Ovih dana obilježava se 200. godišnjica od preseljenja šejha Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka ili šejha Ilhami-babe. Ilhamija znači nadahnuti, od arapske riječi ilham – nadahnuće.
Bio je nakšibendijski šejh, plodonosan pisac raznih kitaba, znameniti alhamijado pjesnik, ali i hrabri borac protiv nepravde i nereda koji su u vrijeme njegovog života obilježavali osmansku vlast na ovim prostorima. Sigurno je znao Ilhami-baba poznati hadis o načinu borbe protiv zla i zuluma (nepravde): rukom kao najbolji vid imana, borba jezikom, osuđujući zlo i borba srcem, prezir prema svemu lošem kao najslabiji vid imana. Nije se mogao boriti rukom jer bi to vodilo još većim neredima u protivljenju sultanu i halifi, ali je bio isuviše velik čovjek da bi samo prezirao srcem i okretao glavu od nepravedno prolivene krvi, prolivenih suza, kaljanja časti i dostojanstva pravovjernih.
Nije mogao gledati kako nevaljalci zauzimaju državničke funkcije i svojim ponašanjem remete uređenje društva po božanskim pravilima, niti je mogao šutjeti i poštovati kadije i muftije, odnosno ulemu koja je zahvaljujući mitu i korupciji dolazila na položaje, što je bio slučaj u 19. stoljeću.
ŠTA SE HOĆE, ZABOGA
Dokaz takvog stanja, između ostalog, jeste i djelo/poslanica sultanu od našeg Bošnjaka Muhameda Emina ef. Isevića, koji je zbog svog upozoravanja na smutnju i nerede prognan na otok Limnu. Naš šejh Ilhamija, ne mogavši više šutjeti na zulum (nepravdu), fitnu (smutnju), ubistva i sva zla koja su, kako rekosmo, postajala svojstvena i ulemi i osmanskim namjesnicima koji su dolazili u BiH u 19. stoljeću, bolno je uskliknuo: “Ah, ejvah! Žalosti! Žalosti, kakvo je vrijeme došlo, da nevaljalci uživaju u slobodi i položajima, a pošteni i pravedni da stradavaju zbog istine!”
Iz stisnutih prsa, suznih očiju zbog stanja koje je zadesilo Poslanikov ummet i unuke čestitog sultana Fatih-hana, progovorio je: Čudan zeman nastade, sve zlikovac postade!... Ovo trpit teška muka, a još više turska bruka, munafika stoji huka; šta se hoće, zaboga?
Zamjerio se Ilhami-baba i veziru u Travniku i ulemi po minderima i uhodama i smutljivcima koji su kao noćni čuvari hodali kasabom i tražili ko se to oglašava i narušava njihov mir i sigurnost.
Ilhami-baba je kao pjesnik Nesimija, koji je progovorio o onome što je ulemu boljelo, pa je to na koncu platio svojim životom. Znao je pritom Ilhamija za Nesimiju i Mensura Haladža i Ibn Arebija i druge, koji su zbog smjelosti da izgovore jezikom ono što je podrivalo temelje snage i moći namjesnika i službene uleme platili glavom. Oni su zapjevali prije zore, a domaćina je to uznemiravalo i njihove su glave završile na panju.
Danas je Ilhami-baba sve više uzor svakovrsnoj opoziciji, neupućenim kritičarima i negativcima koji se vješto kriju iza njega kada govore protiv tobože zla i zuluma onih na vlasti, šireći smutnju i nered, iskorištavajući slobodu govora i demokratiju te nemogućnost vlasti da ih uokviri u normalne građanine koji će shvatiti da se poštujući zakone čuva i poboljšava država.
