Prvo što nam padne napamet kada pomislimo na osmansku arhitekturu jesu kupole. Već u ranom periodu carstva kupole počinju dominirati u arhitekturi džamija, ali će se tek krajem 15. i početkom 16. stoljeće razviti koncept centralne kupole koja dominira čitavim objektom. Kupole u osmanskoj arhitekturi egzistiraju kao čist sferični oblik koji se unutar ukupnog organskog sklopa građevine podrazumijeva sam po sebi. Osmanski pristup tome bio je čisto geometrijski. Oni su kupolu posmatrali kao poluloptu i uvijek su težili takvom rješenju.
Ovo ne znači da je kupola bila isključivo matematički problem za Osmanlije. Određivanje njenog izgleda zavisilo je od estetsko-konstruktivnog usklađivanja s ostalim elementima građevine, poput kontrafora, tambura, trompi i pandatifa. Doduše, takav oblik kupole nije imao skulptorsku vrijednost, kakvu su imale pojedine kupole tog vremena u Evropi, ali je taj čisti “loptasti” oblik imao snažno apstraktno djelovanje, koje je tražilo punu interakciju s ostalim dijelovima građevine.
Crkvene kupole 16. stoljeća u Italiji (pogotovo kod bazilikalnih rješenja) grade se kao posebni elementi i pomalo izdvojeni dijelovi građevine koji u svom estetskom djelovanju mogu egzistirati i sami za sebe. Kupola kod Osmanlija nikada nije “privjesak”, već integralni dio i jedini logični završetak džamije. Takav tip kupolne gradnje svakako ima svoje korijene u rimskoj i bizantijskoj tradiciji, s tim da su ga Osmanlije maksimalno razvile i dale mu novu dimenziju. Sjetimo se samo koliko se evropska renesansa patila s kupolama i pronalaženjem njihovog odgovarajućeg oblika.
Kupola je bila konstruktivni i estetski problem s kojim su se veoma teško nosili i najveći arhitekti Italije (slučaj Bramantea i kupole firentinske katedrale svakako je najčuveniji primjer). Pa iako je ideal renesanse bila centralna građevina s kupolom, taj se koncept u praksi nikada nije u potpunosti razvio, dok je u baroku uglavnom odbačen. S druge strane, Osmanlije su gradile ogromne kupole gotovo po inerciji jer su bili savladali konstruktivni problem vertikalnog potiska kao najosjetljivijeg statičkog problema kupole.
Kupole su pokrivale precizno određen prostor. U brusanskoj arhitekturi kupola je tek počela dobijati na svojoj važnosti, gdje je molitveni prostor bio prekriven s mnoštvom manjih kupola (primjer Ulu džamija), ili su postojale dvojne kupola (primjer obrnutog T-plana). Za razliku od toga, već je kod ranocarigradskog stila unutrašnjost bila determinirana centralnom kupolom oko koje se razvijao ostali prostor koji je bio pokriven manjim kupolama ili polukupolama. Na kraju se sve svelo na geometrijsku igru i mnoštvo kombinacija koje će svoju kulminaciju dobiti u klasičnom stilu.
Međutim, upitajmo se kako je došlo do razvoja takvog tipa gradnje i jesu li postojali konkretni uzori za nastanak osmanske kupolne arhitekture. S kulturne i geopolitičke tačke gledišta Osmanlije su nasljednici Rumskih (Zapadnih) Seldžuka, koji su polovinom 11. stoljeća zauzeli veliki dio Anadolije i tu vladali sve do kraja 13. stoljeća, tako da su nam sve do danas, na velikom području Turske, sačuvani izvanredni arhitektonski spomenici tog perioda. Zajedničko porijeklo ove dvije grane turskih naroda odredilo je prihvatanje mnogih seldžučkih elemenata arhitekture od mlađih Osmanlija.
