“Na ovom stećku tucala se biljka lućum sa kojom su zatvarane spojnice vodovodnih cijevi za turskog vakta.” - prije koju godinu sjedi jedan ovdašnji “hroničar” na stećku Radivoja Krivoušića u parkiću blizu mostarskog “Nebodera” u Titovoj ulici i besjedi o prošlosti grada. TV-voditeljica drži mikrofon i s vremana na vrijeme kaže “da, da…” kako bi pokazala da ga sa pažnjom prati.
Meni žao djevojke, jadna cura nije ni svjesna da sluša jednog od lokalnih "dubioza kolektiv historičara" kojeg su joj preporučili kao vrsnog poznavaoca mostarske prošlosti. Ja gledam i uživam. “Dubioza kolektiv” u svakoj rečenici izvali bar dvije notorne gluposti. Naprimjer ova o lućum-biljci koja raste u Hercegovini. Kao što je poznato zaptivno sredstvo lućum se spravljalo miješanjem kreča, sirovog pamuka, ulja, ili voska i nije se imalo šta tucati.
Mada na Univezitetu Džemal Bijedić rade četiri mlada doktora historije koji sa svojim užim specijalnostima pokrivaju sve periode - od antike do modernog doba - kad treba nešto reći iz prošlosti Mostara tu su još uvijek iz socijalizma naslijeđeni tzv. nekakvi “kulturnjaci i kroničari”, koji obavljaju sve moguće poslove, od promotora na izložbama, pa do pisanja posmrtnih govora viđenijim Mostarcima.
U tim “prezentacijama” kao i za vrijeme socijalizma islamsko naslijeđe grada još uvijek se predstavlja sa nipodaštavanjem kao mračno doba “zuluma nad narodom” i teškog kulučenja. Evo jednog “bisera” dolje kojeg možeti naći na najmanje tridesetak nekakvih portala i Fejsbuk grupa. Naime “hroničar” tvrdi da se najkraća mostarska ulica Kulluk (na slici) zove tako jer su tu ujutro dalazili radnici koji bi tu posjedali, pa čekali da ih neko odvede na rad da kuluče (besplatno i prisilno rade)!? Nešto kao u našem vremenu gdje u blizini Međugorja nezaposleni ljudi iz Bosne posjedaju pa čekaju da ih neko angažuje za neki posao.
Kakva budalaština!
“U ovoj uličici nadničari su se skupljali i po tome je ona dobila naziv Kulluk. Prema načinu života u vrijeme osmanske vladavine to je bila jedna od glavnih ulica u središtu grada Mostara, gdje su bile zanatlije i gdje se vodio intenzivan gospodarski život", reće “hroničar” i osta živ!
Kada treba opisati neku uspješnu osobu iz prošlosti grada to se, ako je imenovani Bošnjak, uvijek radi sa omalovažavanjem, sa poznatom mostarskom trehom i kenjčilukom. Većina Mostaraca sa bošnjačkim imenima ne voli uspješne sugrađane, njihove “legende” su Greta Habiba sa sinom Enom, Aco Biciklista, Meho Džeger, Ćafet i ini drugi kojima je bilo zajedničko da su bili štićenici Centra za socijalni grad i ljudi sa posebnim potrebama.
Evo kako su ti “zapisivači mostarske prošlosti” predstavili člana ugledne mostarske porodice, poznatog dobrotvora grada Mujagu Komadinu:
“Niz potočinu, sa veleških stijena, u Mostar je sišao siromašni seljačić, u potrazi za korom kruha. Godinama će ostati na usluzi gazdama, da što donese i odnese, posluša i preživi. Ime mu ne bi znano, po komadićima poderane odjeće nazvaše ga Komadina.”
TUŽNO! Šta drugo reći!
Ovo su samo tri primjera “historijskih fakata” na kojima je odraslo nekoliko generacija, uglavnom onih sa bošnjačkim imenima, jer se samo za njih “lijepila” ta “socijalistička historiografija” koja je za cilj imala da ih preodgoji i zamahnita, pa da ne znaju ni ko su, ni šta su, ni odakle su. Tragično je da se to i dan-danas dešava istim intezitetom.