U Krnovu je živjela lijepa Zilka, ćerka Halilova, jedna među sedmoricom braće. Ljepotom je bila nadaleko čuvena. Govorili su da je "Gorska vila" a ne djevojka.
Godine 1796. odlučili su crnogorsko-brdski glavari da napadnu na bošnjačke posjede u Nikšiću, Krnovu i okolini. Četovođe Mališa Bućić i Lopušina Vuk uspjeli su oteti lijepu Zilku.
Demir Kajević, brat Zilkin, sedam puta se zalijetao u Brđane da spasi sestru i uvijek bi ubio po nekog od njih. Da bi se spasili od neustrašivog Kajevića, Brđani su ubili lijepu Zilku “da Demira brata ne klikuje” kako kažu u svojoj guslarskoj pjesmi Zirka Kajevića.
U potjeri za Vukom najviše sreće i junaštva imao je Avdi Ljuca Huso, koji je uspio stići Vuka Lopušinu i upustiti se u borbu s njim.
Dvoboj je, kako bilježi epski pjevač, bio takav da su se u njemu “klala dva bijesna vuka”. Junačka slava je u ovom teškom okršaju pripala Avdi Ljuci nadimka “Krvavo koljeno” i “Pogrmuša”.
Ubrzo je njegovo junaštvo bilo opjevano u narodnoj pjesmi Krnovka, čije se dvije obrade nalaze u zaostavštini Koste Hörmmana, dok je najbolja ona koju je zabilježio Stevan Delić. Jedne ramazanske noći pjevao mu ju je Mujo Džubur iz Gacka. Delić nije stigao da je zapiše cijelu, a pošto je Džubur neposredno iza toga umro, pjesma je ostala nedovršena.
U nastavku donosimo pjesmu Krnovka, onako kako ju je zabilježio Stevan Delić, od koje je igrom slučaja sačuvan 771 stih.
KRNOVKA
Pjevao uz gusle Mujo Džubur u Gacku
Vino pila četiri serdara,
Na Liješnju, u ćelije donje;
Svakog ću ti po imenu kazat:
Jedno Šundić bješe kaluđere,
A drugo je pope Nikodime,
A treće je Bučiću Mališa,
A četvrto Pavun od Pipera,
A služi im Trebjesanin Vuče,
S'klenom čašom i desnicom rukom.
Piše vino za neđelju dana.
No im veli Šundić kaluđere:
»Braćo draga, četiri serdara,
Mi pijemo u ćelijam, vino,
Ni o kakvu dobru ne zborimo,
Nije l koji đegod salazio,
Skenderiji, ja l Hercegovini,
Nije l šićar đegod pripazio,
Da drmnemo silovitu vojsku,
Lovnu goru i sedmoro brda,
I Moraču i donju i gornju,
Da na Turke udrimo krvnike,
Turskije' se nasijeći glava,
A brđane napitati mesa!»
Tad im Pavun veli od Pipera:
« Braćo draga, četiri serdara,
Ja ću vama dobar šićar kazat',
Ja oskoro Podgorici siđoh,
Tu pandura četeres Pipera,
Na pandure da oružje kupim,
Da oružje i haljine kupim,
Pa se vratih krajem Zete hladne,
Ispod Spuža, a turskoga grada,
Tu sam dobar šićar upazio,
Braćo draga, tri buljuka brava,
Nešto malo, tri hiljade glava,
Za njima su Arnauti turci,
A na njima kaljavi fistani,
A u ruke puške granajlije,
Što čuvaju krajem Zete ovce.
Ja im dođoh, Boga nafalio,
Arnauti prifatiše zdravljem.
Pa ja turke Arnaute pitam:
« Či' je begluk, čije li su ovce?
Oni bega Lisičića kažu
Murat bega Lisičića gazi
Eno bega krajem Zete hladne!
Kad pogledah Zeti na obalu,
Kad beg hoda, a dorata voda,
Begu mladu dvades' godin' dana,
Jako momka gari nausnice.
Za pasom mu dvije bušatlinke,
A niz bega oštra visi ćorda,
Sve joj kore od minca izlite,
Po balčaku almas kamenovi,
Osijeva prema žarkom suncu,
A za sobom vodi konja dora,
Dobar mu se dorat zaigrava;
Na begu mi oči ostadoše.
