Gebran Bassil, šef Slobodnog patriotskog pokreta (FPM), donedavno dominantne kršćanske frakcije u parlamentu Libana koja je u koaliciji s “Hezbollahom” imala parlamentarnu većinu, nezadovoljavajući rezultat njegove političke partije na parlamentarnim izborima u ovoj minijaturnoj arapskoj državi na obalama Mediterana prokomentirao je kao “rezultat  američko-izraelske zavjere i njihovih saveznika”. Prema  preliminarnim rezultatima izbora u Libanu održanih 15. maja 2022, FPM ne samo da je prošao lošije u odnosu na izbore 2018. godine već bi njegov glavni politički rival iz reda kršćanske političke opcije, partija Libanske snage (LF), koju predvodi bivši lider jedne od oružanih frakcija u Libanskom građanskom ratu, osuđeni ratni zločinac Samir Džadža, mogla postati vodeća parlamentarna snaga u budućem sastavu parlamenta.

Bassilu je Vlada SAD-a prije dvije godine uvela sankcije zbog navodne korupcije i bliskih veza s “Hezbollahom”, libanonskom šiitskom političkom strankom i vojnom formacijom koja se odupire američkom i izraelskom utjecaju na Bliskom istoku.

Bassil je zet aktuelnog predsjednika Libana Michela Aouna, kojeg je naslijedio na čelu partije, a njegova politička opcija do sad je bila u savezu sa šiitskom partijom “Hezbollah”, najsnažnijom pojedinačnom političkom snagom u Libanu koja je istovremeno i organizirana vojna sila, snažnija od oružanih snaga Libana, i jedna od najefektivnijih ratnih formacija na Bliskom istoku.  Postoji opasnost da Gebran Bassil izgubi od svog protukandidata u svojoj izbornoj jedinici. Bassil se smatra jednim od ključnih kršćanskih političara vladajućeg establišmenta kojeg američka ambasadorica u Bejrutu Dorothy Shea smatra odgovornim za političku korupciju i opstruiranje reformskih procesa koji su pokrenuti u Libanu u toku 2019, kao stanoviti oblik zakašnjelog “Arapskog proljeća”. Cilj općih masovnih protesta bio je promjena političke paradigme koja vlada Libanom u kontinuitetu od njegove nezavisnosti od francuske kolonijalne uprave 1943. godine do danas. Tu paradigmu čini konsenzus vladajućih političkih, vjerskih, sektaških, klanovskih i porodičnih klika koje sve vrijeme dominiraju političkim diskursom i kontroliraju tokove novca i utjecaja, a instrumente države i javne resurse zloupotrebljavaju dodjeljivanjem materijalne koristi, javnih poslova, namještenja i privilegija svojim sljedbenicima koji im osiguravaju izborni legitimitet.

INTERESI STRANIH SILA I PROPAST LIBANA

Stoga, za Liban možemo kazati da je formalno konsocijacijska demokratija čiji demokratski proces služi za legitimizaciju sektaško interesnog političkog konsenzusa u kojem je korupcija postala institucionalizirani i općeprihvaćeni metod bogaćenja na bazi političkog izbornog mandata koji osigurava kontrolu i neograničeno raspolaganje javnim resursima. Model vlasti i nekontrolirana korupcija doveli su do finansijskog i društvenog kolapsa države, što je bilo glavni okidač za masovne proteste. Eksplozija koja se desila 2020. u skladištu amonij-nitrata u luci u Bejrutu, koja je devastirala poslovno jezgro grada i odnijele brojne živote, signalizirala je alarm, jasno poručivši da je država na rubu kolapsa te da je postojeći konsenzus neodrživ i da će, ako ne dođe do promjene paradigme vlasti i veće političke i finansijske odgovornosti, Liban kakav poznajemo postati propala država kojoj prijeti novi građanski rat ili potpuna dezintegracija. Period građanskog rata u Libanu (1975–1990) obilježila je borba velikog broja unutrašnjih libanskih oružanih grupa i frakcija koje su se borile za kontrolu države, a u tom ratu počinjeni su brojni masakri i ratni zločini. Osim toga, vodeće regionalne sile, pored Sjedinjenih Američkih Država, koje od Drugog svjetskog rata imaju dominantnu hegemonističku poziciju u Zapadnoj Aziji (Bliskom istoku), prvenstveno Sirija i Izrael, a kasnije i Iran i Saudijska Arabija, ključni su vanjski akteri koji imaju svoje favorite među političkim frakcijama unutar Libana koje svojim utjecajem i finansijama podržavaju. Liban je do danas opstajao isključivo zahvaljujući delikatnoj ravnoteži među etabliranim feudalnim gospodarima Libana. Poremećaj tog delikatnog balansa u prošlosti je izazivao oružane sukobe. Pored unutrašnjih vjerskih, političkih tenzija i ideoloških podjela u Libanu, palestinsko pitanje i odnos libanskih frakcija prema njemu također je bio značajan uzrok sukoba. Prisustvo Palestinaca u Libanu često je bilo okidač izraelske agresije i okupacije Libana. Višedecenijsko prisustvo Sirije u Libanu i hegemenistički utjecaj Damaska, prije izbijanja građanskog rata i agresije Zapada protiv Sirije, također je predstavljalo dodatni destabilizirajući faktor koji je onemogućavao suverenu egzistenciju Libana kao države.

