Asocijacija nezavisnih intelektualaca “Krug 99” formalno je osnovana 20. februara 1994. godine. Međutim, okupljanje budućih članova počelo je već krajem 1992. godine, svega nekoliko mjeseci nakon početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo je već bilo u potpunoj blokadi i izloženo svakodnevnom neprekidnom granatiranju, uništavanju cjelokupnog urbanog gradskog područja i brutalnom ubijanju njegovog civilnog stanovništva. Glas necenzurirane javnosti mogao se čuti preko nezavisne i veoma popularne lokalne radiostanice Studio 99, u kojoj su se okupljali i javno istupali intelektualci različitih profesionalnih orijentacija, kulturnih, političkih, nacionalnih i vjerskih opredjeljenja, koji su baštinili vrijednosti bh. načina života u zajedništvu. Tako se stvarala grupa koja je vremenom javno istupila s namjerom da se organizira i razradi strategiju i modalitete svog intelektualnog otpora agresiji i nacionalizmu. Prva registracija na Višem sudu u Sarajevu okončana je 2. maja 1994. godine, pod karakterističnim nazivom medija u čijim su se podrumskim prostorijama svake nedjelje i održavale intelektualno veoma inspirativne sesije. Veoma brzo usaglašeni su osnovni principi i pravci djelovanja, kao i temeljna načela koja su izražavala želju i odlučnost da se BiH sačuva kao cjelovita, nezavisna i suverena država, uređena na principima građanske demokratije, u njenim povijesnim geopolitičkim granicama priznatim od internacionalne zajednice. Ova osnovna načela koja su odredila sve buduće aktivnosti objavljena su javnosti u osnovnim dokumentima “Kruga 99”.

Osnivač i predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99” Adil Kulenović govori za Stav u, kako ga i sam ocjenjuje, odsudnom momentu za BiH. Ovaj profesor filozofije i sociologije detaljno je secirao stanje u intelektualnim krugovima, iznio je svoje viđenje trenutnog pregovaračkog procesa u vezi s formiranjem vlasti na federalnom i državnom nivou, o ulozi visokog predstavnika Christiana Schmidta u aktuelnim političkim turbulencijama, a kratko je prokomentirao i sve osim donedavno dobrog stanja na Kosovu, a ranije i u Crnoj Gori.

Za sve one koji ne znaju, Adil Kulenović studirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Interdisciplinarnom postdiplomskom studiju Univerziteta u Sarajevu, a specijalizirao je na Institutu Gramši u Rimu. Četiri mjeseca prije rata u BiH pokrenuo je Nezavisni radio Studio 99, a u februaru 1995. godine i Nezavisnu televiziju “99”. Bio je glavni i odgovorni urednik ovog medija sve do 2011. godine, kada je ugašen. Kao voditelj emisije Intervju dana, snimio je oko 5.000 intervjua, u kojima su, pogotovo u opkoljenom Sarajevu, prodefilirali svi bitni domaći i internacionalni akteri politike, kulture i javnog života. Bio je glasnogovornik građanskog Sarajeva i BiH. Za ratno novinarstvo dobitnik je nagrade Federico Motta Editore “Obiettivo Europa” 1996. godine, a za nezavisnu uređivačku politiku “Silver Price Rose” Evropskog parlamenta – građanin Evrope za 2000. godinu. Bavio se i izdavačkom djelatnošću, a posebno u predratnom vremenu izdanjem utjecajne knjige Istina o Bosni i Hercegovini. Dobitnik je Ordena Crnogorske zastave 2011. godine Republike Crne Gore za doprinose u procesu osamostaljenja Crne Gore i razvijanje prijateljskih odnosa s BiH.

STAV: Zašto je sve manje intelektualaca u javnom prostoru koji se usuđuju govoriti o društveno-političkim izazovima s kojima se susreće naša država? Čini se da i manjina onih koji se upuste u ovu “pustolovinu” biva uglavnom vođena ličnim ili uskopartijskim interesima.

