Pripisati idejama moć kojom nas opčinjava Tolstojevo djelo, piše Rolan, značilo bi posumnjati u njegovu veličinu. Tolstojeva snaga nije u njima, nego u izrazu koji im on daje, u atmosferi njegovog života i odrazu umjetnikovog lika u njegovom djelu. “Mi smo ga živjeli, ono je bilo naše. Naše, svojim plemenitim životom, svojom mladošću srca. Naše po svom ironičnom razočarenju, nemilosrdnoj pronicljivosti, svojoj prisnosti sa smrću. Naše po snovima o bratskoj ljubavi i miru među ljudima. Naše po svojim strašnim optužbama protiv laži civilizacije. I po svome realizmu i po svom misticizmu”, piše Rolan.
Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je 28. augusta 1828. godine u staroj kući u Jasnoj Poljani, koju će napustiti osamdeset i dvije godine kasnije, jedino da bi umro. U svojoj petoj godini, navodi Rolan, prvi put je osjetio da život nije razonoda, nego mučna rabota. “U to vrijeme zanosile su ga narodne priče, ruske ‘biljine’, ti mitski i legendarni snovi, biblijske priče – naročito uzvišena pripovijetka o Josifu, na koju je kao starac ukazivao kao na uzor umjetnosti, pripovijetke iz Hiljadu i jedne noći, koje je svake večeri kod njegove babe kazivao slijepi pripovjedač, sjedeći na opšivnici prozora. Studirao je u Kazanu. Nikakve studije. O trojici braće govorilo se: ‘Sergej hoće i može. Dimitrije hoće a ne može. Lav neće i ne može’”, piše Rolan.
Iako uvjeren da je sudbina čovjekova u njegovom neprestanom usavršavanju, kako piše u svojim Dnevnicima, ipak zapada u moralne krize iz kojih teško nalazi izlaz. Međutim, surova iskrenost koja ga je uvijek krasila pomaže mu da skicira svoje greške i traži izlaz iz stanja u koje je padao: “Svom analizatorskom opsjednutošću do u sitnice bilježi uzroke svojih grešaka: 1. Neodlučnost ili nedostatak energije; 2. Obmanjivanje samoga sebe; 3. Prenagljenost; 4. Lažni stid; 5. Neraspoloženje; 6. Zbunjenost; 7. Povodljivost; 8. Prevrtljivost; 9. Nepromišljenost. Istu tu nezavisnost rasuđivanja još kao student primjenjuje pri kritikovanju društvenih konvencionalnosti i naučnih praznovjerica. Podsmijeva se univerzitetskoj nauci, osporava svaku ozbiljnost historijskim izučavanjima i dozvoljava da ga hapse zbog smjelosti svojih pogleda”, ističe Rolan.
Zgađen univerzitetom i “ljudima na svom mjestu”, Tolstoj se sklanja u Jasnu Poljanu i uspostavlja vezu s narodom. Želio je da mu bude na pomoći, da im bude dobrotvor i učitelj. Iskustva iz tog vremena, primjećuje Rolan, ispričao je u jednom od svojih prvih djela, Jutro jednog spahije (1852), čiji je glavni lik, knez Nehljudov, slika i prilika Tolstoja u njegovim dvadesetim godinama kada napušta univerzitet da bi se posvetio narodu. Međutim, avanturistički Tolstojev duh tjera ga na putovanje, na odlazak iz Jasne Poljane 1851. godine. Bježi na Kavkaz u vojsku u kojoj je njegov brat Nikolaj služio kao oficir.