Pojava “Hezbollaha”, koji uživa diplomatsku, finansijsku i vojnu podršku Irana i ima snažno uporište među libanskim muslimanima šiitske pravne škole (mezheba) budući da se smatra dijelom šire osovine otpora američkoj i izraelskoj hegemoniji, najviše iritira susjedni Izrael i SAD, kao i Saudijsku Arabiju, koji pružaju podršku svojim sunitskim i kršćanskim favoritima u Libanu, posebno Pokretu budućnosti (Tejjar al-Mustaqbal), koaliciji 14. mart, koja je okupila različite političke grupe i vladala Libanom od 2008. do 2018, a koja je imala podršku većine sunitske muslimanske populacije, koju je predstavljao Saad Hariri, bivši premijer Libana i sin Rafika Haririja, ubijenog premijera, milijardera i biznismena. Hariri je imao besprijekornu podršku Rijada jer je njegova vladavina uživala široku sunitsku podršku i legitimitet, te predstavljala faktor stabilnosti u Libanu kao organizirana sunitska protuteža šiitskom “Hezbollahu”, koji Saudijska Arabija vidi kao remetilački faktor u regiji i potencijalni destabilizirajući mehanizam koji bi mogao izazvati pobunu unutar same Saudijske Arabije među šiitima.

OTVORENA AGITACIJA WASHINGTONA

Prema preliminarnim rezultatima izbora u Libanu, među kršćanskom populacijom došlo je do najvećih promjena, i to u smislu da je FPM izgubio podršku Maronita u korist Partija libanske snage (LF). To znači da je dosadašnji kršćanski politički saveznik “Hezbollaha” i šiitskog faktora oslabljen, a da je ojačan kršćanski protivnik “Hezbollaha”, koji je istovremeno preferirana kršćanska politička opcija Saudijske Arabije i Washingtona. Što se, pak, tiče sunitske političke opcije, pred same se izbore Saad Hariri povukao s političke scene, vjerovatno jer je izgubio podršku Saudijske Arabije i Washingtona, jer nije uspio provesti ranije zacrtane ciljeve svojih sponzora i žešće se suprotstaviti “Hezbollahu” i FPM-u.

Stoga je sunitski blok, koji čini skoro polovinu muslimanske libanske populacije, potpuno oslabljen i za sunitske se glasove borio veliki broj nezavisnih kandidata i do tada nepostojećih političkih opcija i lista koje su nastale nakon protesta 2019. Pokazalo se da su reformski kandidati s reformskih lista ostvarili prilično dobar rezultat i da će imati dovoljan broj parlamentarnih mandata da bi mogli utjecati na buduću kompoziciju vlasti. Dakle, “Hezbollah” je donekle oslabljen, ali ne i marginaliziran, na polju kršćanske politike došlo je do zamjene vodećih pozicija suprotstavljenih aktera, reformske snage ne mogu biti potpuno zadovoljne, Washington i Rijad kao vanjski sponzori mogu biti djelimično, ali ne i potpuno zadovoljni, a Iran je dobio više protivnika u redovima sunitske populacije, koja je više reformski i prozapadno, a manje antiizraelski i antiamerički orijentirana. Tvrdnja Gebrana Bassila da je loš rezultat FPM-a rezultat američko-izraelske zavjera i “njihovih saveznika” ne mora biti tačna, ali je činjenica da SAD i Izrael mogu biti zadovoljni uspjehom protivnika etablirane političke klike među kršćanima, a posebno oslabljenim rezultatom “Hezbollaha” i kršćanskih saveznika Božije partije. Transparentni utjecaj i otvorena agitacija Washingtona, koji je svojim djelovanjem pomogao nove reformske opcije i američko odbijanje da pomogne Libanu da dobije kredit Međunarodnog monetarnog fonda, predstavlja ozbiljan faktor koji je utjecao na rezultate izbora čiji preliminarni rezultat predstavlja pomak u pravcu slabljenja politike osovine otpora koju simbolizira Islamska Republika Iran, u korist regionalnih interesa Amerike, Izraela i Saudijske Arabije, iako je još uvijek prerano govoriti o tome kako bi mogla izgledati buduća Vlada Libana, do čijeg će formiranja vjerovatno proći još dugo ako se ponove dosadašnji scenariji.

