Na prvi pogled, sintagma "legitimno predstavljanje" zvuči gotovo plemenito. Ko ne bi želio da ga predstavlja neko legitiman? Međutim, u specifičnom bh. kontekstu, ovaj termin ostaje samo eufemizam za cementiranje etnokratije i uvođenje aparthejda kroz biračke kutije.

Koncept na kojem insistira HDZ BiH podrazumijeva da jedan narod, u ovom slučaju hrvatski, može predstavljati isključivo ona politička opcija koja dobije većinu glasova unutar tog specifičnog etničkog korpusa. Time se glas građanina, kao osnovne jedinice svakog demokratskog društva, potpuno poništava i podređuje kolektivitetu.

Ako prihvatimo ovu logiku, mi zapravo poručujemo da Hrvat iz Sarajeva, Tuzle ili Banja Luke nije "dovoljno Hrvat" ili da je njegov glas manje vrijedan od glasa Hrvata iz zapadne Hercegovine. To je direktan napad na slobodu političkog izbora. Legitimitet u demokratiji crpi se iz broja glasova slobodnih građana u okviru ustavno definiranih izbornih jedinica, a ne iz potvrde o etničkoj čistoći ili plemenskoj pripadnosti. 

Kada zagovornici ovog konceptu pokušavaju pronaći uporište u međunarodnoj praksi, obično se suočavaju s bolnom istinom – moderna politička nauka ne poznaje instituciju "političkog predstavljanja naroda" na način na koji to traži HDZ.

Često se, potpuno pogrešno, povlače paralele s Belgijom ili Švicarskom. U Belgiji, sistem je zasnovan na jezičkim grupama i složenom federalizmu, ali tamo ne postoji prepreka da građanin glasa za bilo koga na svojoj listi, niti se legitimitet crpi iz "etničke čistoće" glasačkog listića. Švicarska počiva na kantonima, dakle na teritorijalnom principu, a ne na biološkom determinizmu.

Jedini primjer koji donekle podsjeća na težnje za rigidnom etničkom podjelom vlasti je Liban. Libanski sistem (konfesionalizam) propisuje da predsjednik mora biti maronitski kršćanin, premijer sunitski musliman, a predsjednik parlamenta šiitski musliman. Rezultat? Liban je država u permanentnoj blokadi, duboko korumpirana, nefunkcionalna i na rubu kolapsa. To nije model kojem jedna evropska država treba težiti, već je to opomena.

Protivnici građanske države u Bosni i Hercegovini taj koncept često plaše "vladavinom većine" ili "majorizacijom". To je jeftina manipulacija. Građanska država ne znači brisanje etničkog identiteta – niko nikome ne zabranjuje da bude Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Ona samo znači da vaš identitet ne smije biti privilegija, ali ni prepreka u ostvarivanju političkih prava.

Evropski sud za ljudska prava u nizu presuda (Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Pudarić) jasno je poručio da Bosna i Hercegovina mora preći sa sistema privilegiranih "konstitutivnih naroda" na sistem jednakih građana. Sud je eksplicitno naveo da je trenutni sistem diskriminatoran jer privilegira etničku pripadnost nad individualnim pravom.

Insistiranje na "legitimnom predstavljanju" je zapravo pokušaj da se izbjegne provođenje ovih presuda. To je pokušaj da se od Bosne i Hercegovine napravi skup tri etnička feuda. U konačnici, to je politički konstrukt osmišljen da zaštiti partijske elite, a ne narod. Ono pretvara građane u taoce njihovih etničkih identiteta. Ako želimo u Evropsku uniju, moramo prihvatiti evropske standarde, a oni jasno ukazuju na to da suverenitet počiva u građaninu.