Godina je 1983. i po mnogo čemu dugo će se pamtiti kao prijelomna. Američki predsjednik Ronald Reagan u javnost lansira projekt “Strategic Defence Initiative” (SDI), a javnosti poznatiji kao “Rat zvijezda”. Reagan navodi da ovaj program omogućava Sjedinjenim Američkim Državama da gađaju iz svemira bilo koju tačku na planeti bez mogućnosti ometanja ili presretanja te vrste udara, s tim da će ova strateška platforma biti takav antiraketni štit da niti jedna interkontinentalna raketa Sovjetskog Saveza neće dosegnuti svoje više egzoatmosferske etape i domete te će biti uništena u inicijalnoj (potisnoj) fazi.
Sovjeti su se smrzli od straha, a upravo je ova travestija, koja je uz fanfare najavljena kao oružje Dartha Vadera, natjerala Sovjete za pregovarački stol u Rejkjaviku, pri čemu je potpisani sporazum nepopravljivo derogirao kapacitete sovjetske nuklearne trijade. Mihail Gorbačov te 1986. godine povjerovao je u američku travestiju i progutao “mamac” o potencijalnom laserskom uništenju Sovjetskog Saveza iz svemira vjerujući američkom marketingu. Upravo je marketing najbitniji reper američke vojne snage, a marketinška mehka moć SAD-a najbolje se projicira uz pomoć najsnažnije industrije (nakon vojno-industrijskog kompleksa) – filmske industrije. Mit o “mačo-pilotima” lovačke avijacije, američkom air-superiority konceptu, stvorio je romantičarski etalon stvoren franšizom Top Gun. Filmovi kao Rambo, Delta Force ili Commandos stvarali su pledoaje o američkom intervencionizmu kao nečem što se i očekuje od SAD-a, pri čemu su ciljevi intervencija i supertajnih misija uvijek ispunjeni filantropijom i kozmopolitiskim altruizmom.
Međutim, franšiza Ratova zvijezda daje jedan sasvim novi štih koji samo naprvu djeluje imputirano od svoje dnevnopolitičke zbilje. Glavna oružja u franšizi koja je dosegnula zenit popularnosti svjetskih razmjera koji je gotovo pa nedostižna s obzirom na godine trajanja – jesu upravo laseri. Laseri su oružje inicijalno zamišljeni i konstruirani od strane Srbina iz Hrvatske i po mišljenju najprominentnijih naučnika najvećeg izumitelja ikada – Nikole Tesle.

OD GRČKOG OGLEDALA DO TOPA
Prvi poznati pokušaj upotrebe lasera izveli su grčki vojnici 212. godina pr. n. e., kada su pokušali zaslijepiti protivnika ogledalima koja su odsjaj Sunca reflektirala ka neprijatelju zasljepljujući ga. Danas se sa sigurnošću može tvrditi da je Nikola Tesla s kraja 19. stoljeća konstruirao laser, odnosno kontinuirani prijenos svjetlosti s rubina na plohu i obratno, pri čemu je uspio prenositi električnu energiju usmjeravajući je. Laser je prema svom nazivu akronim za Light Amplification by Stimulated Emission Radiation (pojačanje svjetla pomoću stimulirane emisije zračenja).
Kao i većina za svoje vrijeme epohalnih izuma tehnike i nauke, laseri su prvobitno svoju upotrebu pronašli upravo u vojsci prilikom izrade optonišanskih sprava, artiljerijskih daljinara, obilježavača cilja, uređaja za radarsku akviziciju cilja i mnogih drugih uređaja, da bi se napose pokušala dovršiti i zamisao Tesle o oružju koje koristi pogodnosti elektromagnetnog spektra. U tom pogledu bio je čitav niz pokušaja izrade elektromagnetnog topa, ali valjan projekt nije napravljen te se počelo razmišljati u pravcu konstrukcije oružja za protuzračnu odbranu kopnenih, zračnih i morskih ciljeva od dronova i ostalih niskoletećih sredstava male radarske zamjetljivosti. I upravo na bazi određivanja ciljeva i zadataka lasera u savremenim oružanim snagama, ali i doktrinarnim modelima, izvršena je diverzifikacija i podjela lasera prema spektru radijacijskog djelovanja na ultraljubičaste i infracrvene.
Prema svojim specificiranostima, laseri su određeni po kategorijama agensa koji ih pokreće, tj. na hemijske, plinske, vlaknaste i lasere s oslobođenim elektronima. Prva (javnosti) poznata upotreba i konstrukcija laserskog elektromagnetnog topa za obaranje interkontinentalnih raketa bio je upravo “YAL-1A Airborne Laser Testbed”, montiran na modificiranom avionu “Boeing 747-400F”. Sam laser bio je dostatan postignuti zamišljeno, ali su projekt jednostavno “progutale” druge ideje i planovi američkog vojno-industrijskog programa. S tim da su upravo s projektom “YAL-1A” identificirani i specifični problemi s projekcijom laserskog udara.

