U kolektivnoj svijesti bosanskohercegovačkog društva, ogrezloj u apatiji i hroničnom iščekivanju bilo kakvog daška "normalnog svijeta", dolazak njemačkog trgovačkog lanca Lidl poprimio je razmjere mesijanskog događaja. Društvene mreže gore od euforije, vode se rasprave o budućim cijenama parizera i kvaliteti pića iz donjih polica, a sama izgradnja distributivnih centara i prodavnica prati se kao da je riječ o slijetanju na Mjesec. Ta infantilna radost, taj sindrom koloniziranog uma koji u dolasku svakog stranog brenda vidi spas i potvrdu vlastite vrijednosti, savršeno maskira brutalnu suštinu procesa kojem svjedočimo.

Budimo brutalno iskreni: dolazak Lidla u Bosnu i Hercegovinu nije puka ekonomska vijest. To je prvorazredni politički i strateški manevar, završni čin tihog ekonomskog anšlusa koji Njemačka, kroz svoje korporativne divove, provodi na Balkanu već decenijama. Naša kolektivna sreća zbog jeftinijeg jogurta plaća se valutom koja se ne vidi na fiskalnom računu: uništenjem domaće proizvodnje, potpunim slomom malih trgovaca i zacementiranim statusom BiH kao periferne, deindustrijalizovane kolonije čija je jedina svrha da služi kao tržište za plasman viškova njemačke robe.

Paradigma predatorskog kapitalizma: Mit o "zdravoj konkurenciji

Narativ koji se plasira u javnosti, a koji zdušno prihvataju i ekonomski analitičari bez kičme, jeste da Lidl donosi "zdravu konkurenciju", "niže cijene za potrošače" i "nova radna mjesta". Ova neoliberalna mantra, toliko puta ponovljena da je postala aksiom, u bosanskohercegovačkom kontekstu je opasna laž.

Govoriti o "zdravoj konkurenciji" između giganta poput Schwarz grupe (vlasnika Lidla i Kauflanda), čiji godišnji prihodi premašuju 150 milijardi eura, i domaće mesnice, porodične pekare ili lokalnog lanca supermarketa, jednako je besmisleno kao govoriti o fer borbi između sumo borca i osobe na dijeti. Ovdje se ne radi o konkurenciji, u pitanju je ekonomski darvinizam na steroidima, proces sistematskog istrebljenja slabijih.

Model poslovanja Lidla, usavršen do efikasnosti, počiva na nekoliko stubova koji su direktno pogubni za autohtonu ekonomsku strukturu:

 Lidl nabavlja robu u kolosalnim količinama za cijelu Evropu, postižući time nabavne cijene o kojima domaći trgovac ne može ni sanjati. Ta prednost mu omogućava da ulaznim, dampinškim cijenama, doslovno zbriše konkurenciju s tržišta.

Preko 80% asortimana u Lidlu čine njegove vlastite robne marke. To nisu proizvodi bosanskohercegovačkih firmi. To su proizvodi proizvedeni širom Evrope, najčešće u Njemačkoj i Poljskoj, pod strogom kontrolom Lidla i s minimalnim maržama za proizvođača. Iluzija da će domaći proizvođači masovno puniti police Lidla je upravo to – iluzija. Oni koji i uspiju ući u taj lanac, bit će primorani na tako niske otkupne cijene da će im poslovanje postati neodrživo. Postat će puki uslužni pogoni njemačkog diva, bez vlastitog brenda, bez razvoja i bez budućnosti.

 Lidl ne dolazi samo s robom. Dolazi s kapitalom, s najmodernijom logistikom, s precizno razrađenom marketinškom strategijom i, što je najvažnije, s političkom podrškom svoje matične države. Naša razjedinjena, korumpirana i nekompetentna politička struktura nema ni volje ni snage da zaštiti domaće ekonomske interese od takvog predatora.