Pa ondalen u Moraču prođoh,
Veće, braćo, da se poslušamo:
Da mi vojsku našu zadrmamo,
Lovnu goru i sedmoro brda,
I Moraču i donju i gornju,
Da svedemo krajem Zete vojsku,
Pa na begluk begu udarimo,
Oćerat mu tri hiljade glava,
A posjeći bega Murat-bega,
Skenderiji svoj salomit krila,
Eto mala dosta i šićara,
I bez rane, i bez mrtve glave!»
Pa mu Šundić veli kaluđere:
« Zlo ti jutro, Šušović Pavune,
Tamo drugu ne dam nijednome!
Da nikoga krajem Zete nema,
Vet katila bega Murat-bega,
Begu mladu dvades' godin' dana,
Dvades' i tri pošjek'o je glave,
Sve s našije' brata Moračana!
I te bi ti jade halalio,
Znaš, Pavune, na zlo udario:
Sedam brata, sedam Hadžagića,
I Jusufa na konja ćilaša!
I te bi ti jade oprostio:
Znaš, Pavune, na zlo udario,
Hej, pet brata, pet Mećikućića,
I Salka im brata najmlađega,
I Saliha na konja ćilaša!
I te bih ti jade halalio,
Znaš, Pavune, na zlo udario,
Znaš turčina, tosku Mahmud-bega,
I za njime toske sto junaka,
Arnauta, kaljava fistana,
A u rukam puške granajlije;
Što od cara jedu ailuke,
Sve mu drugi mjesec madžarija,
Mahmud-begu trides' madžarija,
Tamo drugu ne dam nijednome,
Već vi meni bolji šićar kaž'te!»
Tad im pope veli Nikodime:
« Ja ću vama bolji šićar kazat',
Do bijela Kolašina grada,
Uzašli su Kolašinci Turci,
Od zelene gore Sinjavine,
Do visoka Jablanova vrha;
Izašli su na planinu turci,
Ima dvjesta turskije' katuna.
Dajte, braćo, da se poslušamo,
Da mi našu vojsku zadrmamo,
Lovnu goru i sedmoro brda,
I Moraču i donju i gornju,
Da udrimo Jablanovu vrhu,
I zelenoj gori Sinjavini —
Tu je mala, kalema mu nema;
Bijele im plijeniti ovce
I šarene krave i teoce,
Sve isklati nejake čobane,
I išjeći kolašinske glave,
A pofatat' bule i đevojke,
Te iženit' braću Moračane;
Eto mala dosta i šičara,
I bez rane i bez mrtve glave!»
Kaluđer mu Šundič govoraše:
»Zlo ti jutro, pope Nikodime,
Tamo drugu ne dam nijednome!
Da nikoga u Kolašin nema,
Do turčina, Micanović Muša,
I sam Mušom stotinu rođaka,
Sve Micana —jedne porodice!
I te bih ti jade oprostio,
Znaš li, pope, na zlo udario,
Huso Kaljić su pestotin' druga,
Sve Kaljića —jedne porodice!
I te bih ti jade halalio,
Znaš li, pope, na zlo udario,
Mehmed Pepu, na konju dorinu,
I u njega stotinu rođaka,
Sve Pepića, jedne porodice!
I te bih ti jade oprostio,
Znaš li, pope, na zlo udario,
Znaš Turčina Mekić Omer-agu,
Iz Vraneša, sa sred Kolašina,
I u njega četeres pandura!
I te bih ti jade halalio,
Znaš Turčina Baković Mumina,
I u njega četeres pandura!
I te bih ti jade oprostio,
Znaš Turčina bega Husejina,
Husejina, bega Mušovića,
I u njega stotinu pandura!
I sve bih ti jade halalio,
Znaš Turčina Piuk Meku-gazi,
Znaš Piuka i konja dorina,
U Piuka četeres pandura!
Već ti zbore i govore ljudi,
Niđe vuka nema u turaka,
K'o Piuka i konja dorina;
Piuk-Meki dvades' godin' dana,
Trides' i tri posjekao glava,
Nešt' u boju, nešto na mejdanu.
