“Bošnjaci su u sukobu sa Zapadom.” Tako bi se mogle sažeti poruke određenih političkih aktera i naslovnice njima bliskih medija, a kojima zasipaju ovdašnju javnost još otkada je propao pokušaj uvođenja aparthejda kroz nametanje Izbornog zakona. S tih adresa i tornjeva već se sedmicama gotovo histerično upozorava kako je odbijanje bošnjačke javnosti i “političkog Sarajeva” da pristanu na strani diktat, po kojem bi Bošnjaci postali građani drugog reda u vlastitoj državi, ustvari ne samo bezumna pobuna protiv vrlog svjetskog poretka već i čin krajnje nezahvalnosti prljavih i mutavih urođenika spram dobrohotnih “Velikih Bijelih Očeva” u Washingtonu, Londonu i Bruxellesu.

Naravno, ovakva kapitulantska propaganda nema nikakve veze s istinskom brigom za bosanskohercegovačke ili bošnjačke interese, već ponajviše s pokušajem da se postepeno senzibilira bošnjačka javnost kako bi mirno i uslast pokusala otrovnu splačinu koju joj zakuhava zagrebačka kuhinja, a serviraju trećerazredni bjelosvjetski kelneri. Ili, da obrnemo uloge i pokušamo sa slikovitijom metaforom, pobuna bošnjačke javnosti povodom najave nametanja diskriminatornog Izbornog zakona od strane visokog predstavnika Christiana Schmidta, te naročito protesti ispred OHR-a, pokazali su da je “bošnjačka žaba”, uprkos trodecenijskom kuhanju, još poprilično živahna pa je stoga naloženo ovdašnjim korisnim idiotima da kataklizmičnim najavama i prepadanjem uvjere bošnjačku žabu da nipošto ne iskače iz pripremljenog i sve vrelijeg lonca, barem sve dotle dok ne bude dovoljno dinstana i mehka da ju se slobodno može nabosti i zatim na tanjiru poslužiti Zagrebu.

Subverzivni, autokolonijalni i duboko neprijateljski agitprop ovakve vrste ima nekoliko međusobno povezanih funkcija i ciljeva koje je potrebno izložiti, no najvažnije od svega – on ponajbolje svjedoči ko je ko na bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. U tom kontekstu mogli bismo reći i to da je etiketa “korisni idioti”, namijenjena za sve one koji na ovakav način razvlače pamet javnosti, postala deplasirana, jer ono što sada rade prije pripada kategoriji koja se nekada nazivala “domaći izdajnici”.

BIJEDA POLITIČKIH KURTIZANA

Upravo u tom duhu servilnog izdajništva i plaćeništva jeste ne samo pokušaj neutraliziranja i pacifiziranja bošnjačke javnost već i utrkivanja ko će se pokazati boljim i nagodnijim kapitulantskim sahanlizom i ko će, poput poslušnog i dobro dresiranog pujde, glasnije lajati i krvoločnije ujedati one koji se protive kolonijalnom diktatu. Iako ovo takmičenje za prvog sarajevskog “Čiča Tomu” nije nažalost neka nova pojava, već obilježje čitave poslijeratne sarajevske političke kulture, možda čak i neka vrsta kolektivne patologije, ipak nikada do sada to nije bilo tako otvoreno, očigledno i besramno. Niti je ikada bilo jasnije da je pristajanje na strani diktat, a pogotovo njegovo zagovaranje i promoviranje, u direktnoj suprotnosti s interesima države, građana te naročito bošnjačkog naroda. Politička prostitucija prerasla je u političku veleizdaju.

Šta će se događati moglo se naslutiti već iz medijskog tretmana protesta ispred OHR-a, a koji je potvrdio da se bijes javnosti pokušava amortizirati i preusmjeriti kako bi se neutralizirale žestoke reakcije na ono što je ništa drugo već otvoreni kolonijalni diktat stranaca. Sva bulumenta ovdašnje ambasadorčadi i političkih sponzoruša koja se pojavila na protestima učinila je to ne samo zbog vlastite političke kože već i da bi, u saradnji s plaćeničkim medijima, svaku ideju narodnog, a naročito nacionalnog bunta, obesmislila, delegitimirala i trajno ogadila te tako dodatno pacificirala javnost i obeshrabrila je od eventualnog ponovnog izlaska na ulice.