Ruska vojska upravo je tada krenula u veliku ofanzivu protiv vojske Imama Šamila, nakšibendijskog šejha koji je ujedinio kavkaska plemena i protjerao Ruse s Kavkaza, vodeći najduži otpor carskoj Rusiji u trajanju od 25 godina. Tolstoj u rusku vojsku dolazi kao običan vojnik. I dok se odvija ratna drama u kojoj svaki dan gine desetine ljudi, u Tolstoju se odvija njegova unutarnja drama koja je presudno odredila daljnji tok njegova života. “Tek što je stigao i tiha brda, dolazi sebi, ponovo nalazi Boga: ‘Noćas, jedva sam spavao… Molio sam se Bogu. Nemoguće mi je da opišem milinu koju sam pritom osjećao. Izgovarao sam uobičajene molitve, a poslije toga još dugo sam se molio. Želio sam nešto ogromno i divno… Šta? Ne bih mogao reći. Htio sam da se stopim s Beskrajnim Bićem, molio sam ga da mi oprosti grijehe… Ali ne, nisam ga molio, osjećao sam da mi je oprostio, pošto mi je darovao taj trenutak blaženstva. Molio sam, i istovremeno sam osjećao da nemam šta da molim, da ne mogu, da ne umijem da molim. Zahvalio sam mu, ali ne riječima, ne mislima… Jedva da je prošlo sat vremena, a već sam slušao glas poroka. Zaspao sam sanjareći o slavi i ženama – to je bilo jače od mene. Ne mari! Zahvaljujem Bogu na ovom trenutku sreće, na tome što mi je pokazao svu moju sićušnost i moju veličinu. Hoću da se molim, a ne umijem; hoću da razumijem a ne usuđujem se. Pokoravam se tvojoj volji”, pisao je Tolstoj, ističući da mu je u tim danima čak i žestina borbe bila plodonosna i da su sve životne snage bile raspaljene njome. Upravo tada, ističe Rolan, Tolstojev genije daje svoje prve svjetove: Djetinjstvo, Jutro jednog spahije, Prepad, Dječaštvo.
“Kavkaz je Tolstoju iznad svega otkrio religioznu dubinu njegovog bića”, piše Rolan, primjećujući da je Tolstoj i ranije bio religiozan, ali nesvjestan dubine svoje religioznosti. To ga je nagnalo da se ponovo posveti jevanđelju, ali u njemu nije našao odgovore: “Počeo sam da tražim po Jevanđelju. Ali, malo sam našao. Nisam našao ni Boga, ni Spasitelja, ni svete tajne, ništa… Tražio sam svim snagama moje duše, plakao sam i mučio se, ništa drugo nisam želio osim istine… Tako sam ostao sam sa svojom vjerom”, zabilježio je Tolstoj. Kad je u novembru 1853. objavljen rat Osmanskom carstvu, Tolstoj se prijavio kao dobrovoljac i ponovo se našao licem u lice sa smrću. Iskustva s ratišta ispričao je u znamenitim Sevastopoljskim pripovijetkama.
“Ove tri pripovijetke – Sevastopolj u decembru 1854, Sevastopolj u maju 1855 i Sevastopolj u augustu 1855 – obično se uzimaju kao cjelina. Međutim, one se među sobom mnogo razlikuju. Naročito se druga pripovijetka razlikuje od ostalih, i po osjećanju i po umjetnosti. Dok u ostalim preovlađuje rodoljublje, nad drugom lebdi neumitna istina. Kažu da je carica plakala kada je pročitala prvu pripovijetku, a car je u svom oduševljenju naredio da se ove stranice prevedu na francuski, a pisac bude premješten na položaj izvan opasnosti”, navodi Rolan. Napustivši bojno polje, Tolstoj se napokon našao u visokom društvu ruskih umjetnika i književnika, ali je susret s njima u njemu izazvao duboko razočarenje i mučninu, veću od one koju je osjećao prema ratnom užasu.
Kad se Tolstoj u novembru 1855. godine ponovo našao u krugu književne elite u Petrogradu, među njima je osjećao samo gađenje i prezir. Sve na njima činilo mu se sićušno i lažno. Gledajući izdaleka te ljude, piše Rolan, vidio ih je s oreolom umjetnosti – Turgenjevu se posebno divio te mu je posvetio svoje djelo Sječa šume – ali kad ih je vidio izbliza, gorko su ga razočarali. Okružen dvostrukom slavom, pisca i junaka, Tolstoj je napokon sreo i Turgenjeva. Međutim, njih dvojica se nisu mogli razumjeti. “Mada su obojica vidjeli svijet istim jasnim pogledom, oni su u svojim viđenjima miješali boju svojih oprečnih duša: jedna ironična i ustreptala, zaljubljena i razočarana, idolopoklona pred ljepotom; druga plaha, ponosita, mučena moralnim idejama, prepuna pritajenog Boga”, primjećuje Rolan.