KULENOVIĆ: Rekao bih da su to skoro pa vječne dvije pozicije na kojima se intelektualci nalaze – pozicija “komesara” i pozicija “jogija”. Kada se pojavi neko angažiran, vrlo brzo biva proskribiran kao “komesar” političke opcije ili slične organizacije. Dakle, s jedne strane biva difamiran, a s druge preuzima na svoja pleća dio javne odgovornosti za odnose i procese koji se odvijaju i koji će se odvijati u političkoj areni. Dosta je lagodna ta “jogijevska”, filozofska pozicija, kada intelektualac zatvoren u svoja četiri zida razmišlja o temama koje su samo njemu bitne i važne, eventualno ih pretvara u neki tekst ili knjigu, bez ikakvog osjećaja odgovornosti za iste odnose i procese koji se odvijaju i koji će se odvijati u već spomenutoj političkoj areni. Kada govorim o sebi, mogu reći da sam gramšijevac koji smatra da uloga intelektualca, pogotovo u kriznim vremenima, jeste od najvećeg značaja.

U kriznim vremenima ljudi se usmjeravaju, bolje rečeno, javno mnijenje se usmjerava s jedne strane prema činjenicama koje predstavljaju, uvjetno rečeno, vlast i moć, vojsku, silu i nasilje, a s druge prema intelektualnim temama i moralnim autoritetima. Ta usmjerenost prema intelektualnim temama i moralnim autoritetima izuzetno je važna, ali je uvijek pitanje prema čemu će javno mnijenje u konačnici biti okrenuto. U našim konkretnim historijskim okolnostima, misleći i na daleku prošlost, ta okrenutost u isto vrijeme vezana je i za pristajanje ili nepristajanje na to da vlastita zemlja ostane u poziciji podređenosti susjedima, onima koji svoje političke i državne interese, i pored silnih pokušaja, još uvijek nisu uspjeli ostvariti na način koji bi ih zadovoljio. Iz te činjenice nerijetko proizlazi i ponašanje intelektualaca, tj. da li će u većoj ili manjoj mjeri biti podobni i prihvaćeni ne toliko u svojoj sredini koliko u starim centrima političke moći u Beogradu i Zagrebu. Danas je, nažalost, kod jednog dijela intelektualaca važnije da li će biti redovno pozivani na društvene skupove, okrugle stolove i naučne tribine u Beogradu i Zagrebu te od njihovih satelita u BiH, od motiviranosti da grade ono u što se načelno sami zaklinju – jedan intelektualni i politički bh. stav i duh. Primjera ima i previše, ne bih spominjao imena. Ipak, dobro je da postoji i odvažnost kod nekih da se iskreno bave državotvornim bićem, narodnom političkom voljom za opstankom i razvojem ove države.

STAV: Dosta se govori o tome da slijedi najteži politički period u BiH od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. S druge strane, postoji i mišljenje da je ovo floskula jer se o tome često govori kada god je u pitanju ustavni poredak i njegove eventualne mijene. Jesu li zaista pred nama historijski bitna dešavanja?

KULENOVIĆ: Bez ikakvog pretjerivanja, treba stalno ponavljati da se nalazimo pred odsudnim bitkama čiji će ishod uveliko utjecati na nastavak društveno-političkih procesa na ovom području. Oni danas jesu obilježeni, realno gledajući, krizom puta BiH prema slobodnoj budućnosti, budućnosti u zajednici demokratskih država svijeta. Nalazimo se u dubokoj krizi, a sintagma duboka kriza nije puka floskula, to je stvarno stanje. Činjenica koja to potvrđuje jeste ta da smo mi u kompletnom postdejtonskom periodu imali politike koje su znale kuda i kako BiH da ide dalje, što su stranci uobičavali zvati putem od Daytona do Bruxellesa, a danas se od jedne takve situacije nalazimo do guše u blatu. Zašto je to tako? Puzajuća strategija neprijatelja slobodne i suverene BiH zamijenila je ratna sredstva, a njoj je krajnji cilj urušavanje države i društva, nastavak rada na destrukciji. Na kraju krajeva, pogledajte da se ni na koji način ne odustaje od bilo kojeg koncepta koji je započet u samom ratu. Zato i danas imamo dvije škole pod jednim krovom, govorimo o izgradnji aerodroma u Trebinju, a Bihać nam ostaje nepovezan i sve izolovaniji, i zato imamo izgradnju hidrocentrala od kojih će koristi imati samo Srbija. Ta puzajuća strategija urušavanja države i društva nastavlja se gotovo ratnom žestinom.