Nije se ni izjave političkih aktera, poput Konakovića, Kojovića ili Radončića, moralo čitati između redova kako bi se shvatilo da se zagovara popuštanje Čoviću i HDZ-u te da će se one političke predstavnike koji odbiju takvu kapitulaciju, prvenstveno SDA i DF, ili preciznije, njihove lidere Izetbegovića i Komšića, optuživati da su odgovorni za eventualno Schmidtovo nametanje “reformi” Izbornog zakona.

Ova propaganda ofanziva ušla je u novu brzinu općom medijskom hajkom na Bakira Izetbegovića zbog njegove izjave da se Bošnjaci trebaju prebrojati, u što su se uključile i pojedine strane ambasade, a sve u sklopu kampanje pravljenja pritiska na one probosanske i prodržavne političke snage i političare koji ne pristaju na uvođenje aparthejda za bošnjački narod. Sve one koji odbijaju kapitulaciju i veleizdaju nacionalnih interesa pokušalo se, a i dalje se pokušava, predstaviti kao nekakve antizapadnjake, avanturiste koji se “bodu s rogatim” ili čak prikrivene “istočnjake”, što znači ili rusofile, ili turkofile.

LEŠINARI S TORNJA

U ovoj odvratnoj demonizaciji i zamjeni teza prednjačio je Radončić, a naročito njegovi medijski trabanti i kerberi iz Dnevnog Avaza. Propaganda s Tornja počela je i prije nego što su na svjetlo dana izašle skandalozne odredbe “reforme” Izbornog zakona, pa se u Avazu moglo pročitati kako se i “Dodik pridružio Izetbegoviću i Komšiću u napadima na Schmidta”. S Tornja je zakreštao Radončićev bjeloglavi sup i doglavnik Fadil Mandal glasno naričući: “Zaustavite antihrvatsku kampanju.” Iz memljivih podruma Avazovog Tornja arlauknuo je i Danijal Hadžović, najpoznatiji sarajevski fan egipatskog diktatora Sisija i njegovih metoda vladanja, s retoričkim pitanjem “ko Bošnjake gura u sukob sa Zapadom” i avazovskim odgovorom kako su u pitanju Izetbegović, Komšić te “SDA botovi i dežurni radikali”

Nekako u isto vrijeme na teren je istrčao i sam Radončić tvrdeći kako Bošnjaci “ne mogu sebi dozvoliti sukob sa kompletnom međunarodnom zajednicom” te kako “moraju biti osjetljivi prema hrvatskom pitanju” te pobrao ovacije i najekstremnijih hrvatskih medija. U nastupu, kojeg se ne bi postidio niti Mario Karamatić, Radončić je izjavio da bošnjački predstavnici trebaju pristati na aparthejd kako ne bi izgubili “podršku Katoličke crkve”! Nakon toga je sve kritike na račun kolonijalnog ponašanja stranaca nazvao “pljuvanjem na referentne predstavnike međunarodne zajednice”, te je još pokušao isprepadati javnost tvrdnjom da treba prihvatiti odluke OHR-a “ma koliko im se zamjerki našlo”, jer bi bilo daleko gore da OHR i EUFOR napuste Bosnu i Hercegovinu nakon čega bi se ona našla ranjivom “pred velikodržavnim aspiracijama” susjeda. Ukratko, Radončić zagovara preventivnu kapitulaciju u miru plašeći narod ratom! No otišao je on i dalje te ustvrdio kako se “pravi atmosfera linča prema najvišim predstavnicima OHR-a, Bruxellesa i Washingtona” te kako je njihovo prijateljstvo – uslovljeno pristajanjem na sve zahtjeve ma koliko oni bili štetni – obavezno jer su im alternativa “Rusija i Dodik”. Ovakve Radončićeve tvrdnje služe kako bi od predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini napravio svete krave, koje se ne smije kritizirati ma kakve poteze povlačili, ali i denuncirao kao “rusofile” one lokalne političke predstavnike koji se protive nametanju aparthejda i kolonijalističkom ponašanju stranaca.

No ovakve subverzije su uobičajene, štaviše i sasvim očekivane od Radončića i njegovih medija. Poznata je njegova servilnost ka strancima, kojima se, mnogo više nego svojim glasačima, već više od decenije obraća tekstovima i saopćenjima u pokušaju da se predstavi kao “prihvatljiviji politički partner”, potencijalni poslušni kapo bošnjačkog političkog geta, neko koga bi, zbog spremnosti da vjerno i bez pogovora služi, strane ambasade trebale protežirati i sponzorirati nauštrb autentičnih i autohtonih bošnjačkih političkih predstavnika. Primjeri su bezbrojni a od novijih navedimo samo slučaj “Otvorenog Balkana”, koji Radončić također zdušno podržava i zagovara iako je valjda svakome već odavno jasno da je u pitanju projekt stvaranja Velike Srbije i Velike Albanije. Isto je i s novinarima Dnevnog Avaza, jer kakav gazda, takvi i kućni ljubimci.