PROBLEMI LASERSKOG NAORUŽANJA
S obzirom na to da se laserski topovi ugrađeni na mornaričkim, vazduhoplovnim i nekim kopnenim instalacijama kreću u rasponu snage od 10 kW pa sve do 400 kW, iznalaženje dostatnog izvora i generatora kontinuirane energije može postati problem. Također, s obzirom na to da savremeni visoko energetski laseri (engl. high energetic lasers) prilikom svog korištenja formiraju “gredu” kontinuiranog talasa udarne plazme, na laserski napad negativno može djelovati nekoliko raznolikih faktora. Djelovanje lasera iznad mora, kao i većine drugih borbenih komponenata, dodatno je usložnjeno različitim pritiskom u zraku, salinitetom koji je primjetan u zraku i raznim drugim problemima. Međutim, problemu s “rasipanjem” plazme i laserskog udara doskočilo se upotrebom vlaknaste laserske tehnologije, ali i dioda koje su koncentrirale udar smanjivši njegovu udarnu tačku bez gubitka energije.
Također, veliki problem jeste i opskrba velikog broja kilovata energije, pri čemu dotok energije mora biti konzistentan. U tom smislu, mornarica “čupa kosu” zbog dodatnih preinaka na platformi brodova čije bi promjene omogućile montiranje velikih instalacija. Međutim, čak i kada se uspije na palubi pronaći mjesta, brod dobiva novu ranjivu tačku – to je sami generator čiji bi pogodak poništio sposobnosti laserskog udara. Posebno problematično djelovanje lasera jeste djelovanja u zraku od strane avijacije, pri čemu zračni pritisak, vidljivost, ali prije svega vlaga i maglovitost stvaraju nepremostive probleme.

LASERI U VIDOVIMA AMERIČKE VOJSKE
Devedesetih godina tokom Zaljevskog rata laserska tehnologija, tada oličena u moćnim navigacijskim i optoelektronskim pomagalima, stvorila je tadašnju doktrinu “kopneno-zračne bitke”. Precizne i navođene bombe “Paveway”, ali i krstareće rakete “Tomahawk” najbolji su demonstratori američke upotrebe laserske tehnologije. Međutim, savremenije prijetnje oličene u bespilotnim letjelicama uzročnik su masovne sekuritizacije u domenu laserskog naoružanja. Mornarica Sjedinjenih Američkih Država kao personifikacija pomorske supersile, ali i najsnažniji promoter američkih vanjskopolitičkih interesa, da bi projicirala svoju moć, mora biti zaštićena od asimetričnih prijetnji i udara kakvi su dronovi-ubice ili bespilotne letjelice malih gabarita. S obzirom na svoje doktrinarno uvjerenje, Sjedinjene Američke Države opremaju i obučavaju svoje trupe u skladu s doktrinom “mrežno-centričnog ratovanja” (engl. “network-centric warfare”).
Fundamentalni pojam ove doktrine, pojam koji u sebi generira sva doktrinarno-strateška pitanja jeste pojam “integracije”. Pojednostavljeno, cilj je ostvariti potpunu operabilnost svih borbenih sistema, svih rodova i svih vidova u jednom harmoničnom i balansiranom redu i poretku, pri čemu je kontrola i distribucija obavještajnih podataka promptna i konzistentna, a konačni cilj jeste koncentracija udara svih vidova vojske od taktičke do strateške razine. U ovom doktrinarnom konceptu svoje mjesto pronašli su i laseri, čija je namjena vrlo adaptabilna i u najmanju ruku dozvoljava inžinjerima da se poigraju s konstrukcijama brodova, aviona, ali i nekih oklopnih vozila, a koja bi u sebi trebala integrirati sposobnosti laserskog udara. S obzirom na kategoričnu podijeljenost među vidovima oružanih snaga SAD-a, treba imati na umu da svaki vid ponaosob razvija svoje sposobnosti koje je sposoban integrirati u širi i kompleksniji mehanizam.

LASERI U RATNOJ MORNARICI SAD-A
Od svojih šest vidova (Kopnena vojska, Ratna mornarica, Zrakoplovstvo, Marinski korpus, Obalna straža i Svemirske snage), samo Ratna mornarica, Kopnena vojska i Zrakoplovstvo razvijaju laserske sposobnosti. Tako je javnosti predočen videosnimak 2014. godine, na kojem je prikazan mornarički razvoj laserskog udara na brodu “USS Ponce” laserskim sistemom “AN/SEQ-3”. Uopšte, ratna mornarica Sjedinjenih Američkih Država ima veoma sistematičnu podjelu lasera po snazi. Laseri snage do 10 kW imaju snagu i kapacitet za uništavanje bespilotnih letjelica na malim visinama, laseri snage u rasponu od 10 do 100 kW imaju snagu dostatnu za uništavanje bespilotnih letjelica na srednjim visinama i udaljenostima, pri čemu laseri snage preko 100 kW imaju sposobnost i snagu za uništavanje protivbrodskih projektila (obala – more, more – more). Upravo američka Ratna mornarica najviše razvija sposobnosti laserskog udara, ali problemi s izlaznom snagom koju ostvaruju u megavatima ne mogu odbraniti plovila od hipersoničnih protivbrodskih projektila (zrak – more).
Također jedan od problema o kojima smo već govorili jeste i gabaritnost laserskih sistema, pri čemu sam “top”, bolje rečeno transmiter izlazne snage izražene u megavatima, kao instalacija zahtijeva i instaliranje generatora koji daje snagu. Prema tome, 2015. godina jeste godina u kojoj je odlučeno da se za mornaricu razvijaju laseri snage od 100 do 150 kW, s punim spektrom prije svega borbe protiv bespilotnih letjelica i protivbrodskih projektila (ne)hipersoničnih brzina. Kompromisno rješenje za upotrebu lasera 30 kW jeste njegova instalacija uz protuzračne topove “Phalax”, kao dodatna snaga i korektor paljbe, ali kao najsnažniji laserski adut ratne mornarice SAD-a pokazao se sistem “Helios”, snage 150 kW. Ovaj sistem proizvodi kompanija “Martin Loockheed” i sve je izglednije da će ovaj sistem zamijeniti protuzračne topove na svim plovnim platformama mornarice. Uzevši u obzir sve kapacitete koji su trenutno u fazi instalacije, ali i nadograđivanja, mornarica SAD-a će laserima braniti svoja plovila od bespilotnih letjelica, manjih plovila, ali i od protivbrodskih raketa manjih brzina, kao i raznih minobacačkih i raketnih projektila.