Ono što Tolstoj nije mogao oprostiti tim književnicima bilo je njihovo poimanje samih sebe kao izabrane kaste, najodabranijih predstavnika čovječanstva. Tolstoj im nije mogao oprostiti mješavinu razvratnog života i lažnih moralnih zahtjeva. A znao je to prepoznati i slušati druge na sasvim neobičan i potpuno predan način. “Kako je umio da sluša! Kako je samo posmatrao sagovornika iz dubine svojih sivih očiju utonulih u očne duplje! S kakvom su se ironijom stiskale njegove usne! Turgenjev je govorio da nikad nije osjetio ništa nelagodnije od tog oštrog pogleda koji je, uz dvije-tri riječi kakve otrovne primjedbe, bio u stanju da razbjesni čovjeka”, navodi Rolan.
Uvidjevši da tu nema šta tražiti, Tolstoj napušta krugove ruskih književnika potpuno razočaran njima. Jedino je još izvjesno vrijeme zadržao njihovu sumnjivu vjeru u umjetnost. Ipak, vjerovao je u napredak, činilo mu se “da ta riječ nešto znači”. Međutim, jedno putovanje po Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj, između februara i augusta 1857. godine, srušilo je njegovu vjeru u napredak. Prizor izvršenja smrtne kazne 6. aprila u Parizu pokazao mu je ništavnost vjere u napredak. “Kad sam vidio kako se glava odvaja od trupa i pada u košaricu, razumio sam svom snagom svog bića da nikakva teorija o razumnosti postojećeg poretka ne može da opravda ovakav čin. Ako bi čak svi ljudi svijeta, oslanjajući se na kakvu teoriju, našli da je ovo neophodno, znao bih da je to zlo: jer ne odlučuje o tome šta je dobro ili zlo ono što govore i čine ljudi, već moje srce”, zapisao je u svojim dnevnicima.
Vrativši se u Jasnu Poljanu, ponovo se posvećuje narodu, ali ovog puta bez idealističke vjere u njegovu moralnu ispravnost. Zbog toga se ne obraća više gomili već savjesti svakog pojedinačnog čovjeka, posebno djeci, jer “tamo je svjetlost”. Osniva škole, ali ne zna kako da u njima poučava, te ponovo odlazi u Evropu u pokušaju da to nauči. U Evropi boravi skoro godinu dana, od 3. jula 1860. do 23. aprila 1861. godine, proučavajući razne pedagoške sisteme.
“Da li je potrebno reći da ih sve odbacuje? Dva boravka u Marseju pokazuju mu da se pravo vaspitanje naroda vrši van škole, koja mu se učinila smiješnom; preko novina, muzeja, biblioteka, ulice, života; on je naziva ‘prirodnom školom’ ili ‘samoniklom’. (…) Ne odobrava da elita, ‘povlašteno liberalno društvo’, nametne svoju nauku i svoje zablude narodu, koji je njoj stran. Nema ona na to nikakva prava. Ova metoda prisilnog vaspitanja nikad nije mogla da stvori na univerzitetu ‘ljude koji su potrebni čovječanstvu, nego ljude koji su potrebni izopačenom društvu: činovnike, profesore činovnike, književnike činovnike, ili ljude bez ikakvog čina otrgnute iz njihove ranije okoline, kojima su pokvarili mladost i koji ne nalaze mjesta u životu: razdražljive i bolešljive liberale’”, navodi Rolan dijelove Tolstojeva dnevnika.