Skoro Piuk u Dubočko sađe,
Pa se otra o Trifkovu kulu,
K'o gubavo jare o homarje,
Dok nam nesta sa serdara glave,
Ne znadosmo šta je od nje bilo,
Dok kazaše i osjedočiše —
Obre mu se u Kolašin glava,
Na 'ljaniku Piuk Meke-gazi,
Tamo drugu ne dam nijednome,
Jer će nama batarisat vojska;
Već vi meni bolji šićar kaž'te!»
Tada reče Bučiću Mališa:
« Ja ću vama bolji šićar kazat',
Na Nišiće, na naše krvnike,
Vid' Nišića, starije' krvnika,
Đe mi Slivlje kose đedovinu,
A Poviju oru babovinu,
Iz Trebjese sela išćerali,
Su rođaka stotinu Pipera!
Izašli su svi Nikšićki Turci,
Na Krnovo pali na planinu,
Od Zakraja i vode Krakala,
Do zelene gore Ćeranića,
Ima dvjesta turskije' katuna!
Dajte, braćo, da se poslušamo,
Da mi vojsku našu zaljuljamo,
Da udrimo na Krnovo vojskom,
Dva se dana u jedan sastala,
Petrov danak i Bajram hadžinski,
Svi će Turci u Nišiće saći,
Da klanjaju Bajrama namaza,
Ostat' niko na Krnovo neće,
Izvan bula i đece čobana;
Mi udriti na Krnovo s vojskom,
Bijele im plijeniti ovce,
I šarene krave i teoce,
A isklati nejake čobane,
I pofatat' bule i đevojke,
Te iženit' braću Moračane;
Ovce šćerat' moru i limanu,
Sve prodati sa Krnova ovce,
I šarene krave i teoce,
A za ovce pokupiti novce,
Lakše nam je podijelit' novce,
Nego turske sa Krnova ovce!»
Tad zavika Šundić kaludere:
» Haj, aferim, Bućiću Mališa,
Nek' mi zbore i govore ljudi,
Nad Bućića poglavara nema,
I boljega i pribranijega,
Kaluđeru srpstvu milijega!
Već, Bućiću, sine, poglavare,
Daj ti reci svom bratiću Vuku,
Nek' zađede dvije puške male:
Iz Nišića, s Parinović Muha,
Neka sjajna jami džeferdara,
Iz Nišića, sa Prekića Rama,
Nek' u torbe turi brašnjenice,
Nek' izbere dva Moračanina,
Neka Vuče na Krnovo side,
Nek' uhodi na Krnovu Turke,
Od Zakraja i vode Krakala,
Do zelene gore Ćeranića;
Nek' se opet u Moraču vrati,
Naće hazur okupljenu vojsku!»
Mlidijahu niko ne čujaše,
Ljuta ih je pripazila guja,
Ljuta guja sa Liješnja Nešo —
Sve ih Nešo sluša na pendžeru,
Đe će Vlasi udrit' na Krnovo,
Evo vakta četiri godine,
Otkako je uskočio Nešo,
Do Nikšićkog grada bijeloga,
i uz turske pleći privalio;
Otkako je Nišić postanuo,
Nije vjernij' uskok uskočio,
K'o je Vlašče od Liješnja Nešo,
Jer je bio u četi junačkoj,
Su četiri bio građanina:
Sve im Nešo po istini kaza,
Đe će Vlasi udrit' na Krnovo.
Pa dočepa sjajna džeferdara,
Pa prisloni uz Moraču gornju,
Dok on izbi u Lolu zelenu,
A ondalen brdu Vjeternome, —
Ode Nešo Turcim' na Krnovo;
Neka ide, neka haber dava,
Đe će Vlasi udrit' na Krnovo.
Da vi sada iz Morače kažem —
Fajde nije hulit kaurina,
Ni ničije tajiti junaštvo, —
Tada Vuče na noge skočio,
A zađede dvije puške male:
Iz Nišića, sa Parinovića,
A prifati sjajna džeferdara:
Iz Nišića, sa Rama Prekića,
A izabra dva Moračanina,
Pa prisloni uz Moraču gornju.
Ni sjedoše, ni otpočinuše,
Dok izbiše u Lolu zelenu,
Haj u Lolu, na trpezariju,
Tu je izvor sedam kajnakova,
A sedam je česmi načinjeno,
Sedam česmi, a sedam korita,
Otesato od kamena ljuta, —
Herceg Šćepan česme načinio,
Tu slazio i teferičio.