STAV: U nekoliko navrata iz “Kruga 99” mogle su se čuti poruke da visoki predstavnik Christian Schmidt radikalno griješi u osnovnom pristupu o BiH. Ovaj njemački političar već šesnaest mjeseci djeluje u BiH i za ovaj relativno kratak vremenski period stekao je status, u najmanju ruku, najkontroverznijeg izaslanika međunarodne zajednice. Šta mislite da je dobro učinio, a šta loše za BiH?

KULENOVIĆ: Christian Schmidt sigurno je napravio neke dobre poteze zbog kojih je dobio aplauze. Realno gledajući, on je deblokirao proces održavanja izbora 2. oktobra zaustavljajući Hrvatsku demokratsku zajednicu BiH u rušilačkoj namjeri da naprosto isključi mogućnost demokratskog poretka BiH tako što će po svaku cijenu spriječiti izlazak glasača na biračka mjesta. Sve kako bi stranke okupljene u Hrvatski narodni sabor, primarno HDZ BiH, došle do konačnog cilja, a to je “legitimno političko predstavljanje”. Njegov izuzetno važan doprinos, iako nedorečen, jeste i u zaustavljanju namjera rušilačkih faktora koje su bile vezane za državnu imovinu i njeno pretvaranje u imovinu entiteta. To bi bilo rasparčavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. To su neosporno pozitivne stvari.

Ono što Christian Schmidt nije do kraja razumio, odnosno vjerovat ću da samo nije do kraja razumio, jeste da je BiH moguća i bez udovoljavanja interesima etnonacionalizama susjednih zemalja – Srbije i Hrvatske – i njihovim satelitima unutar BiH. Praksa udovoljavanja tim etnonacionalizmima već predugo se održava, stoji kao Damoklov mač iznad BiH. Iako ću vjerovati da se radi samo o nerazumijevanju, ipak se ne prestajem plašiti da je zapravo ključ svih poteškoća u silnicama koje determiniraju ponašanje visokog predstavnika, a koje dolaze od onih koji su utjecali i na sami izbor Christiana Schmidta kao predstavnika internacionalne zajednice. Jasno nam je svima da Christian Schmidt nije sam po sebi vlast i moć, nije izabran za visokog predstavnika na osnovu svog ličnog doprinosa, već je njegov dolazak u BiH rezultat međuodnosa čitavog ansambla velikih evropskih i svjetskih sila. Početkom ove godine specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabriel Escobar rekao je da bi BiH najprije trebala biti primljena u evropsku porodicu, u Evropsku uniju, i da bi se tek onda trebalo razmišljati o preuređenju njenog političkog sistema u smjeru liberalne, građanske demokratije. Drugim riječima, on je nama rekao da BiH nikada i neće biti primljena u EU ukoliko se sama EU bude pridržavala svojih ključnih vrijednosti, a to je prije svega poštivanje Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama kao i svih mogućih rezolucija o ljudskim i političkim pravima kojima je u osnovi pojedinac. Ne bih ni govorio o mišljenju Evropske komisije i presudama evropskih sudova koji su kao nulti prioritet stavili ubrzano kretanje BiH od etničkog ka građanskom principu. Gabriel Escobar je taj koji je dao signal, znak ili, pak, uputstvo, na koje su se kasnije nadovezali i drugi akteri internacionalne zajednice, prvenstveno Velike Britanije, Njemačke, a kasnije i Mađarske i drugih zemalja, te visokom predstavniku u našoj državi da postupa onako kako postupa. Nažalost, sve ide u smjeru ostvarivanja interesa jedne od članica EU i njenog etnonacionalizma u BiH, koji nije nimalo apstraktan, već etnoteritorijalno nastrojen od 1939. godine, preko tzv. Herceg-Bosne sve do današnjeg dana neovisno od njegovih brojnih mimikrija i zakletvi o napretku BiH na evropskom putu.