Svoje ideje pokušavao je provesti u Jasnoj Poljani, gdje je svojim učenicima bio više kolega, a manje učitelj. Kad je 1861. godine postavljen za sudiju u okrugu Kaprivna, branio je narod od zloupotreba vlasti, od veleposjednika i države. Međutim, kako piše Rolan, ni ta ga uloga nije ispunjavala. I dalje je ostao žrtvom proturječnih strasti i potreba.
“Izlagao se opasnosti da pogine u lovu na medvjede. Kockao se u velike svote. Čak mu se dogodilo da padne pod utjecaj petrogradskog književnog kruga, kojeg je prezirao. Po izlasku na pravi put, iz ovakvih zastranjivanja dobijao je nastupe gađenja. Djela iz ovog razdoblja nose mučno obilježje ove umjetničke i moralne kolebljivosti. Dva husara (1856) pisana su s težnjom za elegancijom, nadmenim i mondenim izgledom, koji kod Tolstoja neprijatno djeluje. Albert, napisan u Dijonu 1857. godine, slab je i izvještačen, lišen dubine i sažetosti koje su svojstvene Tolstoju. Dnevnik jednog markera (1856), koji djeluje neposrednije, ali užurbano, izgleda da tumači gađenje koje Tolstoj osjeća prema sebi”, primjećuje Rolan.
U to vrijeme počinje ga opsjedati misao o smrti, ali i o bračnom životu. Godinama je bio prijatelj porodice Bers. Iz njegovih dnevnika razaznajemo da je naizmjenično bio zaljubljen u majku i tri njene kćerke. Napokon, zavolio je drugu kćerku. I ostao pri tome! “Sofija Andrejeva Bers bila je još dijete – imala je sedamnaest godina, a on više od trideset. Sebe je smatrao za starca koji nema prava da svoj istrošeni i uprljani život veže za život mlade, naivne djevojke. Opirao se tri godine. Kasnije, u Ani Karenjinoj, ispričao je kako je izjavio ljubav Sofiji Bers i kako mu je ona na to odgovorila – oboje su kredom iscrtavali na stolu početna slova riječi koje se nisu usuđivali da izgovore. Kao i Ljevin u Ani Karenjinoj, sa surovom čestitošću predao je vjerenici svoj intimni dnevnik kako joj ne bi ostali nepoznati njegovi pokori i prošlosti”, piše Rolan.
Vjenčali su se 23. septembra 1862. godine, a svadba se, piše Rolan, odigrala tri godine ranije u piščevoj mašti, dok je pisao Bračnu sreću, kada je Tolstoj proživljavao “radost neprestanu, a bez stvarnog razloga”. “Prvi put – jedini možda u Tolstojevom djelu – roman se odigrava u srcu jedne žene i ona ga sama priča. Kakvom tanahnom nježnošću! Lijepa duša zaodjeva se velom stidljivosti…”, piše Rolan u Bračnoj sreći.
Dok uživa u počecima bračnog života, nastupa period ravnodušnosti čitalaca i šutnja kritike o njegovim djelima. Tolstoj se pretvara da mu to prija. “Ali, samo se hvalisao: u svoju umjetnost ni sam nije bio siguran. Van svake sumnje, majstorski je vladao perom, ali nije znao šta s tim da otpočne. Kao što je povodom Polkuške rekao: ‘To je bilo brbljanje o predmetu nadohvat od strane čovjeka koji umije da drži pero’”, piše Rolan. Ipak, Sofija je raspalila njegovo pero, podstaknuvši ga da piše kao nikada ranije, te dodala njegovom geniju bogatstvo svoje ženske duše. Rolan vjeruje da mu je upravo ona bila model za Natašu u Ratu i miru, te primjećuje da neke stranice Ane Karenjine odaju “žensku ruku”. U svakom slučaju, nakon što je oženio Sofiju, Tolstoj kreće s pisanjem Rata i mira, te veličanstvene epopeje našeg vremena. Kreće s pisanjem “Ilijade modernog doba”.
