Visoko nad krajolikom vrištiš sa sokolačke kule. U tvom vrisku rastežu se izaprana stoljeća. Daleko pod tobom, nestajući među vrbacima i izničući nanovo iz njih, gamiže raspjevana Una. Mogao bi je zgnječiti nogom. S ove visine čovjeku se učini da je gospodar svega i da mu ništa nije ravno. Zar Bihać nije samo gvozdena okruglica na vrhu unskog biča s kojim su s ovih bedema preci tvoji bičevali vremena? Puhneš li kroz puškarnicu, odnijet ćeš sve njegove krovove.
Ti si, gospodaru kamenih tornjeva uspravljenih u sokolove visine, sama ruka svetog proviđenja, šapuću ti prohujala stoljeća. Svojim dahom podgrijavaš ratove. Gradove raspikavaš kao mravinjake. Pod tobom sve se, eno, već smrvilo u prah. Pogledaj Debeljaču, to brdo što se poput kakvog neposlušnog pramca odvalilo od broda ostalog iz vremena kada su ovdje carevali okeani pa se svom svojom težinom zabio u tijelo Bišća, ona je pred tobom tek začupavljeli blagi brežuljak. Grabež je tek čelo poraženog neprijatelja skrušeno kleknutog pred tvoje skute. Daleke visovačke zidine nad brekovačkim platoom običan su grumen koji svojom rukom svakog časa možeš skrunuti baš kao kad ratar motikom razbija busen u kukuruzu. Grmeč se, eno, pognuo pod tvojim pogledom, a ripačke kule samo su zrnevlje rasute pšenice. Vidi, njih već kljucaju vrane kojima se hrane sokolovi puštani s tvoje podlaktice u kojoj bride vremena i pod kojom se razmiču epohe.
Ovako su se zasigurno, prije 626 godina, osjećali kaštelani sokolački Ivan Uza i Grgur Eten, kojeg zvaše i Etila. Stajali su oni ovdje, na vrh kule, i oslonjeni o sablje gledali kako se vojska bosanskog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića povlači prema Privilici i nestaje prema Bihaću, koji Bošnjaci držaše već mjesecima pa otud navaljuju ovamo da im preotmu Sokolac. Tih godina kralj Sigismund Luksemburški, koji im lično na čuvanje povjeri ovaj grad, otimaše se za ugarsko prijestolje s rođakom Ladislavom Napuljskim, uz kojeg bijaše bosanski kralj i sva bošnjačka vlastela pa navirahu ti nevjerni Bošnjaci od Bilaja, i od Krupe, i od Bišća, odasvud. A oni, i Uza i Etila, viču za njima koliko ih grlo nosi da će od sokolačke zidine polomiti zube, jer ovaj grad niko, čujete li, niko, otkad postoji pamćenje, zauzeo nije. Njihov glas ječi dolinom, odbija se od čelo Grmeča i vraća niz Unu i dugo se njiše nad Ripačkim klancem.
Zadihani od cjelodnevne trke po drvenoj platformi koja opasavaše zidine odmah ispod puškarnica, između kojih na grudobranima strče mašikule pocrnjele od vrelog katrana koji njihovi vojnici slijevaše odozgo na najsmjelije Bošnjake što se stepenicama pokušavahu uzverati gore, na zidine, k njima, spuštaju se Uza i Etila u prostoriju s kaminom. Tu, tek kad im neko od vojnika tutne u ruke batake čiji miris puni cijelu prostoriju, sjete se da su gladni i da od jučer ništa usnama prinijeli nisu. Zvjerski zarivajući zube u vrelo kokošije meso, sjedaju oni na klupe uklesane u kamenu i još se jednom nadviruju kroz prozor i pogledom obuhvataju cijeli kraj pod njima. Mira im ne da uzrujana krv što bukti po njima na sve strane, pa skaču na noge, mašu batacima kao sabljama ispred lica i spuštaju se niz kamene stepenice kao da bježe od glasa posilnog koji trčkara za njima i nastoji obaviti svoj posao i podastrti im izvještaj od jučerašnje i današnje bitke i privoljeti ih da barem snogu pročitaju pismo bihaćkog suca Stjepana.