STAV: Posljednje izmjene Izbornog zakona nametnute od Christiana Schmidta dovele su, slobodno možemo kazati, do totalnog kuršlusa na domaćoj političkoj sceni u postizbornom periodu. Trenutno je aktuelna priča o osam političkih stranaka koje pregovaraju o formiranju vlasti na federalnom nivou s HDZ-om BiH, dok SDA ima kontrolu nad Klubom Bošnjaka u Domu naroda FBiH, što bi zapravo nju trebalo činiti nezaobilaznom u formiranju vlasti. Također, i u bh. entitetu Republika srpska još uvijek traju sukobi na relaciji Milorad Dodik i partneri-opozicija. Hoće li, prema Vašem mišljenju, opet sve zavisiti od Christiana Schmidta i njegovog tumačenja odluka koje je donio 2. oktobra?

KULENOVIĆ: Nažalost, moram izraziti svoju bojazan, u najmanju ruku oprez, kada govorimo o procesu formiranja vlasti na državnom i federalnom nivou. I to baš zato što Christian Schmidt ne nastupa kao persona, već kao politički faktor važnog djelovanja u BiH s poleđinom koja svoje korijene ima u dijelu internacionalne zajednice. Stoga nije čudo što se do te mjere i na takav način pokušava afirmirati nešto što iskače iz ustaljenog modela formiranja političke vlasti u BiH, a to se prvenstveno ogleda u eliminiranju najsnažnijih političkih subjekata, koji su dobili povjerenje većine na izborima, da razgovaraju o stvaranju koalicija koje bi trebale stvoriti pretpostavke za normalno funkcioniranje. Bojim se da ovo sve što trenutno predstavlja kao program aktuelna “osmorka” nije čak ni njihova slatkorječivost, već strategija urušavanja “političke kičme” BiH koja je već jasno dala do znanja da želi kročiti putem evropskih integracija. Ta “kičma”, barem tako tvrde, ne djeluje s namjerom ostvarivanja sitnih interesa, već zato što joj je jasan politički cilj EU i NATO, dominantno i prije svega. Ta “politička kičma” BiH, u konkretnom slučaju, jesu oni koji su dobili najveći broj glasova – Stranka demokratske akcije, Socijaldemokratska partija i Demokratska fronta, a i drugi bliski subjekti. Unutar ovih stranaka ima ljudi koji su jasno ispoljili nadu, čak i uvjerenje da će, ako dobiju potreban broj glasova, otkočiti proces izlaska BiH iz luđačke košulje Dejtonskog mirovnog sporazuma te da će EU biti šansa da se na BiH primijene standardi liberalne, građanske demokratije. To bi na terenu značilo jedan čovjek – jedan glas te politiku ravnopravnosti građana, što ne znači da se ne bi sačuvali individualni identiteti – od religijskih i etničkih sve do obrazovnih i seksualnih. Dakle, nije bio cilj niti jednog od ovih političkih subjekata da se na bilo koji način remete individualna ili kolektivna prava ako su ona u standardu evropskih tradicija, ali svakako da je poslana poruka da se neće udovoljavati standardima tradicija “srpskog sveta” ili “ruskog svijeta”, u kojima se ideologija krvi, tla i porijekla uzima kao jedina osnova za opstanak ili proširenje postojećih država. Stoga u vezi s formiranjem vlasti moramo biti veoma oprezni kako faktori moći internacionalne zajednice u sadejstvu s faktorima moći iz susjednih zemalja, ali i unutar BiH, ne ostvare upravo ciljeve kojima krajnje teže – ostavljanje BiH u postojećoj poziciji nemoguće države i urušenog društva kako bi bili zadovoljeni interesi u prvom redu Srbije i Hrvatske. Nadam se da BiH neće biti “idejna kolateralna šteta” rata u Ukrajini, u kojoj se čine ustupci agresorima i nasilnicima zarad smirivanja situacije.

