Posljednjih dana marta ove godine reprezentativni se fudbal vratio na stadione u Libiji nakon sedam godina krvavog građanskog rata. Odigrana je kvalifikacijska utakmica za Afrički kup nacija (CAN). Tunis je pobijedio Libiju s 2-5. Utakmica u Bengaziju neće ostati upamćena po igri obje reprezentacije, nego zbog velike, simboličke vrijednosti jer je jedan od krupnih koraka u stabilizaciji zemlje. Ostat će upamćeno da je prvi gol, nakon sedam godina, za reprezentaciju Libije postigao Muaid Ellafi, koji igra za marokansku “Wydada Casablancu”.

Budući da su teške borbe, bombaški i teroristički napadi od 2013. godine zatvorili libijske stadione, i reprezentacija i lokalni klubovi koji učestvuju u međunarodnim takmičenjima bili su prisiljeni igrati kao domaćini na stadionima u Egiptu, Maliju, Maroku i Tunisu.

Libijski fudbalski savez (LFF) najavio je 16. februara da će se fudbal vratiti u zemlju nakon što je Afrička fudbalska konfederacija (CAF) izdala dopuštenje kojim potvrđuje da su ispunjene potrebne sigurnosne mjere za igranje utakmica. Prva utakmica nekog libijskog kluba nakon sedam godina rata odigrana je 17. marta, kada su se sreli libijski “Ahly Bengasi” i alžirski “Entente Setif” u meču Kupa afričkih konfederacija (što je ekvivalent UEFA Evropa ligi). Na stadionu “Petro” u Egiptu pobijedio je libijski tim.

Upravo u tom timu iz Bengazija radi jedan bosanskohercegovački stručnjak. Elvis Karić, nekadašnji trener golmana sarajevskog “Željezničara”, već je tri mjeseca u Libiji, trener je golmana “Al Ahlyja”, jednog od najboljih klubova iz grada i zemlje u koju je Karić dospio sasvim slučajno.

Elvis Karić je godinama radio u “Školi golmana”, koju u Sarajevu vodi Adnan Gušo, nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine i golman “Željezničara”. Jedan od dječaka koji treniraju u “Školi golmana” otišao je na probu u Beograd, u “Crvenu zvezdu”. Šef omladinskog pogona beogradskog kluba tada je bio Dejan Arsov. “Dejan je tako saznao za nas i ponudio mi saradnju jer se on upravo tada spremao preuzeti vođenje prvog tima 'Al Ahlyja' i pravio je svoj stručni štab. Nisam ni znao da je posao u Libiji, ali ugovor je dobar i prihvatio sam. Takva nafaka”, priča nam Karić iz svog privremenog doma u Bengaziju.

Nakon više od dvije godine pauze, ponovo se zakotrljala lopta libijskim terenima. Sezona je odmakla, odigrano je već 13 kola u zemlji u kojoj je i dalje na snazi primirje, koja čeka izbore zakazane za decembar. Napetosti ima, ali je mirno, što je najvažnije. Zbog postratnih komplikacija i političke napetosti, Savez je odlučio da se liga podijeli na dva dijela. “Najvažnija je stvar što se prvenstvo igra ‘normalno’ nakon nekoliko godina. Igraju se dvije grupe. Istočna grupa, u kojoj se mi nalazimo, to su klubovi iz gradova od Sirta i Bengazija prema Egiptu, i zapadna grupa, gdje su Tripoli i Misirata. Igraju se dva kruga, igra svako sa svakim i nakon 22 kola se razigrava za prvaka. Prve dvije ekipe iz obje grupe igraj međusobno za titulu”, objašnjava nam Karić ovosezonski sistem koji bi trebao dati novog prvaka, prvog još od 2018. godine, kada je titulu osvojio “Al Nasser”. To su gradski rivali Karićevog kluba i igrati protiv njih najvažnija je utakmica sezone.

“Libija je u ekspanziji u svakom smislu, nevjerovatno je koliko vole fudbal. Potpuno su ludi za fudbalom, nama na trening dođe pet hiljada ljudi kada je neki derbi. Posebna je ludnica kada se igra gradski derbi, 'Al Ahly' protiv 'Al Nassera'. Važno je pobijediti u toj utakmici, sve drugo nije bitno”, prepričava nam dojmove iz Bengazija.   

Dok prije nekoliko dana iz Mostara nije stigao Igor Remetić, i to u rivalski “Al-Tahadi” iz Bengazija, Karić i njegovi saradnici bili su jedini Evropljani u libijskom fudbalu, ali se i to polahko mijenja. I libijsku je reprezentaciju nedavno preuzeo Španac Javier Clemente. “U ligi ima dosta Tunižana, Egipćana i ostalih igrača i trenera iz Afrike, ali se polahko Libija otvara ka Evropi i sve će više stručnjaka dolaziti raditi ovamo s vremenom. Koliko znam, mi smo zasada jedini, ali i to se polahko mijenja. Selektori su već Evropljani, odnedavno ih je preuzeo Javier Clemente, poznato trenersko ime, i to je znak da misle ozbiljno ulagati u fudbal”, priča Karić.  

Karić tvrdi kako je bosanskohercegovačka liga puno jača od libijske, ali misli da će se i to brzo promijeniti u narednih nekoliko godina, da će se Libijci približiti radom evropskim standardima. “Naša Premijer liga je jača, ali ovdje se puno radi i napreduje, ima ovdje nekoliko veoma dobrih timova i igrača koji kvalitetom zaista odskaču, ima ozbiljnih klubova s tradicijom”, priča nam pokušavajući dočarati uvjete na libijskim stadionima.

“U Bengaziju igra nekoliko ekipa i sve se utakmice igraju na gradskom stadionu. Igra se na umjetnoj travi jer je klima nekako čudna, teško da bi se moglo sada održavati travnjake po propisima, ima i dosta problema s nestašicom vode. Stadion u Bengaziju je kapaciteta desetak hiljada gledatelja i bolji je nego mnogi stadioni u Bosni i Hercegovini. I na ostalim stadionima u zemlji na kojima smo igrali je umjetna trava, doduše, malo lošijeg kvaliteta, ali uvjeti su uredu, niko se ne žali. Ono na čemu Savez sada radi jeste da se ubrza takmičenje. Liga se mora završiti do sredine jula zbog afričkih kupova. Mi dobro stojimo, imamo u 13 prvenstvenih kola 12 pobjeda i remi, osvojili smo u KAF-u sedam bodova, prva smo libijska ekipa u historiji koja je pobijedila neki klub iz Nigerije. Plan je da se liga iduće sezone igra od sredine septembra i da ne budu dvije grupe nego liga s 20 klubova na cijeloj teritoriji Libije.”

U Libiju je Karić, kaže, otišao s predrasudama, nesiguran šta da uopće očekuje u zemlji koja je netom izašla iz rata, ali ubrzo se pokazalo da se nije imao čega plašiti. “Ljudi su divni, još ih više cijeniš ako znaš šta su sve preživjeli. Nema ni godinu dana kako je kod njih prestao rat. Sigurno je, nema nikakvih problema, ne bojimo se za sigurnost, već polahko dolaze ljudi iz inozemstva raditi ovdje. Zemlja se polahko obnavlja i otvara prema svijetu”, priča Karić o svojim svakodnevnim iskustvima.

“Zemlja je bogata naftom, rezervoar goriva košta dva dolara, a ta je nafta i njihova nesreća. Ovdje se ne plaćaju nikakve komunalije, voda, struja ili slično, kupuje se samo hrana. Što se finansija tiče, veoma sam zadovoljan, poštuju sve ono što smo dogovorili, čak i prije dogovorenog datuma isplate plaću. I plaćaju u kešu. Tražio sam da mi uplaćuju na račun, ali to ide malo teško ovdje, u tim su stvarima pomalo neodgovorni, sve je inšallah.”