U podnožju, u prostoru između kule i zida koji je opasuje s tri strane, odbacujući oglođane kosti, prvo brišu zamašćene dlanove od košulje natopljene znojem i barutnim dimom, a onda ih svlače i naginju se nad bunar i vrište u njegovu pomračinu u čijoj se dubini srebri voda. U njoj se mreškaju njihovi glasovi prije nego im se vrate uduplani od silnog udara od kamenje kojima je ozidan bunar i po kojem šara zelena mahovina. Onda, smijući se, vitlaju vitlima i izvlače lancima pripasane drvene ludre preko čijih se rubova prelijeva voda i jedan drugom polijevaju. Brkćući od hladnoće, stresaju se i naginju ludre i piju halapljivo, a posilni pored njih ne prestaje sa svojim izvještajem.
Očito navikao da su ova dva mladića u stalnom ludovanju, kazuje on kako je još prekjučer došao izaslanik od bihaćkog suca Stjepana s potvrdom da su sav svoj dug izmirili prema Klokočanima i vratili im svu stoku koju proljetos, obijesni i mladi, oteše od ovih čestitih ljudi i dotjeraše ovdje pod Sokolac. A oni se smiju i uzavrele svoje glave zabadaju u hladnu vodu i burljaju odozgo mjehurovima, kao da hoće sucu Stjepanu poručiti da se evo hlade i da se ostavi tih stvari dok se ne završi ovaj rat i mrski Hrvoje otjera iz Bihaća i od Une. Zna cijeli kraj da će se Uza i Etila svaki put pokoriti sučevoj presudi i vratiti oteto blago, kao što zna da će svaku kravu koju su prisvojili, ugojenu i mljekovitu, zamijeniti sa suhom bušom i otud taj smijeh što se odbija od vodeni prah koji iskri na posljednjim odbljescima zalazećeg sunca dok ih historija zauvijek ispisuje iz svojih knjiga.
Nije prošlo ni pune tri godine, a njih više nema, ni Grgura Etile ni Ivana Uza. Sve ostalo gotovo da je isto, samo se sada, oslonjeni na sablje, gledajući kako Hrvojevi ratnici zamiču prema Privilici, vičući za njima da će zube polomiti od ovo stijenje, na sablju oslonili Tomo, sin Tompe od Kutine, kojem Sigismund povjeri Sokolac, i braća njegova Grgur i Rako. Historija je prema njemu milosrdnija nego što je ikada bila prema njegovim prethodnicima Grguru i Ivanu, koje našim vremenima donosi upisane u presudu u kojoj oni baš i nisu na strani pravde, iako su se rado nagodili sa sucem Stjepanom i pristali da Klokočanima vrate stoku.
Tomu Tompu historija provodi kroz vremena do nas i vodi ga dalje upisanog ni manje ni više nego u kraljevsku darovnicu. Nju, tu darovnicu, u rukama svojim prije kojih desetak godina, pišući knjigu Na klizištu historije – sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska, držao je historičar Dubravko Lovrenović. Ondje piše, prenosi Lovrenović, kako kralj Sigismund daruje kaštelanu sokolačkom Tomi i njegovoj braći Raki i Grguru imanje Svičan u Zgvozdi kod grada Drežnika na Korani, koje je ranije pripadalo razorenom gradu Peći pored Izačića. Pa ih ta darovnica naziva junacima i pominje kako su pred najezdom drčnog Hrvoja Vukčića Hrvatinića godinama branili ovaj grad, Sokolac, a posebno u vrijeme kada se Sigismund sudari s bošnjačkom vojskom kod Dobora, gdje nakon bitke klekoše pred njega svi bosanski plemenitaši skupa s kraljem Ostojem i vojvodom Hrvojem, sinom Vukčevim, od roda hrvatinićkog, koji i tada, računajući da će Sokolac biti oslabljen, posla dio svoje vojske ovamo, da ga napokon pokore.
Pošto se Hrvoje Hrvatinić smiri i sav se dade izgradnji svoje podzemne crkve i pokušaju da sačuva barem Jajce u svojoj vlasti, padoše po Sokocu godine mira. Vrata grada bijahu stalno otvorena, kaštelani se dosađivaše te svakodnevno sa svojom malobrojnom posadom iđahu u lov u Lohovska brda, a gospodari grada smjenjivaše se kao na traci. Ali ni to ne potraja dugo. Uskoro se na Uni pojavi nova prijetnja – Osmanlije. Opet Bošnjaci, u drugačijim odorama, pod drugom vjerom, s drugačijim sabljama zamahaše oko zidina ovog grada i haraše ovim predjelima skoro cijeli vijek prije nego se konačno dokopaše Sokoca. Ali, nikada ga niko, pa ni oni, nije osvojio.
