Nakon dva kilometra vožnje ispred nas je iskočila pogurena prilika u maskirnoj uniformi dajući nam puškom znak da odmah skrenemo s ceste. Ubrzo smo se našli u podrumu neke poluspaljene kuće, gdje nas je dočekao komandant jednog od bataljona Srebreničke brigade.

Nije bilo vremena za uobičajene pozdrave, situacija nije dopuštala formalnosti. Odmah je “prešao na stvar” i upoznao nas sa situacijom na tom dijelu ratišta. Ukratko, neprijatelj je u toku noći grupirao snaga i iznenada napao iz smjera Lončara na sela Cerik, Donje Hrgove i Gornji Hrgove, a osnovica njegovog napada bila je putna komunikacija Orašje – Tuzla.

Naše snage zaposjele su mali greben kod sela Cerik uspješno odolijevajući napadima pješadije, ali se svakog trenutka očekivao dolazak četničkih tenkova.

“Stigli ste baš na vrijeme. Imamo samo nekoliko ‘zolja’ i vaš bestrzajni top će dobro doći da zaustavimo neprijateljske tenkove i transportere. Moj kurir će vas odvesti do Cerika, a komandir čete će vam pokazati položaj. Koliko projektila imate?”, upita komandant iz Srebrenika. Kada je čuo da imamo dvanaest projektila, od čega osam RKZ zrna koja probijaju i najtvrđe oklope, obradovao se kao malo dijete: “E neka sad četnici navale, napravit ćemo im na Ceriku otpad starog željeza.”

Do Cerika nije bilo daleko, a nije bilo ni vremena za pravljenje nekog zaklona za ljude i oruđe. Našeg bestrzajca Kemo je postavio pored samog puta, na dijelu gdje se završavala krivina i otvarao pravac prema Lončarima. Već na udaljenosti od jednog kilometra tenkovi će biti uočljiva meta. S druge strane puta rasporedilo se nekoliko boraca iz Srebrenika sa “zoljama”.

Poslije nekoliko mjeseci ratovanja naučit ću i ja da bez majčice zemlje nema zaštite i svaku ću minutu koristiti da sebi iskopam kakav-takav rov. Do mene su bili Dino i Safet. Kopali smo iz sve snage. Tada sam bio uvjeren da je i ovo dovoljno, a bilo me malo i stid da se nešto mnogo krijem. Sve sam se nekako bojao da ko ne pomisli kako sam kukavica i da me je strah. Srce mi je lupalo kao ludo. Dah kao da se skratio. Nestrpljivo sam čekao da se već jednom pojave ti tenkovi. Mislio sam da će mi, kad jednom sve počne, biti lakše.

A onda sam osjetio kako zemlja ispod mene prenosi vibracije i podrhtavanja. Tek nekoliko trenutaka poslije čuo sam karakteristično tenkovsko brundanje. U polumraku kišnog majskog jutra iza krivine seoskog puta pojavila se prva silueta tenka. Izgledalo mi je kao da mili, kao da oklijeva, kao i da hoće i neće... Poslije nekoliko trenutaka ukaza se još jedan, a onda su iza njih, mileći po cesti, izbila i dva transportera. Ne znam je li mi se samo učinilo, ali kao da sam osjetio kako mi se na glavi podiže kosa, kao od nekog elektriciteta. U onoj polutami ranog sabaha gledao sam lica boraca poredanih lijevo i desno od mene. Svi su šutke gledali prema cesti, onamo odakle su dolazile te “čelične nemani”.

Iako je bilo prilično daleko, a vidljivost veoma slaba, primijetili smo pognute siluete kako idu uporedo s tenkovima i transporterima. Kiša je padala još jače. Komadi zemlje odvaljivali su se s onog grudobrana koji smo nabrzinu pravili, a pod nogama su se od vode počeli stvarati mulj i blato. Neko je ispred nas viknuo: “Pucaj!”

