Posebno je besmislena i neistinita optužba za dinastizam na račun Izetbegovića. Alija Izetbegović nije ostavio stranku, a pogotovo državu Bakiru Izetbegoviću jer niti je to mogao, a niti želio. Štaviše, na 3. Kongresu SDA Alija Izetbegović se povukao s pozicije aktivnog predsjednika te je proglašen titularnim doživotnim počasnim predsjednikom, a za novog predsjednika SDA izabran je Sulejman Tihić. Malo spominjani jeste podatak da je Sulejman Tihić bio na čelu SDA od 2001. do 2014. godine, duže i od samog Alije Izetbegovića, koji je stranku predvodio od njenog osnivanja 1990. godine pa do 2001. godine. Za tih trinaest godina, naročito nakon smrti Alije Izetbegovića 2003. godine, Tihić je stranku usmjeravao suvereno i u skladu s vlastitom vizijom, kako ideološki i politički, tako i kadrovski.
Također, Alija Izetbegović bio je čovjek koji je riskirao svoj život, zdravlje i slobodu boreći se protiv titoističke diktature i komunističkog totalitarizma te svih njihovih obilježja, naročito autokratije i nepotizma. Optužbe za dinastizam na račun čovjeka koji je dva puta robijao zbog ideala slobodnog društva te čija svaka napisana i izgovorena riječ, ali i svaki politički potez svjedoče odanosti principima demokratije jeste ne samo banalna i lahko osporiva laž već i odvratna kleveta.
U tom kontekstu, mogli bismo reći da je Bakir Izetbegović imao, za ovdašnju političku kulturu, poprilično netipičnu političku karijeru jer se politički na visoke funkcije počeo uspinjati duboko tokom ere Sulejmana Tihića. Još veći kuriozitet jeste da Izetbegović nije napredovao zahvaljujući tome što je bio probran za nasljednika od predsjednika stranke, kao većina drugih stranačkih lidera, već zato što je konstantno ostvarivao dobre rezultate na izborima. Bakir Izetbegović nije imao neki neopravdani meteorski karijerni uspon unutar stranačkih struktura već je deceniju i po biran od naroda, prvo za zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo 2000. godine, zatim zastupnika u Parlamentu FBiH 2002. godine, nakon čega je na izborima 2006. godine osvojio zastupnički mandat u Parlamentarnoj skupštini BiH, da bi 2010. godine postao i član Predsjedništva BiH iz bošnjačkog naroda, uspjeh koji je ponovio i 2014. godine. Ovakav mukotrpan, postepen i konzistentan politički uspon, koji je naravno morao imati i reperkusije unutar stranke, vrlo je rijedak i u daleko zrelijim demokratijama od one bosanskohercegovačke. To, možda više od svega, svjedoči da Bakir Izetbegović nije nikakav povlašteni pripadnik nekakve dinastije već partikularna i samo svoja politička ličnost koja je tu gdje jeste zahvaljujući vlastitom trudu, harizmi i procjenama te, što je još najvažnije, volji naroda. A nema većeg kontrasta pojmu dinastizma od toga. To da je Bakir Izetbegović učio zanat od svoga oca jeste nešto posve drugo, pohvalno i pozitivno za sve one koji poštuju političku filozofiju i put Alije Izetbegovića. Bakir Izetbegović je učio od najboljeg, ali to nije podrazumijevalo da će od njega naslijediti i funkciju.
Naravno, ovog su odlično svjesni oni koji bulazne o dinastiji Izetbegović. Isti oni koji Bakiru Izetbegoviću odriču subjektivne političke kvalitete i vrline te koji tvrde da je isključivo sin svog oca koji ne bi postojao kao politička ličnost da mu nije babe vrlo često će svoj argument okrenuti na glavu pa napadati Izetbegovića kao karakterno nepodesnog jer ga eto čak ni babo nije htio ostaviti za nasljednika. Odnosno, iz bilo kojeg ugla da pogledaju, takvi proizvode samo tamu i najgore uvrede. No takav moralni relativizam i prizemne retoričke vratolomije daleko više svjedoče o njihovom vlastitom karakteru i političkoj pristalosti. O onima Bakira Izetbegovića sve su rekli glasači. I to nekoliko puta, tokom nekoliko decenija.