Stoga je uobičajeno stajalište da je Ilhami-baba pjesmom Čudan zeman nastade sam sebi skrojio ćefine. Zvuči sasvim logično. Međutim, želimo ukazati na jednu osobenost velikog Ilhami-babe koja je važna da razumijemo njegovu ličnost i njegovu hrabrost prije svega, jer trebalo je biti odvažan i suprotstaviti se veziru, ulemi i nevaljalcima. Nije on odjednom progovorio protiv zuluma. On je proučavao, analizirao stanje, doprinosio razvoju kulture i obrazovanja gdje je god stigao. Štampao je prve ilmihale na arebici – prosvjećivao narod. Svojim je ilahijama širio ljubav, plemenitost, vjeru i spoznaju u srcima ljudi. Kao šejh, imam, muallim i muderris, odgajao je njihove nefsove – urođene životinjske nagone i pokudne osobine kao što su pohlepa, zavidnost, oholost i dr. Znači, prije svoje pobune protiv nepravde on je uložio sve napore da uzdigne pojedinca i društvenu zajednicu i tome posvetio gotovo svoj cijeli život. Uložio je maksimalan trud na vlastitom obrazovanju, zatim na obrazovanju društvene zajednice, zatim oplemenjivanju ljudi da budu insani-ihsani, borio se protiv nutarnjih neprijatelja, egoizma, strasti itd. Tek kada je završavao vođenje tih procesa ili borbi, progovorio je javno i ponosno ustao da svoj život kruniše šehadetom – pogibijom na Allahovom putu.
U kontekstu poruke da je šejh Ilhami-baba očekivao smrt jeste i apokrifna predaja da je dovio kod turbeta šejha Ismil-dedeta prije Travnika da mu Gospodar Uzvišeni podari njegovu (šehidsku) deredžu.
Prije pobune savjetovao je Ilhami-baba dobre Bošnjake da iskoriste potencijal razuma i obrazovanjem grade temelje protiv nepravednika. Govorio je: Džehl kufru to je brat. Neznanje je brat nevjerstvu. Govorio je umiljato kao otac djeci, spuštajući se na njihov nivo:
Hajde sinak te uči,
po sokaku ne trči.
Ko je džahil i neznan,
Sam je po se nesretan,
Kod Boga je grehotan
i kod svita sramotan.
Uči sinak i piši...
U tome se razlikuje Ilhami-baba od mnogih današnjih kritičara koji odriješe svoj jezik i napadaju sve redom, ne razlikujući dobro od lošeg. Njihova kritika se ne prihvata jer je to glas egoizma, strasti itd. To je širenje još većeg nereda, a Gospodar Uzvišeni dva puta u suri El-Bekare kaže: Vel-fitnetu ešeddu (ekberu) mine-l-katli – Smutnja je gora od ubijanja!
NE PLAŠI SE ZULUMĆARA, JER SVI “DOBRI” NA TVOJOJ SU STRANI!
Ilhamija je i za svoga života bio nada potlačenima i borac za istinu i pravdu. U njega su se uzdali mnogi uplakani, ojađeni i oklevetani, pa im je on ulijevao nadu da budu neustrašivi i da se ne boje zulumćara. To bilježi čak i Muvekkit u knjizi Povijest Bosne (tom 2, str. 847-848.) navodeći da je kod hadži Salih-bega Srebreničanina u džepu nađeno jedno pismo kada ga je Dželali-paša pogubio, u kome je stajalo ovo: “Ne plaši se zulumćara, jer svi dobri su na tvojoj strani!” Kada je paša saznao da je to od Ilhami-babe iz Žepča, pozvao je Ilhami-babu u Travnik i nakon njihovog razgovora Dželalija je rekao Ilhami-babi: “U našoj štali razbolio se jedan jahački konj. Baba, idi tamo i liječi ga!” Čim je to kazao, Ilhami-baba je predosjetio pogubljenje i rekao mu: “(Dabogda) Dušu ne ispustio dok vlast ne izgubio!” Izašao je i, kada je došao u štalu, tamo je zadavljen. Tako je i bilo. Ilhami-babina bed-dova je bila primljena. Paša je smijenjen i ubrzo je umro u teškim mukama.
U Lutfi-efendijinoj Historiji ovako piše:
“Kada je navedenom paši stigla vijest o premještanju u Rumeliju, njegovo snažno tijelo se zatreslo i, ne mogavši se kretati, bio je pogođen bolešću od koje se nije mogao izliječiti, o kojoj je ranije govorio Ilhamija. Sve dok nije donesena jedna zavjesa za vrata i stavljena mu pod noge, nije mogao dušu ispustiti.”