Svijet s vremena na vrijeme potresu veliki buntovni duhovi koji bace prokletstvo na pokvarenost jedne civilizacije. Možda i posljednji takav duh u evropskoj književnosti bio je Tolstoj. Njegova borba, koju Rolan naziva Tolstojevom slavnom unutarnjom borbom sa samim sobom, borbom prsa u prsa protiv samog sebe, iznjedrila je ponajvažnija djela evropske književnosti u epohi realizma. U toj su borbi učestvovale sve njegove životne snage, svi poroci i sve vrline.
“Svi poroci sem jednog – laži, koju je gonio bez prestanka i progonio do njenog posljednjeg utočišta. Najprije opijenost slobodom, strasti koje se sukobljavaju u olujnoj noći koju ponekad osvjetljavaju blještave munje – ljubavne krize i zanosi, otkrovenje Vječnoga. Godine Kavkaza, Sevastopolja, godine mladosti, uzburkane i nemirne… Zatim veliko primirenje u prvim godinama braka. Usrećenost od ljubavi, umjetnosti, prirode – Rat i mir. Vrhunac genija koji obuhvata cio vidik ljudskog života kao i sliku onih borbi koje duši predstavljaju već prošlost”, piše Rolan.
Jedna njegova osobina u bitnom je određivala njegovo djelo, izrastajući u junaka njegovih pisanja. To je istina. “Junakinja mojih spisa, ona koju volim svim snagama svoje duše, ona koja je uvijek bila i bit će lijepa, istina je”, pisao je Tolstoj prije nego je osjetio da njeno mjesto počinje zauzimati ljubav. Ona je bila izvor njegovog djetinjstva, “prirodno stanje njegove duše”. Kad su se poslije moralne krize 1880. godine u njegovom djelu sjedinile istina i ljubav – recept za kojim je Tolstoj tragao i o čemu je pisao – njegov realizam počeo se razlikovati od realizma jednog Flauberta.
“Tolstoj nikada nije iznevjerio nijednu od ove dvije svoje vjere. U njegovim djelima iz zrelog doba ljubav je buktinja istine. U djelima sa kraja života to je svjetlo koje svijetli s visine, zračak milosti koji pada na život, ali se ne miješa s njim. Vidjeli smo ga u Vaskrsenju, gdje vjera vlada nad stvarnošću, ali je ne prožima”, piše Rolan, ističući da takvo pisanje nije u sebi imalo primjesa oholosti i arogancije. “On je naša savjest. On govori ono što mislimo svi mi, prosječni ljudi, i ono što se ne usuđujemo da pročitamo u sebi. I za nas, on nije neki oholi učitelj, jedan od onih gordih genija koji svojom umjetnošću i mudrošću vladaju nad čovječanstvom kao s visine prijestolja. On je, kako je u svojim pismima najradije volio sebe da naziva, imenom najljepšim i najiskrenijim – ‘naš brat.’”
Na samrti je ostavio priličan broj neizdatih djela iz svih razdoblja njegovog života. “Na nesreću, treba žaliti što ga je ravnodušnost prema svojoj književnoj slavi – možda čak i potajna misao asketizma – spriječila da nastavi pisanje dijela koja su obećavala da budu najljepša. Takvi su Posmrtni zapisi starca Fedora Kuzmića. To je poznata legenda o Aleksandru I, koji se izdavao za mrtvog, a koji je pod lažnim imenom pošao u dragovoljno izgnanstvo u Sibir da tamo dočeka starost. Osjeća se da se Tolstoj ovim oduševio i izjednačio sebe sa svojim junakom. Šteta što su nam od tih zapisa ostala samo prva poglavlja”, konstatira Rolan.
Otac Sergej slično je djelo u kojem se naziru iste moralne dileme, samo je, tvrdi Rolan, ispričano u skraćenijoj formi od one kakvu bismo očekivali od Tolstoja. Priča je to o povijesti čovjeka koji zbog uvrijeđenog samoljublja traži Boga u samoći i isposništvu, a završava time što Ga nalazi u zajednici, među ljudima, radeći za njih.