STAV: Nedavno ste istakli da stanovnici BiH, kao politički narod, još uvijek nisu razumjeli sadržaj vokabulara i političke kategorije iz dokumenta “Smjernice, načela i ciljevi u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti za razdoblje 2022.-2026. godine”, koji su kreirali i potpisali HDZ BiH i “osmorka”. Dodali ste i to da je nužna trezvena i racionalna distanca prema akterima internacionalne zajednice koji, dopustite mi da parafraziram Vaše riječi, nudeći “mrkvu” EU integracija, podmeću “kukavičije jaje” integracija bez evropskih vrijednosti i standarda, očuvanje statusa quo za etnonacionalističke interese i projekte, već dosta potrošenom formulom “jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda”. Šta ste ovim riječima kanili poručiti?

KULENOVIĆ: Ako pogledate cjelinu tog dokumenta, uočit ćete da se samo na jednom mjestu, i to gdje se moralo, a to je u kontekstu ravnopravnosti naroda i građana, spominje termin “građanin”. Na svim drugim mjestima doima se kao da je izbjegavan taj termin, a umjesto njega stoje neutralni pojmovi poput ljudi ili, pak, stanovnici. Ako mene pitate, iskreno sumnjam da je to slučajno. To odražava duh i smisao nečega što je bilo tzv. livanjsko pitanje, što je trebala biti svojevrsna alternativa referendumskom pitanju o obnovi nezavisnosti BiH. Dobro znamo da su se ova dva pitanja razlikovala po tome što je u livanjskoj inačici izbačena kategorija građana, a narodi su promovirani u suverene na njihovim nacionalnim područjima, tj. u kantonima. Ako paralelno čitate ovaj sporazum i tekst tog tzv. livanjskog pitanja, može se pokazati da iza njihovog sporazuma stoji duh i pristup koji je definiran u livanjskom umjesto u referendumskom pitanju. Ta politička filozofija utkana je u koalicioni sporazum HDZ-a BiH i “osmorke”. Da ne ulazim u detalje koji su našoj javnosti odveć poznati poput želja HDZ-a BiH za reformom javnog RTV sistema, obavještajne službe i drugih vitalnih institucija.

STAV: Kakvu sudbinu predviđate “osmorki” i koja je uopće njena funkcija? Imaju li kapacitet da se održe na okupu?

KULENOVIĆ: Teško je pretpostaviti koja je stvarna “mrkva” koja stoji iza okupljanja “osmorke”. Ako je cilj “osmorke” jačanje, osnaživanje države, onda ona treba bez imalo razmišljanja pristati na političko ukrupnjavanje zajedno sa svima, ali baš svima koji dijele te vrijednosti. Tako se dobija na masivnosti tog pokreta. Ako je, pak, riječ o stvaranju saveza zarad realizacije ličnih ili uskopartijskih interesa, onda će doći, kao i u ovoj situaciji, do bacanja drvlja i kamenja na one s kojima, barem u teoriji, stojite na istoj poziciji. Uvjeren sam da “osmorka” nije dobro procijenila volju građana BiH koji su najmanje proteklu godinu proveli u neizvjesnosti hoće li biti mira u BiH. Nisu shvatili da su građani dajući glas nekoj od političkih stranaka imali u vidu prije svega to stanje neizvjesnosti u kojem su bili, tražili su politički oslonac na osnovu svojih strahova i nada. Siguran sam da “osmorka” nije dala adekvatan odgovor na ključna očekivanja naših građana, a to je davanje garancije da će BiH postati dijelom zapadnog demokratskog svijeta te da će biti sigurnosno stabilna. Ne vjerujem u dugi vijek “osmorke” jer nas na to jednostavno upozorava naša stvarnost. Sjetite se samo Aprilskog paketa, dovoljna je bila samo jedna ruka da obori jedan naširoko prihvaćeni dogovor.