Usmena predaja govori da je šejh Sirri-baba odmah po saznanju o ubistvu šejha Ilhami-babe došao u Travnik kod vezira Dželalije i, ne želeći ulaziti u njegovu odaju, s vrata ga ljutito upitao: “Šta si to učinio, nesretniče?” Dželalija mu reče: “Šta hoćeš, dervišu? Znaš li ti ko sam ja? Ja sam Dželalija!” Na to šejh Sirri-baba uhvati za vrata i reče mu: “Ako si ti Dželalija, ja sam Džemalija!” Tada prouči Iza zulzileti-l-erdu zilzaleha – Kada se Zemlja najžešćim potresom potrese! i u tom momentu poče se tresti vezirova odaja. Vezir usplahiren pogleda prema Sirri-babi, a on je kao lav stajao i poručio mu da, ako želi, može mu njegovu rezidenciju srušiti na glavu. Šejh Sirri-baba mu je prenio da je učinio strašnu stvar ubivši mazluma Ilhami-babu i ode nazad prema Oglavku ostavljajući Dželaliju da u strahu čeka smrtni čas.
Usmena predaja kazuje da je Ilhami-baba rekao paši da će na mjestu njegovog ukopa ljudi dolaziti tražeći lijeka, a da će na mjestu njegovog ukopa psi lutalice vršiti nuždu. To se i obistinilo. Na mjestu gdje je prvobitno bio ukopan šejh Ilhamija sagrađena je bolnica, a kod turbeta Dželali-paše, koje je na poznatoj travničkoj šetnici ili trgu, psi lutalice vršili su nuždu.
DŽELALOVA SABLJA BOŽIJI JE DAR
Pa je li istina da je šejh Ilhami-baba žudio da pogine? Čuli smo za priču o jednom čovjeku kojeg su komunisti danima i fizički i psihički mučili kako bi bio svjedok protiv danas uglednog bosanskohercegovačkog alima. Ovaj jadni čovjek je nakon tih strašnih tortura i iživljavanja pokleknuo i lažno svjedočio te doprinio osudi alima na zatvorsku robiju. Poslije se gorko i gorko kajao zbog toga. Osim što je tražio oprost od tog alima, obilazio je i turbeta moleći Allaha da mu oprosti. Izjedalo ga je to iznutra. Preselio se iz jednog grada u drugi, ali nije našao mira. Takav mu je bio hal. Počeo je rat i odmah se priključio prvim redovima boraca i lavovski se borio protiv neprijatelja. Poginuo je tokom rata i ukopan je danas na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu. Riječi svjedoka koji su bili upućeni u njegovu sudbinu bile su: “On je jedva čekao da pogine!”
Šta je bio hal (stanje) Ilhami-babe? Vjerujemo da je žudio da se pridruži karavani mučenika, kao hazreti Husejn na Kerbeli. Časna je to poljana na koju dolaze samo odabrani! Vjerujemo i da je Rešad Kadić napisao Ilhamijin put u smrt dobro razumijevajući tu Ilhamijinu osobenost. Njega, Ilhami-babu, odvraćali su od tog puta, kao i hazreti Husejna, ali on je morao ići tim putem. Svjesno je išao, hrabro koračao, dostojanstveno se približavao i časno položio svoj život na putu pravde i istine i time postao inspiracija svim budućim borcima protiv zla i zuluma na našim prostorima te nadživio svog katila Dželal-pašu Dželaliju. Zato nije čudno da se njegovo ime ponosno izgovara, njegovo turbe s ljubavlju obilazi, njegove pjesme i ilahije inspirativno kazuju.
Ilhami-baba čeznuo je da bude žrtva na putu vjere i borbe za Istinu pa i ne čudi da je uskliknuo:
Hvala Bogu, cjelokupno saznanje je od Njega.
Njegovu Poslaniku želim biti žrtva (kurban).