Doduše, oni bijahu najbliže. Te 1537. dođoše s vojskom kakvu Sokolac pred sobom još nije vidio i opsjedaše grad cijelo ljeto. U samu jesen uspješe da se dokopaju ulaznih kapija i da spale drvena vrata i nahrnuše unutra, a neki se popeše preko zidina pod samu kulu, ali u nju ne provališe. Odnese ih zima, a u proljeće samo projahaše ispod grada i produžiše prema Bišću. Nakon toga, tri godine ih nikako ne bi, kao da ih je zemlja progutala, a onda naglo, kada im se više niko nije nadao, pred kraj ljeta huknuše iznenada i pohvataše usnule straže na Uni. Sve se zacrveni od janjičarskih odora i cijela se dolina protrese od sablasnog hrzanja arapskih pastuha. Narod koji je uspio pobjeći pred njihovim sabljama i zakloniti se ovamo iza zidina grada kazivaše da ih ima više od pet hiljada i da ih predvode ljuti sinovi Malkoč-begovi s ćehajom Mustafom, a put im pokazuju uhode, izdajnici, Juraj Uskok i mali Ivanica.
Ne udariše na grad već popališe cijelu dolinu i na goli mač se sudariše s ratnicima koje je bihaćki kapetan Petar Keglević poslao lađama uz Unu u ispomoć i odvedoše sa sobom u roblje šezdeset žena i djece i četiri muškarca. Prije nego otiđoše, na obroncima s one strane Une pokopaše svoje mrtve i klanjahu pred njihovim tijelima uvijenim u bijele ćefine. Cijela se zemlja protresaše od njihove huke kada se rasporediše oko humki i počeše da aminaju i romore svoje molitve na tajanstvenom dalekom jeziku s istoka. Kasnije se dugo pripovijedalo kako je taj romor nerazumljive molitve titrao i u samim zidovima kule.
Bio je Sokolac tako važna utvrda da je kralj Ferdinand naložio Petru Kegleviću da na svaki način mora privoljeti njegove vladare da dadnu grad u kraljevski zakup. U arhivima zagrebačkim i danas postoji ugovor koji je potpisao u Beču 6. marta 1550. godine, obavezujući se da će Ladislavu Kerečenu i njegovoj djeci, i Krsti i Vuku i Ivanu, u narednih šest godina plaćati po sto forinti godišnje zakupnine. Značaj ovog grada moguće je iščitavati i iz izvještaja generala Ivana Lenkovića, kapetana Hrvatske i Slavonske krajine, o stanju gradova na Uni i Korani, koji tri godine kasnije podastire svome zapovjedniku grofu Herbertu Auerspergu. O kuli na Sokocu Lenković piše ovako: “To je jaki okrugli toranj sa tri svoda i opasan zidom. Na taj toranj valja postaviti propali krov sa dva oluka, zaštite i puškarnice valja popraviti, a zidove oko njega preko kojih su se ranijih godina Turci penjali, ne mogavši tornja osvojiti, valja povisiti i na njem napraviti erker za stražu.”
Značenje riječi erker nalazimo u Pojmovniku utvrdnog graditeljstva Martine Matijaško, hrvatske arheologinje i profesorice povijesti. Ona piše da je riječ erker njemačkog porijekla, a njome se označava “drvena ili kamena konzolna prigradnja na vanjskom zidu kule ili bedema; mogu tvoriti mašikule ili služiti za kontrolu okolnog prostora, za zahode ili slično”.
Glas o neosvojivosti obavijao je Sokolac sve do godine 1592, kada Bihać pade u ruke Osmanlijama. Prije toga jurišahu na njega bezuspješno i Sivaš-paša, pa, bijesan, popali cijelo Golubićko polje, i kapetan Atlagić, koji dođe sa svih dvije hiljade hlivanjskih gazija, i mnogi drugi. Tek kada pod naletima Hasan-paše Predojevića puče odbrana Bihaća, tad i posada Sokoca, koji je bez Bišća bio samo slijepo crijevo, izađe iz grada i pobaca arkebuze, samostrele i sablje. Kazuje se da su se Bošnjaci viteški ponijeli prema njima. Priča se da su mnogi od njih ostali na zemlji svojih predaka ovdje, oko Sokoca, i da je među njima bilo i Nijemaca i da neki prijeđoše na islam, a drugi ostadoše u katoličkoj vjeri i da njihovi potomci i danas žive u selima oko Bihaća i u samom gradu.