STAV: Koliko je opasno igranje s voljom građana koje je od okončanja izbora prisutno kod nas? Djeluje li groteskno da gubitničke stranke formiraju vlast, je li ovaj slučaj ranije zabilježen u demokratskom svijetu? Uzmite u obzir, naravno, i činjenicu da su stanovnici entiteta Rs koji su probosanski orijentirani izigrani od pojedinaca iz Pokreta za državu?

KULENOVIĆ: Ne znam, naravno, za demokratski svijet u cjelini, ali vjerujem da u najvećem broju slučajeva pregovori polaze od najjačih političkih subjekata. Ili, ako i ne dođe do takve situacije, onda pregovaraju političke stranke koje se temelje na zajedničkim vrijednostima i ciljevima. To bi kod nas bio opstanak te razvoj BiH. To čak i ne moraju biti službene koalicije, ali sigurno bi se trebao razviti neki vid političkog savezništva, partnerstva. Koalicije bi se mogle formirati u različitim kombinacijama na različitim nivoima vlasti, u zavisnosti od toga hoće li doći do dogovora oko nekog konkretnog pitanja. Slično kao što velika preduzeća prave savezništva s konkurentima ukoliko imaju neki cilj koji nadilazi njihove partikularne interese, a to je najčešće realizacija krupnih projekata. Naš najkrupniji projekt je izlazak BiH iz okova hegemonizma susjednih zemalja i separatizma njihovih političkih satelita u BiH.

STAV: Mnogo puta dosad ocijenjeno je da sesije “Kruga 99” doprinose razvoju građanskog društva u BiH. Koliko smo blizu ili daleko ovakvom sistemu?

KULENOVIĆ: Visoki predstavnik Christian Schmidt u razgovoru s nama okupljenima u “Krug 99” izrazio je čvrstu opredijeljenost za izgradnju građanskog državnog uređenja. Tada je rekao precizno i jasno: “Da, ja ću otvoriti takve perspektive za BiH u mjeri u kojoj se i vi budete nastavili angažirati na stvaranju takvih perspektiva.” Ovo je rečeno nekoliko dana prije nego što je donio svoje sporne odluke. Ono što je kasnije uslijedilo totalno je demantiralo te njegove riječi. Bit ću slobodan reći, pragmatične odluke Christiana Schmita donesene su, vjerovatno, pod utjecajem krupnih sila, potpisnica i svjedoka Dejtonskog mirovnog sporazuma. On je svjesno ili nesvjesno napravio ustupke etnonacionalizmu bio on inspiriran od Srbije, Hrvatske, drugih faktora političke moći u svijetu ili, pak, domaćih političkih aktera. No to nije umanjilo želju i volju građana BiH za građanskim državnim uređenjem, ali bojim se da je tu perspektivu u ovom trenutku učinila daljom “osmorka”. Ona je, barem tako djeluje, zaokupljenija činjenjem ustupaka Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku negoli usredotočenosti ka približavanju građanskom uređenju.

STAV: Iz dosadašnjeg toka razgovora kao legitimno pitanje nameće se imamo li uopće prijatelje u međunarodnoj zajednici?