Postao sam oduševljen i zanesen društvom Božijeg Poslanika...
Ilhami-baba je imao težak život, prepun iskušenja i nevolja koje je strpljivo podnosio kao i svaki Božiji odabranik. Osim što je bio boležljiv čovjek, njegov je otac umro dok je bio maksum, tako da ga nije ni zapamtio, a i majka je umrla u njegovoj mladosti, pa je ostao usamljen, bez roditelja.
Majke nemam, a oca ne pamtim.
I u drugim pjesmama može se vidjeti da je imao dosta tegoba i nevolja:
Daim (uvijek) kašljem i kišem,
Sakat rukom sve pišem.
Gotovo najpotpuniju sliku o Ilhamijinom životu i djelu napisao je Kasim ef. Dobrača, povodom dvijestote godišnjice od Ilhamijinog rođenja, obradivši rukopis koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci Tuhfetul-musallin ve zubdetul-hašiʹin, čiji je autor šejh Ilhamija, a u vrijeme završetka ovog rada bio je teško bolestan. Očito je na mukama jer na kraju tog djela Ilhami-baba govori kako očekuje skoru smrt zbog velikih bolova u glavi.
Pritisnut tegobama s jedne i druge strane, on se tada nadao smrti, očekivao Azraila i oprostio se s prijateljima i sa svojom porodicom. No, on tada nije umro, kako je očekivao. On je živio poslije toga još dvadeset godina. Sudbina je, naime, htjela da on doživi šehidsku smrt kao nedužna osoba, kao žrtva nasilja (zuluma) protiv koga se borio. Pogubljen je bez suda i suđenja.
Treba kazati da Ilhamija u nekim svojim kasidama na turskom jeziku izričito spominje Dželal-pašu, ali nadao se da on nije u taboru nepravednika nego boraca za istinu i pravdu. Zato Ilhamija kaže:
Svoga roba Dželal-pašu
uputio si, Bože, pravdi.
Bosanske gazije su griješni,
Dželalova sablja Tvoj je dar.
Ali njegovo razočarenje u Dželaliju ubrzo je nastupilo vidjevši njegovu nemilosrdnost, zloćudnost, nepravednost i neiskrenost. Potom Ilhamija uzvikuje:
Vojska šejtana ne miruje;
nas ne voli Božji neprijatelj...
Ilhamija mnogo pati.
OPROŠTAJ OD SVIJETA
Dodatak o savjetima (Zejli Vesaja) jeste posljednje poglavlje u Ilhamijinom djelu Tuhfetul-musallin ve zubdetul-hašiʹin, u kome se pisac, šejh Ilhami-baba, obraća vjernicima s kratkim savjetima i uputama, i to na način kojim se oprašta od njih i od ovog svijeta.
“O vjerni, neka je mir (selam) s vama!
Neka vam ne bude dosadno slušati ovog koji se za vas moli. Slušajući njegove riječi, budite pravedni! Ovo sve kazujem u ime Boga, radi vas, da bismo zajednički unišli u džennet...
Zaboravljajući Boga, postao si prijatelj i drug šejtanu.
Zaboravljajući onaj svijet, zapao si u kult ovog svijeta.
Kupuješ ovaj svijet, dajući za njeg onaj svijet.
Brate vjerniče, nemaš ljubavi prema Bogu. U vjeri si na velikom gubitku. Od prave uleme bježiš i tako se od džemata udaljuješ. Dobru ulemu ne voliš. Lošu ulemu ne mrziš. Nemaš hrabrosti reći istinu. U igri oko dunjalučke dobiti, pravi si pehlivan. U poslovima Onog svijeta nevješt si i gubiš.
Dozivao sam, ti ne gledaš, kazivao sam, ti ne slušaš. Davao sam pouke, a ti kao da ne vjeruješ. Savjetovao sam, a ti ne primaš savjete. Znaš li odakle izvire to? Ne nadaš se sjutra umrijeti, haramom si se nahranio, haramom se obukao. Ne držeći se reda i pravde, postao si zulumćar. 'A Bog neće izvesti na pravi put zulumćare.' (El-En’am, 144.)