Tu su sjeli i otpočinuli,
I bistre se vode napojili,
Založili hljeba iz toraba.
Pa šarene puške prifatiše,
Pa ih brdu eto Vjeternome;
Tu ih bijel danak ostavio,
A mrkla ih noćca prifatila.
Pa se Vuče potrbuške vuče,
Kad se Vuče na Krnovo svuče,
Na Zakraje, do vode Krakala,
Na kolibu prvu udario,
Na kolibu dva Kajova sina;
Tu ti Mehmed i Demir bijaše,
Kod njih rođak Lakčeviču Mašo.
Turci oštri, meterizi tvrdi,
Bogami mu mili ne bijahu.
Otale se Vuče preturio,
Na kolibu drugu udario,
Na kolibu Redža Memčevića;
Tu ti Redžo i Mešo bijaše,
Kod njih uskok sa Liješnja Nešo.
Kad Vuk viđe sa Liješnja Neša,
Tri se puta krstom prekrstio:
«Vidi, Neša, poluturčenjaka,
A asli je iz Morače donje;
Bog ubio Šundič kaludera,
Koji ga je krstom prekrstio,
Bi li bolje kaluđeru bilo,
Da je krstom o kamen udrio,
Na dvije ga pole prelomio,
Neg' što ga je na Neša metnuo!»
Pa Vuk sjajna smota džeferdara,
Da ubije sa Liješnja Neša.
Odista ga gađat šćedijaše,
Ne dadoše dva Moračanina.
Otale se preturio Vuče,
Na kolibu Mustafagić Husa;
Tu šest brata u šest meteriza,
A pred Husom đogat od mejdana,
Osedlan mu, uzda o unkašu;
Husov đogat đetelinu tuče,
Huso braću svoju dozivaše:
« Ne pospite, ne pokojite se,
Haber stiže, udriće brđani!»
Oštri Turci, meterizi tvrdi,
Bogami mu mili ne bijahu.
Otalen se preturio Vuče,
Dok se Vuče u Dolušu svuče,
Na kolibu Crnovršanina,
Gazi Mujka Crnovršanina,
I u Mujka sedam sinovaca,
Utvrdio sedam meteriza;
I u Mujka puška kruškarica,
Što mu ždere trides drama praha,
Sedam, osam od olova zrna,
I balotu od četeres drama;
Kuku onom svakome junaku,
Na koga je pušku okrenuo.
Oštri Turci, meterizi tvrdi,
Bogami mu mili ne bijahu.
Otalen se preturio Vuče,
Dok se Ublu Aganovu svuče,
Tu ti Agan i Salko bijaše,
Osedlata oba konja vrana,
Osedlati, uzde o unkašu;
Dobri konji đetelinu tuku.
Svadila se dva Džidića mlada:
« Kad nam noćas udare brđani,
Ko će konja prije naćerati,
Ko li vlašku ujagmiti glavu?»
Oskoro se braća oženila,
Oženila, pa podijelila,
I izašla oba na planinu,
I izveli dvije katke mlade;
Slušaju ih dvije katke mlade.
Sve ih sluša Trebjesanin Vuče;
Boga mi mu mili ne bijahu.
Otalen se Vuče preturio,
Sve se Vuče potrbuške vuče,
Dok se kraju Rubeškome svuče,
Na kolibu Tahir Ljuce gazi,
I brata mu Hamze barjaktara.
U Hamze je vranac od mejdana,
U Tahira dorat od mejdana,
Osedlani, uzde o unkašu;
Dobri konji đetelinu tuku.
Često Tahir konja oblazaše,
Od milosti koturom ga zvaše:
« Moj koture, moje dobro teško!»
A plješće ga po sapima rukom:
»Noćas će nam vlasi udariti,
Da ne damo mala ni sibljana,
Bez mrtvijeh i bez ranjenijeh,
I bez gaća dosta krvavijeh!»
Oštri Turci, meterizi tvrdi,
Boga mi mu mili ne bijahu.
Vuk s' otalen opet preturio,
Sve se Vuče potrbuške vuče,
Dok se Gvozdu tijesnome svuče,
Na kolibu Ljuharević Smaja,
Tu ti Salko i Smajo bijaše.
Oštri Turci, meterizi tvrdi,
Boga mi mu mili ne bijahu.
