“Za mene Emina nije samo ime poznate Šantićeve pjesme. Stih iz nje, ili samo koji takt iz njezine pjevne melodije, dozvat će mi u svako doba njezin zbiljni izgled kakav sam nekoć vidio… Bio sam dječak i imao možda dvanaest godina. Emina iz Šantićeve pjesme živjela je u našem komšiluku, na Carini u Mostaru. Jednog dana mi je Šerifa Koluder, nastavnica općetehničkog obrazovanja, njezina kćerka, dala neki smotuljak i rekla da ga trebam uručiti njezinoj majci Emini. Nikad prije nisam ulazio u njihovu avliju, ni u prvu niti u drugu – prepunu zaobljenih šimšira, raskošnih hadžibega u plavim i ružičastim cvjetovima, karanfila i šeboja, te ruža penjačica što su puzale uza okrečene zidove prelijepog kaldrmisanog dvorišta. U tom cvijeću zatekao sam bjelokosu Eminu. Rekoh joj zašto sam došao. Predadoh joj smotuljak. Njezina ruka me pomilova… da i sad, kad se prisjetim, osjetim tu nježnost što se spustila na moju plavu kosu. Nekoliko godina poslije, otac je donio novine u kojima je pisalo da je umrla Emina Koluder, kćerka imama Sefića, koja je snažno nadahnula pjesnika Aleksu Šantića da napiše jednu od najpoznatijih pjesama naslovljenu njezinim imenom. U kasnijim godinama ću prvi put, svjesno, postaviti sebi pitanje ima li Emina, sama po sebi, ikakvog udjela u nastanku Aleksine slavne umjetnine? Nisam još našao pravog odgovora, jer – bi li pjesma nastala da nje nije bilo?”

Emina je bila kćerka imama Sefića. Blizu njihove kuće u Mostaru živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija”, a Aleksa napisa pjesmu koja će ostati kao spomen na čudesnu ljepotu Mostarke Emine.

Emina se udala sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludera i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći.

Emina Koluder preminula je 1967. godine.
Po predanju, kada je poznati bosanskohercegovački pjevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula, otišao je kod Sevde Katice iz Donje Mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako tada nastade posljednja strofa pjesme o Emini.

Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašča od jasmina,
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće…