Liban, zemlja u mraku bez hrane i lijekova

Liban je u mraku, bez hrane i lijekova. Dok se zemlja suočava s razornom ekonomskom krizom, Pandora Papers otkrili su bogatstvo članova nove vlade u vrijeme kada su troškovi osnovne potrošačke korpe pet puta veći od nacionalne minimalne plaće.

Rođaci 215 žrtava eksplozije u bejrutskoj luci 4. avgusta 2020. sastaju se svakog četvrtog u mjesecu tražeći pravdu. Traže da se odgovorni ispitaju, sude i kazne.

Svakog mjeseca u 18:07,  tačno u vrijeme kada je eksplozija 2750 tona amonijevog nitrata potresla grad rodbina žrtava pali svijeće pred slikama svojih najmilijih koje su izgubili. Žene, djeca, muškarci, muslimani i kršćani, svi zajedno.

Istraga o uzrocima eksplozije obustavljena je dva puta. Prvi put kada je smijenjen sudija Fadi Sawan a onda je na red došao sudija Tarek Bitar. U jutro 4. oktobra, na dan mjesečne komemoracije, Apelacioni sud u Bejrutu odbio je zahtjev za smjenu Bitara koji su podnijeli bivši ministri i službenici sigurnosti koje je istražio sam Bitar.

Beirut se 4. oktobra probudio sa vijestima o takozvanim Pandora papirima. U njima su se našla mnoga poznata imena. Sadašnji premijer Najib Mikati, guverner Centralne banke Riad Salameh, bivši premijer Hassan Diab, moćni bankar Marwan Kheireddine, njihova rodbina koju se koristili kako bi prikrili svoja imena.

Popis je bio dodatna so na ranu u zemlji koja je ekonomski kolabirala, koja ima dva miliona raseljenih osoba u zemlji od četiri miliona stanovnika, politički nestabilnoj zemlji koju je dodatno urušila pandemija a eksplozija u luci ekonomiji je nanijela štetu od četiri milijarde dolara. Zemlji čijih je 90 posto uvoza išlo preko luke Bejrut.

Liban živi najgoru ekonomsku krizu ikada.

Od 2019. libanska funta, koju Centralna banka održava po službenom kursu od 1.500 po američkom dolaru (obje se valute koriste u Libanonu), izgubila je više od 90 posto svoje tržišne vrijednosti, premašivši u julu 20.000 po dolaru. Većina ljudi zarađuje i troši u lokalnoj valuti čija vrijednost na crnom tržištu varira svaki dan, dok su cijene hrane porasle za 400 posto, u komercijalnim sektorima stopa nezaposlenosti dosegla je 50 posto i milion ljudi živi u strahu da će ostati gladno.

Prema Svjetskoj banci, libanska kriza najgora je ekonomska kriza u svijetu od sredine 19. stoljeća. Krajem septembra godišnja stopa inflacije porasla je na najviši nivo od svih zemalja koje prati Bloomberg, nadmašivši Zimbabve i Venezuelu.

Indeks potrošačkih cijena porastao je 137,8 posto u odnosu na prošlu godinu. Nakon eksplozije, bivši premijer Saad Hariri pokušao je osamnaest puta sastaviti vladu da bi na kraju konačno podnio ostavku.

Na ulicama Libana postoji nekoliko kurseva lokalne valute. Službeni, neslužbeni sa svježim dolarima koji iz inozemstva stižu na bankovne račune i tri različita kursa za crno tržište, jedno za lijekove, jedno za gorivo, jedno za drugu robu široke potrošnje.

Nakon deset mjeseci potrage, mandatar nove vlade u septembru je postao Nadžib Mikati. Poslovni čovjek, telekomunikacijski poduzetnik, jedan od najbogatijih ljudi u Libanu sa bogatstvom od gotovo tri milijarde dolara. Godine 2019., kada su izbile masovne demonstracije, bio je optužen za korupciju jer je nezakonito profitirao od kredita za nekretnine za porodice s niskim primanjima.

Slučaj je zataškan.

Mikati dolazi iz Tripolija, najsiromašnijeg grada u zemlji. Već je dva puta bio premijer, posljednji put od juna 2011. do maja 2013. On je dio te kategorije političara koje demonstranti optužuju da su uzrok propasti zemlje. Pandora Papers to dokazuje otkrivajući da je skrivao bogatstvo u offshore poreznim oazama, u vrijeme kada obični Libanci ne mogu pristupiti svojoj štednji u bankama.

Ipak, neko je morao sastaviti vladu jer je strana pomoć vezana za vladu. Bez funkcionalne vlade novac ne dolazi u zemlju, a Liban ima dug od 90 milijardi dolara. Zatražili su pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda, Sjedinjenih Država i Francuske, ali pomoć je uvjetovana usvajanjem mjera transparentnosti i učinkovite vlade.

Priča o libanskoj krizi priča je o nejednakosti. Priča o neizmjernom bogatsvu i običnim ljudima  koji nemaju struju i jedu jednom dnevno. Nabaa je naseljeno mjesto u istočnom dijelu Bejruta, mješovito je naselje, ima historiju suživota i otvorenosti izbjeglicama. Tamo žive Armenci, Palestinci, Iračani i Sirijci koji su pobjegli od rata.

Desetine trgovina su zatvorene. Mnoge pekare zatvorene su jer vlasnici ne mogu priuštiti naftu za napajanje agregata za struju  a nestanci struje u ovakvim kvartovima mogu trajati i do 21 sat dnevno. Oni koji ostanu otvoreni pokušavaju preživjeti.

Desetljećima se Libanon oslanjao na uvoz osnovnih roba, poput goriva, lijekova i hrane, za koje su se do prošlog jula koristile subvencije. Kako bi riješila nedostatak dolara, vlada je prije tri mjeseca smanjila subvencije za neke robe, a troškovi osnovnih namirnica poput riže i graha više su se nego udvostručili.

Oko 70 posto mladih u Libanu želi napustiti zemlju. Oni koji uspiju u tome bit će dodani na listu miliona pripadnika libanske dijaspore koja sada broji tri puta više Libanaca nego što ih živi u zemlji.

Ni lijekovi više nisu dostupni. U apotekama nema čak ni paracetamola koji se više ne prodaje u kutijama, nego na komad. Čak ni bolnice mjesecima ne rade punim kapacitetom, rade sa 50 posto kapaciteta a 40 posto liječnika i 30 posto medicinskih sestara napustilo je državu što trajno što privremeno.