KULENOVIĆ: To je definitivno jedno od najvažnijih pitanja za BiH. Ja bih rekao da su prijateljstva u političkom svijetu klizav teren. Ona su nekada jaka i izuzetno poželjna, a u jednom trenutku postanu nešto suprotno. Mi moramo čvrsto vjerovati da imamo političke prijatelje u demokratskim strukturama najrazvijenijih država svijeta. Da li će one u datom trenutku biti dominantne ili ne, tj. vladajuće u tim zemljama, to je drugo pitanje i taj klizavi teren na kojem smo mi prinuđeni procjenjivati stvarnu moć svojih političkih podržavalaca. Uzet ću samo jedan primjer. Bivši visoki predstavnik u BiH Christian Schwarz-Schilling u svojoj knjizi Prokockani mir u Bosni opisuje njemačko praktično ponašanje tokom agresije na našu državu. Njemačka je, objektivno gledajući, činila sve da se ne angažira kako bi rat u BiH bio zaustavljen. Mi u Sarajevu i BiH u to vrijeme vjerovali smo da je Njemačka apsolutno na našoj strani. U toj knjizi jedan politički angažiran i dobro obaviješten Nijemac piše da to baš i nije bilo tako. Nas je, totalno suludo, ta naivnost i održavala u životu, vjerovali smo da će nam pomoći. Međutim, kao simbola demokratskih vrijednosti, demokratskih prava i političkih sloboda, držali smo se SAD-a. U ovom trenutku, ukoliko bismo uzeli kao fakt da je između SAD-a i nastupa Gabriela Escobara postavljen znak jednakosti, prestali bismo vjerovati u dobre namjere SAD-a prema BiH. Pogotovo ako poslušate izjave Gabriela Escobara u kojima nas “prisiljava” na pristupanje tzv. “Otvorenom Balkanu” sve do toga da nam izbjegava skinuti dejtonsku omču mimo svih standarda Evrope i svijeta. Tada bismo mislili da su nam SAD neprijateljski nastrojene. Ipak, ne treba zaboraviti da u SAD-u, baš kao i u Njemačkoj, postoje oni koji potpuno razumiju BiH, koji žele dati podršku suverenoj, nezavisnoj i slobodnoj BiH. To ne smijemo gubiti iz vida. U Evropskom parlamentu danas imamo više prijatelja nego što smo imali prije dvije decenije. Iako naših parlamentaraca tamo nema, postoje ljudi koji zdušno zagovaraju rješavanje naših temeljnih pitanja. Prva mi napamet pada Tineke Strik.

STAV: Svjedoci smo potresa i u regiji. Iako smo poprilično adaptirani na permanentnu političku krizu na Kosovu i u Crnoj Gori, temperatura u ove dvije države čini se da je već dostigla tačku ključanja. Kako Vi gledate na sve to i koliko ova gibanja mogu utjecati na BiH?

KULENOVIĆ: Neizvjesnost koja lebdi nad čitavom regijom, nažalost, jeste osnovana. U slučaju Crne Gore želim potvrditi neke ključne teze njihovog intelektualca Andreja Nikolaidisa, koji vidi slično kao mi – krupne političke sile na internacionalnom nivou pogoduju destabilizaciji i Crne Gore, i Kosova i BiH. I to činjenjem ustupaka nasilnicima kao što je Aleksandar Vučić, koji i dalje sanja veliku Srbiju. Može djelovati paranoično da tzv. non-paper nije bio slučajni proizvod nekog neformalnog sastanka, kojim bi se pitanje regije riješilo konstituiranjem velikodržavnih projekata. Priča o njemu, jezivo zvuči, iz dana u dan dobija na argumentaciji. Iza toga svega stoji svojevrsna dritanizacija ovog sveukupnog prostora. Ako destrukcija Crne Gore bude nastavljena istom brzinom, koju metaforički predstavlja Dritan Abazović, bojim se hoće li uloga “osmorke” voditi ka dritanizaciji i BiH. Što se tiče Kosova, Kosovo u tom konceptu može biti tek žarišna tačka za procese koji će uslijediti, a ni u kom slučaju ono neće biti ugroženo. Kosovo može služiti jedino kao podij za izvođenje predstave Aleksandra Vučića.