Otalen se preturio Vuče,
Dok se vodi Čavčanici svuče,
Na kolibu Sukić bajraktara,
I đetića Gice Husejina.
Kad Vuk Gicu vide Husejina:
Gica vranca drži od mejdana,
Osedlata, uzdom zauzdata,
Uz ramena sjajna džeferdara,
Za silahom dvije puške male;
Kad ga viđe od Trebjese Vuče,
Sve na Vuku dlaka ustanula,
K'o na vuku o Javanju danu;
Tri se puta krstom prekrstio:
« Vidi Gice, vid' katila moga,
Skoro mi je pošjeko rođaka,
Mog rođaka o Trebjese Mirka;
Vid' pušaka sa rođaka moga,
Vid pušaka, nuti džeferdara!»
Pa Vuk sjajna smota džeferdara,
Da on Gicu Husejina gađe;
Ne dadoše dva Moračanina:
« Sjedi, Vuče, izgubio glavu,
Znaš katila Gicu Husejina,
Đe ga gvožde i olovo neće;
Ako Gica uđaše gavrana,
Boga mi ti utječišta nema,
Da ti imaš u ramenim' krila!»
Oštri Turci, meterizi tvrdi,
Boga mi mu mili ne bijahu.
Otalen se preturio Vuče,
Sve se Vuče potrbuške vuče,
Dok se Vuče Suhom polju svuče,
Na kolibe Đečevića Kahra;
Tu šes' brata u šes' meteriza,
Đeč—Kahriman braću dozivaše:
»Ne pospite, ne pokojite se,
Haber nam je na planinu vojska.»
Oštri Turci, meterizi tvrdi,
Boga mi mu mili ne bijahu.
Otalen se preturio Vuče,
Dok se dolu Treštenome svuče,
Na kolibu Juse i Hadžije.
U Hadžije bedevija brza,
Osedlata, uzda o unkašu.
A u Juse vranac od mejdana,
Osedlan je, uzdom zauzdan je.
Juso voda vranca od mejdana,
Sve se nada Trebjesanin Vuku;
Hadžija ga babo dozivaše:
»Hej, moj Juso, mahniti Halane,
Sveži vranca kod kobile vrane,
Neka parip đetelinu tuče!
« Neću, babo, vjera ti je tvrda,
Ja se nadam Trebjesanin Vuku,
Da je heftu taman vodat vranca,
Taman ću ga heftu zdravu vodat,
Za đetića od Trebjese Vuka!»
Tom se Vuče veoma začudio:
»Neka Juse, ku' će mu Hadžija!»
Starom hadžu devedeset ljeta.
Otalen se Vuče preturio,
Dok se gori Ćeranića svuče,
Na kolibu Bajrovića Dura,
I u Dura četeres koliba,
Sve četeres Puša i Makoša,
A ćeši ih Bajroviću Duro:
« Ne bojte se, đeco moja draga,
Dok je vama Bajrovića Dura,
Ne da vaske Trebjesanu Vuku,
I ne da vam odjavit ovaca,
Bez mrtvijeh i bez ranjenijeh,
I bez dosta gaća krvavijeh!»
Puši oštri, a Makoši ljuti,
Boga mi mu mili ne bijahu.
Otalen se preturio Vuče,
Dok se Vuče do na Luke svuče,
Na kolibe, na Bešireviće.
Tu šes' brata u šes meteriza,
A pred njima Ahmed bajraktare,
Ahmed braću svoju dozivaše:
»Ne pospite, ne pokojite se,
Noćas će nam vlasi udariti!»
Otalen se Vuče preturio,
Dok se Vuče na Zakraje svuče,
Na kolibu Avdi Ljuće gazi;
Tu Avdija sa dva brata bješe,
Pred Avdijom vranac od mejdana,
Osedlan je, uzdom zauzdan je,
A Avdija braću dozivaše:
».Ne pospite, ne pokojite se,
Noćas će nam vlasi udariti,
Džidići će pograbiti glave.
Kunem vi se, a vjeru vi davam,
Ako više posijeku glava,
Neg' Avdija i braća Avdina,
Prodaću vam u Nišiću kule,
Na Krnovu prebijele ovce,
Pa ću prtljat na Sjenice ravne,
U Nišić se nikad vratit' neću,
A od korbe i obraza crna!»