Partija libanske snage (LF), kršćanska opcija koja se protivi politici “Hezbollaha” i koja uživa podršku Saudijske Arabije, osvojila je najveću podršku kršćanskih glasača i imat će najmanje 20 mandata. “Hezbollah” i njegovi saveznici vjerovatno će izgubiti većinu u Libanonskom parlamentu. Ako se to desi, to će predstavljati veliki udarac za ovu šiitsku partiju koja uživa reputaciju kao najkredibilnije snage otpora Izraelu. Iako rezultati nedjeljnih izbora tek trebaju biti finalizirani i verificirani, “Hezbollah” i njegovi saveznici teško da mogu osigurati više od 64 od 128 mjesta u Parlamentu. Ipak, očekivanja javnosti da će se sektaško ustrojeni politički sistem u Libanu promijeniti ne samo da su nerealna već i naivna. Sile koje upravljaju procesima unutar Libana i dirigiraju svojim favoritima na libanskoj političkoj sceni uopće ne žele uspostavu stvarne demokratije i transparentnosti u Libanu. Naprotiv, njihov osnovni cilj jeste promijeniti balans snaga između 11 različitih sektaških grupa i oslabiti političku poziciju i utjecaj “Hezbollaha”. Da je cilj bilo jačanje demokratije, politički pluralizam, transparentnost i odgovornost, ili pak briga za obične građane ove osiromašene zemlje čijih 80 posto građana danas živi na granici siromaštva, moćni vanjski politički akteri ne bi dozvolili transfer miliona dolara novca iz libanskih banaka koje su izvršili članovi korumpirane političke i poslovne elite. Oni također ne bi spriječili hapšenje i procesuiranje guvernera centralne banke Libana Rijada Salamea, za kojeg se vjeruje da je odgovoran za ekonomski kolaps zemlje, niti bi pak podržali ekstremne političke snage među kršćanima, čiji je lider optužen za orkestriranje sukoba u kojem su poginuli civili i koji je istovremeno presuđeni ratni zločinac.

DEMOKRATIZACIJA LIBANA KAO PARAVAN

Vrsni poznavatelji prilika na Bliskom istoku i tamošnjih ključnih političkih pitanja znaju da uloga Washingtona u Libanu nije baš pozitivna. O tome svjedoči sprečavanje vlasti Libana da osiguraju dotok plina iz Egipta preko Sirije u Liban. Ovaj pokušaj spriječen je zbog američkih sankcija u okviru tzv. Cezarovog zakona, koji je Američki kongres usvojio 2019, a kojim su nametnute sankcije Siriji i zabranjene trgovinske veze Bejruta i Damaska. Naime, vlade Sirije i Libana postigle su sporazum o transferu egipatskog plina kako bi se ublažila energetska kriza koja je dovela do situacije da veći dijelovi Libana nemaju električne energije 23 sata na dan. Washington ne želi izuzeti Kairo i Bejrut od sankcija nametnutih Siriji. Pored toga, Svjetska banka, nad kojom Washington ima presudni utjecaj, opstruira provedbu sporazuma insistirajući na finalizaciji studije o izvodljivosti, kako tvrde neki arapski mediji. Zbog toga je generalni sekretar “Hezbollaha” Hasan Nasrallah optužio Amerikance da daju lažna obećanja jer do danas nisu predali neophodne garancije Egiptu i Jordanu kojim bi bili izuzeti iz sankcija. S druge strane, Iran je u više navrata izrazio spremnost da u Libanu izgradi dvije elektrane kako bi cijela zemlja riješila problem nedostatka električne energije. Slične ponude, uključujući i izgradnju velikih infrastrukturnih projekata Libanskoj vladi, nudile su Kina i Rusija, ali ti prijedlozi nisu prihvaćeni, očigledno zbog pritiska moćnijih zapadnih sila.

Cilj Washingtona i Pariza i njihovih saveznika u arapskom svijetu očigledno i nije bio stvaranje demokratskog i novog Libana i demoliranje njegove sektaške strukture, već promjena unutrašnjeg balansa moći u cilju slabljenja politike koju zagovara osovina otpora na Bliskom istoku, a koju predvodi Iran. Kolateralna korist pomenute politike za građane Libana možda ipak bude dolazak na politički scenu manjeg broja stvarnih reformski orijentiranih individualnih ili slabo organiziranih opcija koje će poslužiti kao pokriće za stvarni cilj politike Zapada prema Libanu.