LASERI U KOPNENOJ VOJSCI I ZRAKOPLOVSTVU SAD-a
Među najstarijim programima laserskog naoružanja Kopnene vojske jeste i program taktičkog visoko-energetskog lasera “Nautilus” (THEL). Sam program iniciran je još 1998. godine saradnjom izraelskih i američkih kompanija, a deklarirani domet od 5 km predstavljao je savršeno oružje za odbranu baza američke vojske na Bliskom istoku, ali i za odbranu Izraela od raketnih udara. Na bazi ovog sistema Izrael je kreirao svoj današnji antiraketni štit “Iron Dhome”. S druge strane, jedan od najnovijih laserskih sistema za trupnu zaštitu jeste i “Lockheedov” sistem ADAM (engl. “Area Defense Anti-Munitions”), koji je lansiran 2014. godine s dometom od 2 km. Ovaj sistem, koji je po kategorizaciji manjeg dometa, ima snagu do 10 kW, pri čemu je na testiranjima od ispaljenih 12 projektila s višecijevnih bacača raketa manjeg dometa pogodio 10 projektila. Pored ova dva programa, Kopnena vojska razvija i programe HELMD, HELMTT i mnoge druge javnosti manje poznate sistema. S aspekta evolucije razvoja laserskih sistema za zaštitu kopnene vojske, cilj je osigurati odbranu baza od artiljerijskih i raketnih projektila iz dubine.
Zrakoplovstvo Sjedinjenih Američkih Država kao miljenik svekolike javnosti, ali i zvanično establišmenta, razvija laserske sisteme s primarnim zadatkom odbrane od raketa (zrak – zrak), ali i za svojevrsno elektroničko ratovanje te za “zasljepljivanje” protivnika. Lasersko oružje na zrakoplovima još uvijek je u inicijalnoj fazi kao i kod druga dva vida vojske, razvija kapacitete kojima ne uspijeva pokriti sve potrebe i zadatke. Zrakoplovstvo će se nesumnjivo preorijentirati na “zasljepljivanje” senzora protivničke avijacije s obzirom na složeni sistem upravljanja udarnim impulsima laserskog oružja. Trenutni programi koji se razvijaju za zrakoplovstvo jesu: “Advanced Tactical Laser Aerospace Relay Mirror”, “CHAMP Microwave”, HELLADS, HPFL i drugi sistemi.

OD DEFANZIVNOG DO OFANZIVNOG
U toku Prvog svjetskog rata pronalazak tenka dugo je osporavan kao nepraktičan, ali i previše futuristički za svoje vrijeme, međutim, tenkovi su od tada do danas postali kraljevi bojišnice, s tim da pronalaskom bespilotnih letjelica njihova bojeva moć rapidno opada. Slična je praksa i s laserskim naoružanjem, za čiju je operativnu upotrebu punog spektra još uvijek s tehničkog nivoa rano. Trenutno Izrael, SAD, Rusija, Kina i Indija razvijaju sposobnosti laserskih udara, dok se i njemačke kompanije polagano uključuju u tu trku.
Zbog svojih teško premostivih i veoma zahtjevnih tehničkih izmjena i zahtjeva, lasersko oružje još će morati pričekati svoju upotrebu u operativnom režimu, dok bi s druge strane početak šeste generacije zrakoplova mogao pozitivno utjecati i ubrzati razvoj laserskog oružja. Nesumnjivo je da lasersko oružje predstavlja zanimljiv, ali i reducirani odgovor na asimetrična oružja, a u prvom redu bespilotne letjelice i dronove, ali da će, pored defanzivne, laseri postići i ofanzivnu upotrebu, gotovo je pa očigledna stvar. U tom pogledu, lasersko naoružanje najbolje rezultate može postizati u borbi u kosmosu, pri čemu se specifične vremenske i meteorološke iznimke prevazilaze dajući punu snagu laserskom udaru.