Ulemu kalja i kvari zavidnost. Visoke službenike kvari zulum. Gospodu kvari oholost. Imućne ljude kvari njihovo bogatstvo. Siromašne kvari neimaština. Trgovce iskvari pohlepa. Hadžije kvari ime (titula). Seljake kvari i vodi na stranputicu neznanje. Arape iskvari i baci u nazadak njihovo porijeklo. Žene pokvari nakit (zinet). Djecu iskvariše roditelji. Djevojke kvari zaljubljenost (ašikluk). Momke kvare manguparije (ešekluk). Učenike kvari lijenost. Pobožne kvari licemjerstvo. Sijela kvari trač (gibet). – La ilahe illellah, odoše svi u pakao! Šta da činim sam? Uzaludan je to posao.
Ako si dobar, malo razmisli! Ne daji odgovor na svako pitanje. Ne tvrdi o ljudima ono što ne znaš i što nisi vidio. Ako se osloniš samo na pamćenje, pogriješićeš. Ako slijediš svoje strasti i niske interese (nefs), počinićeš grijeh... Ne odbacuj knjige, jer ćeš ostati osramoćen.... Ne otvaraj usta na svako jelo. Ne pričaj sve što vidiš. Neznalicama i neodgojenim ljudima ne kazuj svoju tajnu! Ne prosipaj drago kamenje pred one koji mu ne znaju vrijednosti.
Ne bježi u kafanu od džamije!...
Suci imaju mnoge varke (hile). Osjećaj privlačnosti (insaf) sada nemaju. Sucima ne reci u svemu: Da! Ne dopusti da padne mrlja na tvoju vjeru! Jer ko to učini nesretan je. Prođi se šejtana, bježi Allahu!
Brate, dođi da idemo gledati Božju ljepotu, ljepotu najviše Istine.
Ja više nemam strpljenja, ne mogu da čekam. Pun sam osjećajnosti, ne mogu izdržati.
Datum moga rođenja je 1187/1773.
Na času smrti, napomeni mi šehadet (talkin), da ne bih otišao na onaj svijet bez imana (vjere). Zatvori mi oči, neka se niko od mene ne prestraši. Neka imami (hodže) nemaju poteškoće i uznemirenja. Neka se tijelo ne uščuje dugim zadržavanjem!
Neka braća ne vide tegobu i bol. Lijepo i brzo sve dovršite (oko moje opreme), da vjernici nemaju nikakve tegobe ni dosađivanja zbog moje sahrane (dženaze). Koliko možeš, moli se! Oprosti moje nedostatke!
Ja svakom opraštam (halalim)...
Azrail je došao, druže!
Plači zbog straha od Boga! Prođi se sada razgovora o dunjaluku!
Abdulvehhabove usne otvori lagano nu svakom, kako bi izgovorio: La ilahe illellah, Muhammedun resulullah.
Uči, vjerniče, ajet koji govori o Božjoj milosti. Mojoj duši je došlo veoma teško. Lijepo i o dobru govori, vjerniče! Svemoćni je dao težak bol mojoj glavi. Ja ne plačem za ovim svijetom i ne vežem se za njegove ideale. Izašao sam već u prelazni svijet (berzah). Moj grob sam rušio dosad. Sad sam želim da budem od onih vjernika koji će biti spaseni.
Moji sinovi Muhamed, Emin i Halil neka su Bogu na amanet (Allah amanet olsunler). Neka ih Uzvišeni uputi istini i pravom putu, - da uče nauku i da se okite islamskim odgojem; - da ja (zbog njih) ne gorim u džehennemu i da ne ostanem iza pravih vjernika.
Neka je hvala Allahu, Stvoritelju i Gospodaru oba svijeta!
Mi smo dužni samo dostaviti nauku vjere.
Dovršeno u mjesecu muharremu (maj) 1216/1801.”
Poštovani čitaoče, stavi ruku na srce, donesi salavat na Božijeg miljenika i prouči Fatihu pred dušu šejha Ilhami-babe, k. s.
