Odavno već, po majčici Zemlji, hoda nova sorta muškaraca. Isklesani u teretani, lica im zategnuta serumima s hijaluronom, brada podšišana u milimetar, a na njima odjeća koja košta više od prosječne rate kredita za garsonjeru u Hrasnom. Nikad u historiji čovječanstva nismo imali ljepše, picnutije i estetski osvještenije primjerke. Gledaš ga, ibretiš se i misliš, evo ga, evolucija. A onda progovori. Ili, tačnije, pokušaš ti progovoriti s njim o nečemu dubljem od prognoze vremena ili sinoćnje utakmice, i udariš u zid. Glatki, lijepi, savršeno ofarbani zid iza kojeg nema ničega. Samo tvoj odjek u tišini njegove glave, kad na tvoju tvrdnju odgovori istim, tek da nešto kaže.

 Lijepi mrtvi muškarci, estetska remek-djela s emocionalnim dometom sobne biljke. I da, žene to vide. Osjete do kosti. I vrište o tome na društvenim mrežama. Rečenica koja se vrti po internetu, da su današnji muškarci emotivno mrtvi, nije više samo teza iz nekog podcasta, postala je, brate, dijagnoza našeg doba, naših spavaćih soba i naših propalih pokušaja da se povežemo. Usput da se ogradim,a ujedno i ispričam emotivno zrelim muškarcima, ima ovoga i sa druge strane taraba, u našoj ženskoj avliji.

Eh, sad kad sam završila sa apologise, da nastavimo. Ovaj put o muškarcima, a drugi put ćemo i mi žene doći na red. Hajde da zavirimo ispod te savršeno isfenirane frizure. Šta se tu dešava? Pa, dešava se strategija preživljavanja stara koliko i prva pećina. Dječak koji plače je "curica". Dječak koji se boji je "slabić". Dječak koji je tužan "kenjka". I tako generacijama, u dječake se upumpava narativ da je svaka emocija osim bijesa – znak slabosti. Ranjivost je luksuz koji sebi ne možeš priuštiti ako misliš biti "muško". I šta onda radi taj mali, a kasnije veliki dječak? Bira anesteziju. Emocionalnu obamrlost kao jedini štit od svijeta koji će ga prezreti ako pokaže da je od krvi i mesa.

Ono što mi s vana vidimo kao aroganciju, hladnoću ili nezainteresovanost, iznutra je često samo čista, nepatvorena zbunjenost. Emocionalni analfabetizam. On osjeća nešto, neki nemir, neku tjeskobu, ali nema alat, nema riječi da to imenuje, a kamoli procesuira. Pa onda tu unutrašnju provaliju zatrpava. Čime? Poslom do iznemoglosti, skrolanjem po telefonu do četiri ujutro, bildanjem mišića kao da će time ojačati i dušu, ili ciničnim praznim komentarima kojima truje i sebe i sve oko sebe. Muška depresija rijetko leži u krevetu plačući, ona je hiperaktivna, bučna i krije se iza fasade uspjeha i funkcionalnosti.

I tu dolazimo do paradoksa. Dok se iznutra zaključavaju u betonske bunkere, spolja se otvaraju kao nikad prije. Metroseksualac od prije dvadeset godina je bio čista avangarda, danas je svaki drugi muškarac, bez obzira je li striktno hetero ili ne, majstor konturisanja brade i poznavatelj razlike između retinola i niacinamida. Usvojili su prakse koje su vjekovima bile ženski teren: njega kože, estetski zahvati, pinceta za obrve, manikir.  "Muškarac istražuje svoju "žensku", Jin energiju, dopušta sebi mekoću, barem na koži", kažu mediji, Zbunjujući, svojim dvosmislenim porukama, jadnike još više.  Ali tu leži zamka. Džaba ti hijaluron na licu ako ti je duša sasušena k'o hercegovački kamen. Ta nova, ljepša vanjština često postane samo modernija maska za istu onu staru emocionalnu nedostupnost. Može on s tobom pričati o novoj kolekciji patika i prednostima organskog gela za kosu, ali kad ga pitaš "kako si zaista?", dobiješ zid. Kameni zid.

A taj zid, e on je podignut oko groblja modernih veza. Žena danas, materijalno neovisna i emancipovana, od partnera ne traži da joj plati račune. Traži joj srodnu dušu, partnera za razgovor, nekoga pred kim može biti gola, da preduhitrim perverzne, ne samo fizički. A šta dobije? Dobije lijepog cimera s povlasticama. U trenucima konflikta, kad ona pokušava doprijeti do njega, njegov preplavljeni nervni sistem doživi "error 404". Potpuni shutdown. Povlačenje u pećinu. On se isključi. Za njega je to odbrambeni mehanizam, bijeg od preplavljujućih osjećaja. Za nju je to ultimativni dokaz da je on ne voli, ne poštuje i da je emocionalno mrtav. I onda kreće taj morbidni ples: ona gura, ispituje, moli, vrišti, pokušavajući da probije zid, a on se sve dublje povlači. Ona, u nedostatku partnera, postaje njegov besplatni psihoterapeut, njegova mama, njegov life coach, pokušavajući da ga "popravi". Džaba ne pali. Od svega toga on samo želi zamjenu za svoju mamu. I tako, romantična privlačnost umire polaganom, bolnom smrću, a na njeno mjesto dolazi ogorčenost.

Ima li izlaza sa ovog roler coastera? Možda. Ali nije ni lak ni brz. Rješenje sigurno nije u povratku u prošlost, da ih vratimo u pećinu, da glume sirovine. Nije ni u tome da svi postanu pasivni, lijepi dječaci. Rješenje je u integraciji. U muškarcima koji će naučiti da je najveća hrabrost ne u dizanju 200 kila na benchu, već u tome da pred drugom osobom kažeš: "Bojim se", "Loše sam", "Ne znam kako dalje". Zato su valjda i izmislili te "muške krugove", mjesta gdje muškarci sjede s drugim muškarcima, bez žena, bez potrebe da se dokazuju, i uče da govore jezikom duše. Mjesto gdje ranjivost nije slabost, nego snaga. S druge strane, i žene moraju naučiti kako da stvore siguran prostor gdje se muška slabost neće dočekati na nož, s prezirom ili sa "jesam ti rekla". Ali, najveći teret je na njima - muškarcima. Moraju preuzeti odgovornost za vlastitu emocionalnu pismenost. Moraju sami prokopati tunele kroz svoje unutrašnje zidove. Jer, na kraju krajeva, lijep leš je i dalje samo leš. A nama, da prostite, treba živ čovjek.