirenosti i ozbiljnosti. Ono što ovaj autoportret čini posebno zanimljivim jeste izražajnost lica i pogleda. Mladost umjetnika je evidentna, ali i ozbiljnost i introspektivnost koje se reflektuju kroz njegov pogled. Ovaj portret svjedoči o trenutku u kojem se mladi umjetnik suočava sa izazovima stvaranja i identiteta. Dubina pogleda sugeriše razmišljanje i koncentraciju, ali i odlučnost koja ga vodi u dalji umjetnički razvoj. Tehnika tempere, koju je Mujezinović koristio u ovom autoportretu, omogućava glatke prelaze i suptilnost u radu sa bojama. Potezi četkicom su delikatni, ali istovremeno sigurni i odvažni, što ukazuje na ranu sposobnost umjetnika da vlada sredstvima izražavanja. Njegov osjećaj za detalje je evidentan, posebno u radu s licem i rukama.
Autoportret (1923) pruža intiman pogled na mladog Ismeta Mujezinovića, umjetnika u nastajanju. Slikajući sebe, on ne prikazuje samo fizički izgled, već otkriva složenost emocija i refleksija o umjetničkom putu koji je tek započeo. Ovo djelo postavlja temelj za buduće stvaralaštvo umjetnika a istovremeno je jedno od prvih svjedočanstava njegove duboke povezanosti sa svijetom umjetnosti i njegovim ličnim umjetničkim identitetom.
Slika Mladen Čaldarović iz 1927. godine jedno je od značajnijih djela Ismeta Mujezinovića u kojem umjetnik u ranoj fazi svog stvaralaštva istražuje intimne i psihološke aspekte portreta. Ova tempera otkriva njegovu posvećenost realističkom prikazu figure, ali i emocionalnoj dubini koja se reflektuje kroz prikaz mlade osobe.
Kompozicija slike je jednostavna i usredsređena sa modelom smještenim u centar kadra. Lice mladića, Mladena Čaldarovića, predstavlja fokus djela, dok su pozadina i drugi elementi redukovani, pružajući tišinu i prostor za ekspresiju lica. Mujezinović koristi ovu tehniku kako bi pažnju gledalaca usmjerio ka izrazu lica, naglašavajući emocionalno stanje modela. Kolorit je suptilan, sa mekim tonovima kože, smeđim i zelenkastim tonovima, koji djeluju umirujuće i nostalgično. Ovaj izbor boja pruža slici melanholičnu atmosferu i naglašava osjećaj introspekcije. Pozadina je zatamnjena, što ne samo da stavlja akcenat na figuru već i stvara kontrast koji licu daje dodatnu dubinu. Upotreba svjetlosti je svedena i blaga, stvarajući suptilne sjenke koje prikazuju lice i vrat. Ono što ovu sliku čini posebnom je ekspresija lica modela. Njegov izraz djeluje introspektivno a oči odražavaju blagu tugu ili zamišljenost. Gledalac stiče osjećaj prisustva u trenutku intimne refleksije mlade osobe, što pokazuje Mujezinovićevu sposobnost da prenese psihološku dubinu i emocije kroz portret. Umjetnik ne samo da bilježi fizičke crte modela već i njegov unutrašnji svijet.
Mujezinovićeva upotreba tempere pokazuje njegovu vještinu u radu sa ovom tehnikom. Potezi četkice su nježni i fluidni, čime postiže meke prelaze između svjetlosti i sjenki. Veoma pažljivo modelira lice i vrat, dok je pozadina tretirana slobodnije, što omogućava kontrast između realističnog portreta i apstraktne pozadine. Ova tehnika omogućava izražavanje različitih tekstura i stvara osjećaj dubine. U ovoj slici možemo viđeti tragove Mujezinovićevog daljeg razvoja kao umjetnika. Rani realistički pristup postavlja temelje za njegovo dalje istraživanje socijalnih tema, ekspresionističkog izraza i figure. Mladen Čaldarović je svjedočanstvo Mujezinovićevog interesovanja za portret kao način istraživanja ljudske psihologije i emocija, što će kasnije postati jedna od ključnih tema njegovog opusa.
