Rastanak od umrlog prijatelja, kako god privremen bio, potiče onaj huzn, onu tugu za propuštenim prilikama učvršćivanja odnosa i međusobnog duhovnog obogaćivanja u ovom ubrzanom vremenu velikih iskušenja i lova na nedostižno. Istovremeno, potiče instinkt usporavanja, zastajanja, refleksije o stvarnim pitanjima i dilemama života i smrti. Naviru sjećanja, reminiscencije na radost dijeljenja ideala i načela koji su davno iskovali prijateljstvo, počesto izloženo kušnji, ali tim čvršće što su kušnje bile teže.
Hasan Čengić bio je prijatelj, saborac, čovjek koji je nesebično davao sebe drugima, jedan od najhrabrijih ljudi koje sam upoznao. Bio je čvrst, postojan u svojim uvjerenjima, mumin čiji je krajnji životni cilj bio zaslužiti Allahovo zadovoljstvo činjenjem dobra, upozoravanjem na zlo i odvraćanjem od njega. Lav bosanski, kako su ga zvali turski i pakistanski novinari tokom agresije na našu zemlju, čovjek koji je, na Božijem putu, u službi svoje zemlje i svoga naroda, riskirao gotovo sve ovozemaljsko. Prihvatao se najopasnijih zadataka u najopasnijem vremenu, okupljao oko sebe ljude koji su mu uzvraćali povjerenjem i spremnošću da s njim podijele rizike.
Bio je učitelj visokih etičkih načela, ali i razumijevanja za poneka posrnuća i ljudske slabosti, iako naprvu nije odavao takav dojam. Bio je moralan, a ne moralista. Kapacitiran znanjem, hrabrošću, odlučnošću da vodi, ali i da prihvati tuđe vodstvo. Nikada nije ni za pedalj odstupio od lidera kojeg je svojom slobodnom voljom i razumom izabrao, od Alije Izetbegovića, svog mentora i prijatelja, sapatnika s kojim se našao na disidentskom putu u borbi za temeljna ljudska prava i slobode, u komunizmu i tokom Agresije i Genocida nad Bošnjacima. Prihvatao je i tuđe znanje. Učio je druge, ali i od drugih. Od starijih i iskusnijih te znanjem bogatijih, do mlađih i neiskusnijih te znanjem siromašnijih. Ovim sam potonjima i sam pripadao te u rijetkim trenucima opuštenosti u vremenu “ubrzane povijesti”, kako ga je nazivao Izetbegović, s njime raspravljao, katkada i žustro, pri tome se trudeći da ponešto naučim.
Nepravedno optužen i osuđen na montiranom “Sarajevskom procesu” na deset godina komunističkog kazamata u Zenici, s prethodno razumski prihvaćenom vjerom, istinskim tevhidom, iz zatvora je, već narušenog zdravlja zbog nehumanih uvjeta zatočeništva, izašao kao zreo čovjek, spreman na izazove i iskušenja društvenih prevrata, rata i izgradnje države. Prije mnogih je prepoznao društvene trendove nasilnog raspada Jugoslavije, posebno agresije na Bosnu i Hercegovinu. No tu nije stao. Kao istinski lider, nije čekao da dobije zadatke, već ih je sam inicirao i koncipirao te za njih dobivao podršku, u većoj ili manjoj mjeri. Svaki tako postavljen zadatak bio je deriviran iz ciljeva koje je jasno definirao na temeljima univerzalnih vrijednosti i čvrstih uvjerenja monoteizma. I kao svaki pojedinac koji jasno vidi ciljeve i dopuštena sredstva za njihovo postizanje, bio je izložen sramnim, neutemeljenim i lažnim optužbama, od onih za stvaranje “islamske države”, koje su dolazile iz svijeta i tzv. međunarodne zajednice, do onih za izgradnju, od “narodnih para”, vlastite poslovne imperije koja nikada nije postojala ni u zametku, a koje su dolazile iz domaćih fitnelučkih krugova, posebno iz medijske močvare starih komunističkih novinarskih i političarskih aparatčika koji su obukli novo, demokratsko odijelo. Uglavnom onih istih koji su njega i njegove suoptuženike zastrašujuće difamirali uoči, za vrijeme i poslije “Sarajevskog procesa”. Iako su sve monstruozne optužbe pale i na demokratskom sudu, pred stranim sucima i tužiocima, odijum iz sve ružnijeg smrada naše medijske baruštine nikada nije prestao. Na našu opću sramotu.
Hasan je ostao stamen, postojan u svojim uvjerenjima, iako suočen s pravim ostrakizmom koji ga je gurao na javnu i političku marginu. Nikada nije prestao biti borac, i to borac na Božijem putu pravde i istine, baš kako je to naučio u rodnoj kući u Odžaku, u Gazi Husrev-begovoj medresi i na Islamskom fakultetu u Sarajevu. Takav borac za 'adl i haqq, gdje god je i šta god je radio, u vojsci, državnom parlamentu, ministarstvu i Islamskoj zajednici, ostavio je dubok i teško izbrisiv trag koji će, ako Bog da, odolijevati zubu vremena i biti inspiracijom, ne samo nama koji smo ga imali čast poznavati i s njime se za istinu i pravdu boriti već i za naraštaje koji dolaze.
Jerhamukellahu te'ala, ya sadiqi.
Tekst objavljen u 349. broju Stava 12.11.2021.