Ipak, niz kraćih pripovijetki koje su publicirane pred kraj Tolstojevog života ili nakon njegove smrti imaju još veću umjetničku vrijednost. Među njima je i Hadži Murat (1902), u kojem Rolan prepoznaje nagovještaj epskog romana u kojem je ispričana tek jedna epizoda iz kavkaskih ratova. “Pišući ga, Tolstoj je bio u punoj snazi svoje umjetničke moći. Vizija (i ona očiju i duše) je savršena. Ali, čudno je da sama pripovijetka ne pobuđuje interesovanje jer se osjeća da ni Tolstoja nije potpuno zanimala. Svaka ličnost koja se pojavljuje tokom pričanja i izaziva njegove podjednake simpatije, i od svake, čak i one koja nam mine ispred očiju, daje zaokružen portret. Ali, pošto ih sve voli podjednako, nijednu ne pretpostavlja drugoj”, piše Rolan.
Ostala Tolstojeva djela imaju ličnu notu koja ide do granice očaja. Ima ih i autobiografskih, poput Dnevnika ludaka, u kom se iznose uspomene na Tolstojeve stravične noći prije krize 1869. godine, kao i Đavo, ta dugačka pripovijetka koja, prema Rolanu, ima odličnih dijelova, ali i besmislen rasplet. Spahija koji je imao ljubavne odnose s jednom seljankom na svom posjedu oženio se i pobrinuo da tu seljanku udalji s posjeda. To mu je nalagalo poštenje i ljubav prema svojoj ženi. Međutim, seljanka mu je ušla u krv i on ne može da je vidi a da je ne poželi.
“Ona ga progoni. Ponovo je uzima k sebi, osjeća da se od nje više neće moći iščupati i zbog toga se ubija. Likovi čovjeka dobrog, slabića, snažnog, kratkovidog, inteligentnog, iskrenog, radnog, usplahirenog; njegove romantične i zaljubljene mlade žene, koja ga idealizira; lijepe i zdrave seljanke, strastvene i bestidne – prava su remek-djela. Šteta što je Tolstoj unio mnogo više morala u kraj ovog romana nego što je to učinio u doživljenom događaju, jer stvarno je iskusio sličnu pustolovinu”, zamjera Rolan Tolstoju.
Možda objašnjenje ovakvog Tolstojevog postupka možemo naći u jednom njegovom pismu u kojem, između ostalog, piše o tome kako ne želi da se ljudi zgražavaju nad njegovim imenom. “Ljudi bi rekli: To je dakle taj čovjek kojeg mnogi toliko visoko cijene! A kakav je podlac bio! Znači, nama običnim smrtnicima, nama sam Bog nalaže da budemo podlaci”, zamišljao je Tolstoj svoje čitaoce i njihove moralne dileme.
Iznenađuje umna krepost koju je Tolstoj sačuvao do posljednjih dana svog života. Čak je i u tim danima pisao. “Možda izgleda pomalo glagoljiv kad iznosi svoje socijalne ideje, ali uvijek kada se nađe pred nekim zbivanjem, pred živim licem, čovjekoljubivi sanjar nestaje, ostaje samo umjetnik orlovskog pogleda, koji prodire pravo u srce. Nikad nije izgubio tu svemoćnu pronicljivost”, ističe Rolan.
Velika duša Rusije čiji je plamen obasjao Francusku krajem 19. stoljeća, piše Rolan, napustila je tijelo 20. novembra 1910. godine. Ona je bila za njegovu generaciju najnepomućenija svjetlost koja je obasjavala Rolanovu mladost. Ona je bila zvijezda utješiteljka koja je blažila mladalačke duše u Francuskoj. Za mnoge od njih, kako kaže, Tolstoj je bio više nego voljeni umjetnik, prijatelj, i to najbolji, možda i jedini pravi prijatelj u cijeloj evropskoj umjetnosti.
(Stav, 2019)