Portret Mladena Čaldarovića iz 1927. godine pruža duboku emocionalnu i umjetničku ekspresiju mladog umjetnika Ismeta Mujezinovića. Ovo djelo otkriva ne samo tehničku vještinu umjetnika, već i njegovu sposobnost da prenese osjećanja i unutrašnji svijet portretisane osobe. Slika ostavlja gledaocu prostor za interpretaciju i refleksiju, usmjeravajući ga ka meditativnom i intimnom dijalogu sa umjetnošću.
Slika „U školi“ Ismeta Mujezinovića, nastala 1938. godine u tehnici ulja na platnu, pravi je prikaz umjetničkog izraza umjetnika koji je strastveno posmatrao svakodnevni život, često pronalazeći inspiraciju u običnim trenucima. Kao likovni hroničar svog vremena, Mujezinović je uspio da uhvati kolektivni duh jedne epohe a ova slika na specifičan način odražava atmosferu tog perioda.
Motiv škole, odnosno učionice, ovđe je prikazan kroz pogled na grupu đece u klupama, đe je svaki pojedinac sažet u masi u zajedničkom činu obrazovanja. Kompozicija slike otkriva zauzetost, gužvu i svakodnevicu školske rutine, što sugeriše dinamiku i energiju tipičnu za dečiji kolektiv. Učenici su raspoređeni na način koji odiše pokretom i živahnošću a boje su intenzivne, skoro ekspresionističke, naglašavajući subjektivnu percepciju umjetnika i atmosferu prostora. Upotreba boja, đe dominiraju topli tonovi smeđe, zelene i crvene, stvaraju doživljaj topline i prisnosti. Istovremeno ti tonovi pridonose realističnom prikazu vremena u kojem je slika nastala, dajući posmatraču osjećaj prisutnosti u toj školskoj atmosferi. Mujezinovićevi potezi četkicom su slobodni i široki, što doprinosi osjećaju spontanosti i neformalnosti scene. Iako lica učenika nisu precizno definisana, njihov položaj tijela i međusobni odnosi ukazuju na različite karaktere, interesovanja i dinamiku među njima, stvarajući tako jednu kolektivnu psihološku studiju dječijeg sveta. Tematski, slika „U školi“ može se tumačiti i kao prikaz težnje za obrazovanjem, želje za znanjem i napretkom, posebno ako uzmemo u obzir društveni i politički kontekst tadašnje Jugoslavije. S obzirom na vrijeme nastanka slike, može se spekulisati da je umjetnik želio da prikaže društvenu stvarnost i svakodnevni život radničke i seljačke đece, njihov put ka emancipaciji kroz obrazovanje. Na taj način, slika ima i socijalnu dimenziju, pozivajući posmatrača da prepozna značaj obrazovanja kao ključnog faktora društvenog razvoja. Sa tehničke strane, Mujezinovićevo majstorstvo ogleda se u sposobnosti da prikaže dubinu prostora i mnoštvo figura bez preopterećenja kompozicije. Svi elementi slike su pažljivo uravnoteženi; ravnoteža između boja, svijetla i sjenki doprinosi osjećaju harmoničnog nemira, đe svaka figura ima svoje mjesto, ali i dio kolektivnog identiteta koji gradi ovu scenu.
Slika „U školi“ je svjedočanstvo jednog trenutka u vremenu, zamrznuto u pokretu, đe se dječija znatiželja, želja za znanjem i svakodnevna jednostavnost isprepleteni. Mujezinović ovđe demonstrira ne samo svoj umjetnički talenat, već i duboko razumijevanje ljudske prirode, sposobnost da uhvati suštinu i ljepotu običnog trenutka, pružajući posmatraču priliku da se vrati u svijet djetinjstva, radosti i zajedništva. U tom kontekstu, „U školi“ nije samo likovno djelo, već i vizuelna naracija o jednom prošlom vremenu, koje i danas zrači svojom jednostavnošću i umjetničkom snagom.
Slika „Marija Mujezinović“, koju je Ismet Mujezinović naslikao 1939. godine u tehnici ulja na platnu, predstavlja jedan od najsuptilnijih portreta u umjetnikovom opusu. Ovaj rad odražava Mujezinovićevu sklonost ka psihološkom istraživanju likova, a model - vjerovatno član umjetnikove porodice - ovđe se prikazuje sa zapanjujućom iskrenošću i emotivnom dubinom.
Figura žene u crvenoj haljini, sa prekrštenim rukama i blagim nagibom glave, evocira ojsećaj unutrašnje stamenosti, ali i blage melanholije. Stav tijela djeluje zatvoreno, gotovo odbrambeno, kao da portretisana osoba zadržava sopstveni svijet unutar sebe, čime umjetnik uspijeva da prikaže emotivni kontrast - spoljašnju snagu i unutrašnju ranjivost. Njeno lice, sa izraženim crtama i ozbiljnim izrazom, djeluje zamišljeno, pa i zamišljeno sjetno, pozivajući posmatrača da promisli o onome što nije vidljivo na površini. Boja je ključni element ovog portreta. Dominira crvena boja haljine, koja stvara osjećaj topline i strasti, dok istovremeno privlači pažnju na portretisanu osobu kao centralnu figuru kompozicije. Pozadina slike, izgrađena od nježnih tonova žute, smeđe i sive, pruža neutralan, skoro apstraktan okvir koji dodatno naglašava izražajnost ženskog lika. Boje su nanijete širokim, slobodnim potezima, što je karakteristično za Mujezinovićev stil, a njihova mekoća i suptilni prelazi daju slici gotovo sanjivi kvalitet. Mujezinović koristi svijetlo i sjenku da oblikuje volumen figure, posebno fokusirajući se na teksturu haljine i konture lica. Osvetljenje dolazi sa lijeve strane, nježno obasjavajući lice i djelove haljine, stvarajući tako igru svjetlosti koja dodatno naglašava emotivnu dimenziju portreta. Njegova paleta je bogata, ali rafinirana, pa uspijeva da predstavi karakter modela sa puno poštovanja i osećaja.
„Marija Mujezinović“ nije samo portret jedne osobe; ona je simbol jednog vremena i umjetničkog izraza. Slika odražava duh perioda između dva svjetska rata - vrijeme nesigurnosti, promena i introspekcije. Kroz prikaz Marije, umjetnik ne prikazuje samo nju kao pojedinca, već i univerzalnu priču o ženskoj snazi, borbi i osjećanjima koja su često skrivena iza svakodnevnih uloga. Na kraju, ovaj portret nudi više od pukog vizuelnog prikaza - on je ulazak u duhovni svijet modela, umjetnika, pa i posmatrača. Ismet Mujezinović, kroz ovu sliku, pokazuje svoje majstorstvo u hvatanju suštine ljudske prirode, đe jednostavnost figure zrači složenošću unutrašnjih emocija, ostavljajući posmatrača da razmišlja o priči koja stoji iza stava, izraza lica i upadljive crvene haljine.
Prvi period stvaralaštva Ismeta Mujezinovića (1926–1941) ukazuje na formativne godine jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umJetnika. U tom periodu, Mujezinović je bio usmJeren na istraživanje društvenih tema, prepoznajući umjetnost kao sredstvo za refleksiju stvarnog života i društvene stvarnosti.
Njegova platna tog doba često oslikavaju svakodnevne prizore, radničku klasu, selo, porodicu i uopšte teme koje nose socijalnu i emotivnu težinu. Na ovaj način, umjetnik kreira snažne prizore koji odražavaju borbu, rad, zajedništvo i emotivne odnose među ljudima, pri čemu boja i potez četkicom postaju ključni izrazi njegovog likovnog jezika. Mujezinovićev stil tokom ovog perioda se razvija od realističkog i impresionističkog ka ekspresionističkom izrazu, đe postepeno postaje slobodniji, emotivniji i angažovaniji. Njegova posvećenost ljudskoj figuri, istraživanje emocija, socijalne pravde i surove realnosti života čine njegovo stvaralaštvo izuzetno vitalnim i živim. Posebno je zanimljivo to što se Mujezinović bavi temama koje nisu samo umjetničke prirode, već nose i društvenu, političku i socijalnu poruku u skladu sa tadašnjim previranjima u zemlji i svijetu. Ovaj period označava ne samo sazrijevanje njegovog umjetničkog identiteta, već i njegovo duboko ukorijenjeno razumijevanje svijeta koji ga okružuje, postavljajući temelje za buduće stvaralačke faze. Kroz istraživanje ljudske figure i svakodnevnog života, Mujezinović je uspio da stvori djela koja ne samo da odražavaju vrijeme u kojem su nastala, već i univerzalne ljudske vrijednosti, težnje i emocije.