Prije 120 godina Radoslav Lopašić zapisa ovako: “Sokolčani imadu i danas neke osobite starinske svoje običaje, kojih ne ima drugo muhamedovsko stanovništvo u okolini.” Više od 300 godina oni živješe u miru i u berićetu jer unska dolina bijaše plodna i darodavna. Tri vijeka ratovi bijahu daleko od Sokoca, a mala gradska posada se strahovito dosađivaše. Hamdija Kreševljaković piše da je cijelog perioda osmanske vladavine bio važniji grad Ripač, dolje, u dolini, na unskim adama, nego Sokolac, pored kojeg nikakvi putevi nisu prolazili. Kreševljaković je iz popisa od 1833. iščitao da su u gradu bila svega dva topa i 12 nefera.
U naredne 44 godine, od poraza Husein-kapetana Gradaščevića do dolaska austrougarske uprave, bio je Sokolac strašno propao i vrag sami zna šta bi bilo s njim da njegova kula ne zape za oko pravom zaljubljeniku u stare krajiške gradove. Bio je on načelnik Bihaćkog okruga i grof, a zvao se Lothar von Berks. Ostat će poznat po tome da je od krajiških begova Beširevića, koje je Omer-paša Latas prognao u Istanbul, kupio Ostrožac i u njemu sagradio srednjovjekovni zamak koji i danas, visoko nad Unom, izniče iz zelenih krošnji stoljetnih borova. Ostala je iza njega još i bronzana bista koja kupi prašinu negdje po cazinskim podrumima i ostala je priča kako je toliko bio zaljubljen u Unu da je se jednostavno nije mogao nagledati.
Taj je, vele, svakog dana duž njenih obala iz Ostrošca kočijama putovao do kancelarije u Bihaću. A praznicima i nedjeljama dolazio je ovamo. Među narodom se šaputalo da je, kao opčinjen, satima znao presjediti na stolici koju bi za njega razapeli baš ovdje na istom ovom mjestu gdje su današnji obnovitelji ovog grada razapeli ove velike drvene ležaljke, i bez riječi, zblehnut kao dijete, pijuckajući limunadu, gledao bi kako niz Golubićko polje, bjelasajući se s vremena na vrijeme između gustih vrbovih krošnji, gmiže Una, svraća u Bihać i onda nestaje u kanjonu nad kojim se bijele brekovačke kule.
Kada je dovršio zamak na Ostrošcu, skupi Berks novac i za obnovu Sokoca. Uskoro sokolačke zidove i kule obujmiše skele sa svih strana, a Golubićku dolinu ispuniše udari dlijeta, čekića, sjekira, bradvilja i ostalog dunđerskog alata. Berks bi tih dana svako popodne prvo svraćao ovamo da vidi kako napreduju radovi, da zaviri u svaki detalj, da još jednom opomene dunđerske šefove da sve mora biti kao iz vremena kada je ovaj grad građen, da ih priupita fali li im šta, pa bi tek onda kretao kući, u zamak, na Ostrožac, nalazeći svakodnevno u sebi srce srednjovjekovnog plemića i misao kako je svojim rađanjem promašio vrijeme.
Godine 1898. radovi bijahu završeni i Sokolac se zabijeli kao da nanovo izranja iz vremena mitskog, kada ga je podigla Dobrašinova kći Soka. Narod, a posebice austrougarski činovnici i časnici iz Bihaća, iz Cazina, iz Kladuše i Krupe, iz Petrovca i Ključa, pa čak i iz Karlovca i Slunja, iz Travnika i Sarajeva, nahrnu ovamo da se nauživa ljepote. Kažu da je tada došao na ideju da uspostavi sistem naplaćivanja i da je zaposlio nekoliko ljudi, rasporedio ih u smjene, obukao u srednjovjekovne haljine i postavio na ulaz – svako ko je htio da se popne na kulu prvo je morao platiti.