Rezultat je predvidljiv i već viđen u susjednim zemljama: prvo nestaju male komšijske radnje, zatim posrću manji domaći trgovački lanci, a na kraju, domaći proizvođači, ostavši bez kanala distribucije, ili propadaju ili postaju jeftina radna snaga za strane korporacije. To nisu "nova radna mjesta" nego stvaranje prekarijata, slabo plaćenih radnika na kasama čiji rad generiše ogroman profit koji se potom ne reinvestira u BiH, već se transferiše direktno u Neckarsulm.

Ekonomski Drang nach Osten u 21. vijeku

Da bismo u potpunosti razumjeli fenomen Lidla, moramo ga posmatrati ne kao izolovani poslovni poduhvat, već kao integralni dio šire njemačke ekonomske strategije za Jugoistočnu Evropu. Njemačka, kao ekonomska lokomotiva Evropske unije, svoj prosperitet u velikoj mjeri temelji na izvozu. Tržišta poput bosanskohercegovačkog, s uništenom industrijom, nepostojećim protekcionističkim mjerama i visokom stopom nezaposlenosti, idealna su za plasman njemačkih proizvoda i ekstrakciju kapitala.

Trgovački lanci poput Lidla, Kauflanda i DM-a nisu samo prodavnice; oni su infrastrukturni mostobrani njemačke ekonomske hegemonije. Oni oblikuju potrošačke navike, nameću standarde i, što je najvažnije, osiguravaju dugoročno i stabilno tržište za njemačku industriju – od prehrambene do hemijske. Oni su produžena ruka njemačke vanjske politike, koja se ne provodi tenkovima, već barkodovima i akcijskim katalozima.

Dok Njemačka s jedne strane, kroz političke fondacije i diplomatske kanale, zagovara "vladavinu prava" i "tržišne reforme" u BiH, njene korporacije istovremeno koriste upravo slabost naših institucija da ostvare potpunu dominaciju. To je cinična igra u kojoj mi uvijek gubimo. Naše političke elite, fascinirane mogućnošću fotografisanja s njemačkim ambasadorom i presijecanja vrpci, ne vide ili ne žele da vide da time prodaju posljednje ostatke našeg ekonomskog suvereniteta. Oni su postali lokalni namjesnici koji administriraju kolonijom u ime stranog interesa.

Gubitak suvereniteta na tanjiru: Ko odlučuje šta jedemo?

Najopasniji aspekt ove tihe okupacije je gubitak suvereniteta u proizvodnji hrane. Zemlja koja ne može da prehrani vlastito stanovništvo nije suverena zemlja. Sistematskim uništavanjem domaće poljoprivrede i prehrambene industrije, BiH postaje potpuno ovisna o uvozu. Odluka o tome šta će bosanskohercegovačka porodica jesti za večeru neće se više donositi na našim farmama i u našim fabrikama, već u centralama za nabavku u Njemačkoj.

Ovo nas čini ranjivim na globalne poremećaje u lancima snabdijevanja, na cjenovne ucjene i na političke pritiske. U kriznim vremenima, kakvima svjedočimo posljednjih godina, strateška kontrola nad proizvodnjom hrane postaje pitanje nacionalne sigurnosti. Mi se tog resursa odričemo s neshvatljivom lakoćom, zaneseni šarenilom polica stranog supermarketa.

Kada sljedeći put vidite naslov o dolasku Lidla, pokušajte gledati iza blještavih reklama i obećanja o niskim cijenama. Zapitajte se koja je stvarna cijena tog jeftinog parizera? Cijena je ugašeno radno mjesto u Visokom, zatvorena farma u Semberiji, propala mljekara u Bihaću i budućnost naše djece koja će, umjesto da grade vlastitu zemlju, raditi za minimalac slažući njemačke proizvode na police.

Euforija oko Lidla je, u suštini, tužni simptom našeg dubokog poraza. To je slavlje nad vlastitom irelevantnošću. Kada početna opijenost prođe i kada se suočimo s dugoročnim posljedicama – s pustim poslovnim prostorima u našim gradovima i sa spoznajom da više gotovo ništa sami ne proizvodimo – bit će kasno. Tada ćemo shvatiti da smo, jureći za jeftinijim mrvicama sa stola bogatih, prodali vlastitu kuću. I to bez računa.