Sve ga sluša Trebjesanin Vuče:
« Čuj Avdije udrile ga munje,
Kako su mu braća omrznula,
A bratovski miraz omilio!»
Oštri Turci, meterizi tvrdi,
Boga mi mu mili ne bijahu.
Otalen se Vuče preturio,
Na kolibu Džidić Husejina,
I brata mu Husa bajraktara;
Huso brata i sinovce viče:
» Ne pospite, ne pokojite se,
Noćas će nam vlasi udariti,
Nešo nam je haber učinio;
Kad nam noćas udare Brđani,
Ljuce će nam pograbiti glave.
Kunem vi se lijepijem dinom,
Ako više posijeku glava,
Prodaću vam u Nišiću kule,
Na Krnovu prebijele ovce,
Pa ću prtljat Kolašinu gradu,
U Nišić se nikad vratit' neću,
A od korbe i obraza crna!»
Sve ga sluša od Trebjese Vuče:
« Nu čuj Muse, sam ga Bog ubio,
Kako su mu braća omrznula,
A bratovski miraz omilio.»
To vidio i sve uhodio,
Pa s' otalen natrag povratio,
Pa ga eto u Lolu zelenu,
Pa obori kapi niz Moraču.
Kud god ide u ćelije sađe.
Kad serdari okupili vojsku,
Po tefteru petnaes' stotin' vojske.
Dođe Vuče, Boga nafalio,
A serdari zdravljem prifatiše.
A kaluđer Vuku govoraše:
« Dobro doš'o od Trebjese Vuče!
Jesi li mi uhodio Turke?
Daj mi cara i šićara kaži!»
Sve mu Vuče po istini kaže,
Tu su Turci haber prifatili,
Đe će udrit' na Krnovo vojska:
« Đe god ima u Nišiću vuka,
Da poćera kroz goru hajduka,
Svaki doš'o na Krnovo ravno,
Svaki čeka, a nada se Vuku!
« Ja vas Bogom i Jovanom kumim,
Ne vodite na Krnovo vojske!
Biće mesa orlu i gavranu, .
Da se priča dok je naraštaja;
Neć' otalen biti utočnika!
Imam taman stotinu volova,
Što ih oteh u Jezera ravna,
U Turčina Tute Jašarage,
Pokoljite, ižjedite meso,
I iskrojte na faše opanke;
Moja braćo, sve vi halal bilo!
Imam taman pestotin ovnova,
Što ih oteh u Jezera ravna,
U Turčina hodže Ljutovića,
Pokoljite, ižjedite meso;
Moja braćo, sve vi halal bilo!
Imam sjajna dobra džeferdara,
Iz Nišića, sa Prekića Rama,
Imam dobre dvije puške male,
Iz Nišića, sa Parinovića,
Prodajte ih, u Pivu popijte;
Ne vodite na Krnovo vojsku,
Biće mesa orlu i gavranu,
Da se priča dok je naraštaja.»
A veli mu Šušović Pavune:
« 0 kopile, o Trebjese Vuče,
Što mi graske kobilare fališ,
Da im niko udariti neće, —
Kunem vi se, a vjeru vi davam,
Pavun će im šjutra udariti
Sa rođaka stotinu Pipera!
Al su tebi omiljeli Turci?
Vodo si im konje od mejdana,
Čifčija si bio u Turaka,
Sinlom su te bili iza vrata!»
Ma l po malo, izvadiše kavgu,
Pa od zemlje na noge skočiše,
Za plemene nože prifatiše;
Odista se išjeć šćadijahu,
Već ne dade Šundić kaludere.
A veli mu od Trebjese Vuče:
« Stan', Pavune, piperski serdare,
Viđećemo šjutra, ako Bog da,
Ko je vjera, ko li je nevjera,
Ko će prvi Turcim' udariti,
Ko li prije ujagmiti glavu,
Ko l pofatat' roblje na Krnovu!»
Pa serdari konje uđahaše.
Kad potutnje iz ćelija vojska,
Ne sjedoše, ni otpočinuše,
Dok izbiše u Lolu zelenu,
Hej, u Lolu na trpezariju;
Kod česama konje razjahaše.
Tu se vlaška okupila vojska.
Pa zavika o Trebjese Vuče:
« 0 Pavune, piperski serdare!
Hod', Pavune, da se podjelimo,
Da na troje vojsku razdvojimo;
Hajde uzmi pestotin' momaka,
Ja ću uzet taman pastotina,
Ovde ćemo popa ostaviti,
I ostavit' Šundić kaludera,
I mog strica Bučića Mališu,
Š njima ostat' pestotina druga,
Da zastavu na trpezu čuva,
Jer će nama šjutra trebovati;
A ja i ti na Krnovo saći.
Hajde, Pavle, da podijelimo:
Volj' ti udrit na Krnovo gornje,
Te prifatit' dva Kajova sina,
Pa prifatit' Redža Memčevića,
I uskoka od Liješnja Neša,
I sa njima Mustafagić Husa;
Pa se spuštat' Ublu Aganovu,
Te prifatit' dva Džidića-gazi;
Pa odalen kraju Rubeškome,
Pa prifatit' Tahir Ljucu-gazi;
Pa odalen Gvozdu tijesnome,
Pa prifatit' dva Ljuharevića;
Vojsku svesti vodi Čafčanici,
Te prifatit' Sukić bajraktara,
I katilu Gicu Husejina.
Ak' udariš na Krnovo gornje,
Ne ostavi Gicu Husejina,
Da te zmija ne zakolje ljuta;
Volj' ti udrit' dolu Treštenome,
Te prifatit Jusu i Hadžiju;
Vojsku vodit' do polja Suhoga,
Te prifatit Đečevića Kahra;
Vojsku gori Ćeranića spremit,
Te prifatit' Dura Bajrovića
I Durovo četeres koliba —
Sve četeres Puša i Makoša;
Vojsku svesti do na Luke ravne,
Te prifatit' šes' Beširevića.
Odaberi koje ti je drago,
Na Zakraje da se sastanemo,
Na kolibu Avdi Ljuce-gazi —
Oba ćemo Avdij' udariti,
Jer ga vuka nema u Turaka,
Na Avdiju i Džidića Husa;
Oba ćemo njima udariti,
Odaberi koje ti je drago!
Ha osvane i ograne sunce,
Onda ćemo Turcim' udariti.»
Tako rekli, vjeru založili.
A veli mu Šušović Pavune:
« Ja ću udrit' dolu Treštenome,
Pa prifatit' Jusu i Hadžiju,
Pa ondalen do polja Suhoga,
Prifatiti Đečevića Kahra,
Pa sve redom prifatit' katune,
Do kolibe.Avdi Ljuce-gazi,
U Zakraje dok se sastanemo.
A ti hajde na Krnovo gornje,
Od kolibe dva Kajova sina,
Pa sve redom prifati katune,
Dok se vodi spustiš Čavčanici,
Do kolibe Gice Husejina,
Na Zakraje da se sastanemo!»
Pa skočiše, vojsku razbrojiše,
Ostaviše tri vlaška glavara,
Hej, u Lo, na trpezariji,
Š njima druga osta pestotina,
Da zastavu na trpezu čuva.
Ode Vuče na Krnovo gornje,
I sa Vukom druga pestotina.
Od kolibe dva Kajova sina,
Pa sve redom pofata katune,
Dok Vuk vodi Čafčanici dođe;
Vukova se utišala vojska.
Ode Pavun dolu Treštenome,
Od kolibe Juse i Hadžije,
Pa sve redom pofata katune,
Dok on side do na Luke ravne;
Pavlova se utišala vojska.
Ali Turci haber prifatili,
Buljubaša buljubašu viče:
« Ne pospite, ne pokojite se!
Sad će vlasi nama udariti,
Dženetu se otvoriše vrata.
Od dženeta i od džehenema,
Izašle su dženetske hurije,
U rukama krmzli-peštemalji,
Da prifate od šehita duše
Ko god svoga zaklonio lica,
Od kaurskog praha i olova,
Oni svijet nikad ne vidio!
Već po jednu pušku isturiti,
A za oštro gvožđe prifatiti,
Kuja mu je i otac i mati,
Ko se druge pune puške fati!
Nek' se priča dok je naraštaja.»
Sve to sluša Šušović Pavune;
Ne smje Pavun s vojskom udariti,
Ili nešće Vuku od indata,
Il ' se svome pobojao društvu;
Pa iskupi društvo svekoliko,
Dok je noći polovina bila —
Pa pobježe uz Lolu zelenu,
A izdade Trebjesanin Vuka.
Neka bježi, sve mu natrag bilo,
Ko i hoće Trebjesanin Vuku!
Čeka Vuče, dok ogranu sunce;
Pošto viđe o Trebjese Vuče,
Od Pavuna da udarca nema,
I on na se uzvratio vojsku,
Na najkranju udari kolibu,
Na kolibu dva Kajova sina.
Kad udriše, puške zapucaše,
Halaknuše, juriš učiniše,
A Brđani nože potegoše,
Pa im sitne ljese razbacaše,
A bijele ovce izjaviše,
I šarene krave i teoce.
Bleka stade janjac' i ovaca,
Rika stade krava i telaca;
Vidi Hane, sestre Mehmedove,
Žao joj je krava i ovaca,
U torinu cura uskočila,
Pa iz plota kolac izgulila,
Na četiri udri Brđanina,
Sa crnom ih zemljom sastavila;
Dok je vlasi ufatiše živu,
I Omera Lakčevića Maša.
Dva im roba vlasi zarobiše,
Dok bijele ovce poćeraše.
Dočekaše dva Kajova sina.
Š njima rođak Lakčeviću Maso;
Tri ubiše, jednog obraniše.
Stiže Rešo, stiže Mešo š njime,
Stiže uskok sa Liješnja Nešo;
Tri ubiše, a dva obraniše.
To začuo Mustafagić Huso,
Pa on braću svoju dozivaše:
« Gajret, braćo, ako Boga znate!
Na rođake vlasi udariše,
Rođačke nam ovce odjaviše,
Sa rođaka glave išjekoše;
Ja ne žalim mala i zijana
A ne žalim sa rođaka glava,
Nego jadna našeg sibijana —
Rođacima bidte u indatu,
Dok vi stigne Huso na đogatu!»
Kad poleće pet Mustafagića,
Dostigoše plijen i Brđane;
Pukoše im Sjajni džeferdari,
Pet ubiše, a dva obraniše.
Huso majku, roditelja viknu:
»Daj mi gaće i košulju nađi,
Što mi mogu biti za ćefina!»
A majka mu soja gospodskoga,
A odviše soja junačkoga,
Pa mu gaće i košulju nađe,
Što ih prije nije oblačio,
Husu sinu pred kolibu baci.
Pa se svuče, pa se preobuče,
Opremi se, uđaha đogina;
Izađe mu pred kolibu majka —
Savija se niz konja đogina.
Majku svoju po sisama ljubi:
« Majko moja, halali mi hranu,
Jer se više viđat', jal ne viđat'!» —
« Hajde, sine, hairli ti bilo,
Dobro braću od Brđana čuvaj!
Ti si, Huso, najmlađi u majke,
Najmlađi si, najmiliji majci:
Ako staroj obraz ocrnio,
Nikada te ne viđela majka,
Ni bijela u Nišiću kula!»
Tada Huso otište đogina.
Posred vojske naćera đogina.
Pukoše mu četiri kubure,
A sinu mu oštra ćemerlija,
Dvije vlaške osiječe glave.
Usred vojske razjaha đogina,
Obje glave u bisage baci;
A napuni dvije puške male.
Taman Huso uđaha đogina,
Pukoše mu dvije puške male,
A sinu mu oštra ćemerlija,
Tri, četiri osiječe glave;
Dok pukoše puške od Brđana,
Đogat pade, a pritište Husa,
I pogibe: Allah rahmet ejle!
A Brđani potegoše nože,
Da sijeku Mustafagić Husa.
Neka zbore i govore ljudi —
Ljeta nema bez Đurđeva dana,
A ni brata, dok ne rodi majka,
Mumin brata i oružje brani,
Od svog brata meterize gradi
Završivši ove stihove Deliće je napisao napomenu: “Ovdje moram stati; čudan je slučaj s ovom pjesmom! Prije tri godine, jedne ramazanske večeri, pjevao je navedeni Mujo. Ispjevao je svu, no te večeri moglo se napisati samo gornjih 771 stih. Ostatak, skoro od jedne trećine, ostavismo za drugu noć. No on ode kući u Propolje; razbolje se i — po nesreći na prečac — umrije. Tako pjesma ostade nedovršena.”