Seldžučka umjetnost predstavlja jednu od najfascinantnijih pojava u islamskoj umjetnosti. Naročito je kamena plastika ostala nenadmašna. Međutim, oni nikad nisu imali zavidnu kupolnu gradnju. Doduše, seldžučka arhitektura postavila je tipološke osnove za mnoge osmanske građevine. To posebno važi za medrese. Seldžučke su medrese masivne, horizontalno naglašene kamene strukture, pravougaone osnove na kojima se na kraćim stranama ističu monumentalni kameni portali s vertikalnim konusnim završetkom i obaveznim stalaktitskim ukrasom. Osmanlije su nastavile razvijati takav koncept kod svojih medresa, s tim da će on po svemu biti suzdržaniji i dosta elegantniji. S druge strane, seldžučke džamije u tlocrtnom rješenju mnogo duguju ranijoj srednjoistočnoj arhitekturi i možda je to razlog zbog čega se kupola upotrebljavala na veoma ograničen način.
Općenito gledajući, razvijena kupolna gradnja nikad nije zaživjela u seldžučkoj arhitekturi iako su nam se sačuvali veoma interesantni primjeri manjih jednokupolnih džamija i grobnica (turbeta) sa specifičnim šatorastim krovovima. Upravo zato Osmanlije ozbiljniji uzor za svoju kupolnu gradnju nisu mogle naći kod Seldžuka već su inspiraciju potražili na drugim mjestima, a ponajviše unutar vlastitog kreativnog pregnuća.
Mnogi će reći da je bizantijska arhitektura imala presudan utjecaj na Osmanlije, a pogotovo na njihovu kupolnu gradnju. Ovaj argument ima smisla, ali ne smije biti preuveličan. Tek je osvajanjem Istanbula usmjerena veća pažnja prema bizantijskim crkvama, ali i tu treba biti selektivan. Najveći utjecaj napravila je crkva Aja Sofija, dok je utjecaj drugih crkvenih zdanja bio periferan.
I prije osvajanja Istanbula Osmanlije su razvijale ideju centralnog potkupolnog prostora koji bi “magnetski” ujedinjavao čitavu građevinu. Njihovo kreativno htijenje u tom je smislu do te mjere izvođeno sistematski i kontinuirano da je u velikoj mjeri nadilazilo i bizantijske uzore. Međutim, i Bizantinci i Osmanlije rješavali su sličan problem, a to je, kako postaviti kružne kupole na četvrtastu osnovu, što je zahtijevalo kako adekvatno tehničko, tako i estetsko rješenje, a odgovor je u oba slučaja pronađen u konstruiranju trompa, pandatifa i odgovarajućih stubovnih podupirača. Međutim, Osmanlije su ideju o važnosti kupole razvili za 100 posto više negoli je to uradila bizantijska arhitektura kada je bila na svom vrhuncu (centralna kupola u kasnijoj historiji Bizantije gubi na značaju).
Zato, kada se govori o utjecaju Aja Sofije na džamije poput onih Bajezida II, ili Sulejmana I, tu se više misli na sučeljavanje s bizantijskim nasljeđem, negoli o nekom stvarnom kopiranju, pogotovo zato što su Osmanlije u to vrijeme tehnički nadmašile metode bizantijske gradnje.
I sam Mimar Sinan, potaknut nadmetanjem, prilikom projektiranja kupole džamije sultana Selima II u Edirnama, sugerirao je da ona treba biti veća od one na Aja Sofiji, dok je mjesto za gradnju Sultan Ahmedove džamije (Plave džamije) između ostalog izabrano da bi se novi objekt natjecao s veličinom i ljepotom Aja Sofije. I prosječnom je oku sasvim jasno da su Aja Sofija i Plava džamija dvije različite građevine i da ih razdvajaju stotine godina razvoja arhitektonskih stilova. Čini nam se kao da je arhitekta Mehmed aga svojim projektom želio baciti rukavicu u lice Antemiju i Izidoru.
(Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića Uvod u osmansku arhitekturu)
