Smrt 84-godišnjeg Renéa Roberta, švicarskog fotografa koji je snimio najveće flamenko zvijezde današnjice, mogla bi se smatrati statistikom, samo još jednom smrću među više od 500 ljudi koji svake godine umiru na ulicama Francuske.

Ono po čemu se Robert izdvaja od ostalih beskućnika i osamljenih žrtava jest to što, prvo, nije bio beskućnik, a drugo, bio je poznati profesionalni fotograf. I zbog toga su njegovi prijatelji podijelili tužne okolnosti njegove smrti.

Devetnaestog januara, negdje poslije 21 sat, Robert je u noćnoj šetnji pariškim kvartom Place de la République, užurbanom središtu francuske prijestolnice koje je gotovo uvijek puno ljudi. Na adresi Rue de Turbigo 89 pao je na tlo. Nije poznato je li to zato što se oskliznuo ili mu je pozlilo.

I tu je ostao: ležeći na pločniku između trgovine s bocama i optičara, nesposoban da se pomakne, gledajući Parižane koji jure kući nakon posla, prolaznike koji ulaze i izlaze iz restorana i kafića i turiste.

Prolazili su sati. Ulice su se ispraznile. Robert je još ležao tamo. Lako je zamisliti da je prolaznicima bio samo jedan od mnogih ljudi u Parizu, a i u mnogim gradovima bogatih zemalja, koji žive na ulici. U tim slučajevima se često ne zna spavaju li ili su u nevolji.

U šest ujutro 20. januara neko ga je vidio i nazvao Parišku vatrogasnu brigadu, koja je jedna od gradskih pružatelja hitne medicinske pomoći. Ali bilo je prekasno. Prošlo je devet sati od njegova pada. Stiglo je vozilo hitne pomoći. Kada je René Robert primljen u bolnicu Cochin, liječnici ga nisu mogli oživjeti. Uzrok smrti je "ekstremna hipotermija", prema Vatrogasnoj brigadi. Drugim riječima, umro je od hladnoće.

“Bio je vrlo pažljiv prema svima, duhovit, ali čovjek od malo riječi. Govorio je blagim glasom. Kao i mnogi fotografi, nije volio puno pričati. Uvijek je nosio šešir. Godinama je uvijek imao cigaretu u ustima, a onda je prestao. Bio je vrlo elegantan, u flamenko stilu, s maramicom na tačkice. Bila je to i moralna i fizička elegancija. Kad bi ste ga vidjeli, upitali ste se: 'Ko je ovaj čovjek? Je li on neko važan?’”, kazao je Robertov prijatelj Michel Mompontet, novinar.

Mompontet je Roberta upoznao krajem 1980-ih. Obojica su bili redovni posjetitelji koncerata flamenka u Parizu: Camarón, Lole y Manuel, Enrique Morente, Paco de Lucía. “Taj nizak i diskretan čovjek je uvijek bio s umjetnicima, bio im je prijatelj i fotografirao ih je”, kaže Mompontet. “Budući da je bio vrlo blizak prijatelj s Pacom de Lucíom, na primjer, za nas, s 20 godina, bio je naš način da se zbližimo s umjetnicima. Smiješno je to što je jedva govorio španski, znao je malo, ali su ga umjetnici razumjeli.”

René Robert je imao blizak odnos sa svim pjevačima, gitaristima i plesačima. Fotografirao ih je od 1960-ih, kada je otkrio flamenko u klubu na Rive Gaucheu koji je bio popularan među Pablom Picassom i drugim Špancima koji su živjeli u Parizu. Klub se zvao Le Catalan.

Mali umjetnici i velika imena, osrednji izvođači i flamenko genijalci, sve je to snimila Robertova kamera. Uvijek crno-bijelo. "U crno-bijelom, postoji tragična strana koja se čini prikladnijom za flamenko nego za boju", rekao je u intervjuu za muzičku web stranicu Musique Alhambra. U istom intervjuu, upitan šta je tražio na svojim fotografijama, odgovorio je: “Čekam jake trenutke, kada je izraz na vrhuncu [...]. Ekstremna strana flamenco umjetnika me pokreće.”

Njegove se fotografije pojavljuju u brojnim knjigama a hiljade ih je poklonjeno Francuskoj nacionalnoj biblioteci 2021. Zahvaljujući Mompontetu, vijest o Robertovoj smrti privukla je pažnju javnosti i imala uticaja izvan njegovog kruga prijatelja i Francuske.

Mompontet je na francuskoj javnoj televiziji govorio o smrti svog prijatelja za kojeg kaže da ga je ubila ravnodušnost. “Prije nego što drugima dajem lekcije i optužim bilo koga, moram odgovoriti na pitanje koje me čini neugodnim: jesam li 100% siguran da bih, da sam bio suočen s istim prizorom, čovjekom na zemlji, stao? Zar nikad ne bih zaobišao beskućnika kojeg opet vidim kako leži? Ne biti 100% siguran je bol koja me prati. Ali mi smo u žurbi, žurimo, imamo svoje živote i skrećemo pogled”, rekao je.

Mompontet također prepričava kako su nakon nekoliko dana pronašli osobu koja je primijetila čovjeka na zemlji i pozvala parišku vatrogasnu brigadu. Bio je to beskućnik iz komšiluka koji nije želio otkriti svoje ime.