Započela je žestoka pucnjava iz pušaka i mitraljeza. I ja, bez nišanjenja, opalih nekoliko kratkih rafala. Mene nisu brinuli četnici koliko one “čelične aždahe”. Cijelo sam vrijeme razgledao po livadi i cesti koja je uvijala desno ispred nas.

Ponovo sam zapucao. Safetov mitraljez neprestano je štektao. Nekoliko onih pognutih silueta padoše pored ceste i ostaše ležati ondje. Neki od naših momaka baciše bombe preko ceste.

Svi smo pucali prema njima, a onda je s transportera osulo po našoj liniji. Tenk je ispalio granatu, koja uz blijesak i detonaciju eksplodira u šumi iza naših leđa. Drugi tenk krenuo je bočno preko livade, zaustavio se i također ispalio granatu. Zvukovi ispaljenja i pogodak u našu tranšeju stopili su se zbog blizine u jedan zvuk. Lijevo od nas, ondje gdje je granata pogodila, povikaše da ima ranjenih. Pored nas su protrčale dvije djevojke sa sanitetskim torbama.

Meni je ova situacija izgledala sve gora i gora, nekako mi se nepredviđeno komplicirala.

Dio četnika pozicioniran desno od nas krenuo je u juriš preko ceste na naše položaje. Rafali su ponovo odjeknuli dolinom. Neke od silueta koje su išle prema nama zastadoše u neprirodnim pozama kao da su udarile u nevidljivi zid i srušiše se na zemlju. Ostali polegoše, a nekoliko ih poče bježati nazad.

Tenk koji je predvodio kolonu na trenutak zastade kao da oklijeva, a onda nastavi prema nama.

Okrenuo sam se prema našem bestrzajcu. Momci su na onoj kiši čučali oko topa. Kemo, njihov komandir, stajao je s lijeve strane. Na licu mu se primjećivala ona ista nervna napetost kao i kod svih nas. Ipak, mirno i krajnje usredsređeno nišanio je metalnu grdosiju koja se brundajući kretala prema nama.

U jednom momentu htio sam mu doviknuti da puca, da ga pitam šta više čeka, ali sam se suzdržao. Znao sam da će izabrati pravi trenutak. I zaista, na oduševljenje svih nas, kada je tenk okretao cijev u našem smjeru, on podiže ruku a nišandžija povuče kanapu mehanizma okidača. Pucanj praćen plamenom sve nas zagluši. Pogledah prema tenku. Granata bestrzajnog topa odvalila mu je kupolu od tijela. S položaja lijevo i desno od nas začuli su se vriska i oduševljenje.

Vremena za slavlje nije bilo. Nekoliko trenutaka kasnije, dok smo pucali na četnike koji su se povlačili preko ceste, odjeknu još jedna detonacija iza naših leđa. Sve se ponovilo po istom scenariju – bljesak, detonacija, a transporter se poče vrtjeti ukrug na jednoj gusjenici dok je iz njega sukljao plamen. Ispred nas je sve sada prekrivala dimna zavjesa od dima koji je sukljao iz zapaljenog tenka i transportera. Meni je sve ovo, uz svu silnu pucnjavu, i dalje izgledalo nestvarno, kao da sam u nekom snu.

Dok je djelovao bestrzajac, primijetih nekoliko naših boraca da ispaljuju “zolje” prema ostatku kolone koja je bila u povlačenju i koja je nestajala iza one famozne krivine.

Uslijedilo je zatišje, tek se ponegdje čulo sporadično puškaranje. Gledao sam dolje, ka livadi. Prve zrake sunca obasjavale su ugljenisane ostatke željezarije. A pored ceste sada su se jasno mogla vidjeti tijela poginulih četnika – ležali su razbacani svuda pored puta.

Rat smo polahko spoznavali u njegovom pravom obliku. Polahko smo shvatali da on nigdje ne ide sam: gdje god je on, tu je i smrt.