Ono na što se još uvijek, kažu kroz smijeh, nije navikao u Libiji jeste činjenica da Libijcima vrijeme ništa ne znači. “Nisu pokvareni, ne žele te prevariti, jednostavno, sve im je inšallah i odmah  zaborave na obećano. Vrijeme ništa ne znači, važno im je samo zbog namaza. Tada su tačni, sve je ostalo inšallah. Tako smo ispočetka imali probleme i s dolaskom na treninge, sada se i to već lagano mijenja jer usvajaju radne navike.  Igrali smo utakmicu u Alžiru i imali smo zakazan čarter-let u podne. Mi iz stručnog štaba bili smo na vrijeme na aerodromu, ipak, poletjeli smo tek u 16 sati. Dok su se svi oni skupili… A šta da im radiš, takvi su i džaba.”

Život je u Bengaziju, kaže, jednostavan. Vrijeme provode na stadionu i u karantinu, u hotelu smještenom na plaži. “More je predivno, užitak je okupati se. Postoji dosta lijepih restorana u Bengaziju s nevjerovatno jeftinom hranom, gdje izvanredan ručak košta četiri dolara”, priča nam Karić. “Već sada se ubrzano obnavlja, gradi se na sve strane. Recimo, veliki su planovi kada je turizam u pitanju. Libijci imaju najdužu obalu na Mediteranu i priča se da ovdje već planiraju ulazak bogati ulagači koji žele graditi odmarališta i hotele.”

Naravno, kao i u svakoj zemlji na svijetu, i u Libiji nije prošlo mnogo a da Karić nije sreo nekog iz Bosne i Hercegovine. “Ima našeg svijet ovdje. Upoznao sam jednog finog čovjeka Fadila, koji je rodom iz Konjica. On je ovdje već 40 godina, nije nikada ni išao nazad kući. Radio je ovdje prije rata u našim firmama. Znaju Libijci za nas, za Jugoslaviju. Puno svijeta je išlo studirati kod nas i puno je naših radnika radilo ovdje.”

Njemu je bilo simpatično kako je njegovo ime neobično Libijcima. “Bilo im je zanimljivo da Elvis posti ramazan. Tada se ovdje dan okrene, živi se od iftara do sehura, pa sam im bio zanimljiv.  Onda su mislili da sam primio islam, da nisam rođen kao musliman. Pitali su me ko mi je otac, kako se zove... Rekoh: 'Salih mi je babo', onda im tek ništa nije jasno. Meni je to simpatično, ali je to njima veoma važno”, priča nam Karić, dodajući još neke detalje iz libijske svakodnevice. “Noćnog života praktično i nema. Osim kada je ramazan. Žene se rijetko pojavljuju u javnosti, pokrivene su, ali ne kao u Saudijskoj Arabiji, nego onako kako se i naše žene pokrivaju. Libijci vole šišu, to dundule na svakom koraku. Šiša barovi su glavna mjesta okupljanja, kad prođeš pored šiša bara još izdaleka vidiš da je tako zadimljeno da misliš da je nekakav požar, da negdje nešto gori.”

Elvis je ugovor u Bengaziju potpisao na tri godine i ne planira se prije njegovog isteka vraćati kući. Razmišlja i o tome da porodicu, koja je zasada ostala u Sarajevu, možda preseli u Bengazi, iako je to, zbog zamršene libijske birokratije, trenutno praktično nemoguće. Do tada će se viđati u pauzama prvenstva. “U suštini, svi čekaju izbore koji su zakazani za decembar, da se nakon toga potpuno uspostavi vlast, da zemlja ima jednog predsjednika, parlament i ostale institucije. Ako sve to urade kako treba, ova će zemlja brzo postati zaista dobro mjesto za život.”