KATAKLIZMA KOMUNIZMA

Ništa boljim nije se pokazao ni SDP, koji je, uglavnom kroz izjave Denisa Bećirovića, dodatno potvrdio kako je trend deintelektualizacije, deideologizacije i delegitimizacije SDP-a, započet za vrijeme Zlatka Lagumdžije, itekako aktuelan. Iako u SDP-u tvrde da su pravni, politički, ideološki i politički nasljednici tekovina SKJ, potpuno je jasno da je već više od dvije decenije riječ o običnom folkloru. Rijetke pozitivne komunističke tekovine, poput antiimperijalizma, nesvrstanosti, dekolonizacije te narodnog oslobođenja i prava na suverenitet malih naroda, degenerirale su u bespoštednu borbu protiv volšebnih “nacionalista” i to isključivo onih bošnjačkih. SDP se tokom dvije decenije od autentične partije ovdašnjih ljevičara pretvorio u obični politički instrument i projekt stranih ambasada i centara moći. U SDP-u ne samo da su zaboravili na svoj raison d'etre nego su i zaboravili da su zaboravili. Štaviše ovaj Hajdegerov zaborav drugog reda, zaborav zaborava, transformirao je današnje SDP-ove drugove u ono što su njihovi prethodnici nazivali “stranim plaćenicima i slugama okupatora”.

Niko ovu ljevičarsku dekadenciju nije bolje demonstrirao od kandidata za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisa Bećirovića. Iako je prisustvovao protestima ispred OHR-a, Bećirović je vrlo brzo reterirao te počeo slati sramotne i kukavičke poruke kako “međunarodna zajednica djeluje nepristrasno”. Nakon toga je počeo s podmuklim zamjenama teza tvrdeći na svojim predizbornim skupovima kako neće “dozvoliti rušenje mostova saradnje sa Zapadom”. Umjesto da problematizira zapadnu podršku pokušaju da se nametanjem zakona bošnjački narod napravi građanima drugog reda, Bećirović je napadao one koji se tome suprotstavljaju optužujući ih za “loše odnose sa Zapadom”. Bulaznio je Bećirović kako s takvim političarima “nemamo nikakvu šansu za članstvo u EU i NATO” dok je istovremeno otvoreno podržavao nametanje “reformi”, koje su u potpunoj suprotnosti sa svim tekovinama liberalne demokratije i koji bi nam trajno onemogućili ulazak u ove organizacije. Bećirović je, znači, ne samo zagovarao popuštanje kolonijalnom diktatu već je bilo kakvo suprotstavljanje uvođenju aparthejda nad Bošnjacima označio kao “sukob sa Zapadom”. To je klasično autokolonijalno “kuhanje žabe”, gdje se vlastito kapitulanstvo, sluganstvo te veleizdaja nacionalnih i državnih interesa žele predstaviti nekakvom mudrom, čak i “prozapadnom” politikom. Vidjeli smo to već od SDP-a na primjeru asimetričnih ustavnih rješenja, zakona o prebivalištu, Alžirske grupe... doživjeli smo to od “Trojke” i u Mostaru, Novom Travniku, Velikoj Kladuši, Jajcu, Višegradu.

Stoga se i nije čuditi da kukavni Bećirović bilo kakvu borbu za vlastita prava te odbijanje da sami sebe objesimo vlastitim rukama naziva “guranjem prsta u oko Zapadu”. Šta bi drugo i mogla misliti i govoriti osoba čija se višedecenijska politička karijera sastoji u pisanju infantilnih i kmekavih otvorenih pisama i čija je jedina referenca nakon dvadeset i kusur godina bavljenja politikom to da je protukandidat Bakira Izetbegovića? Bećirović ne samo da nema nikakvih političkih kvaliteta i vrlina već je i živuća travestija i primjer degeneracije nekadašnjeg “homo komunistikusa”, koji je dizao pesnice ispod fašističkih vješala, u drhtureću pithijavu masu, koja se boji čak i gurnuti prst u oko onima koji žele da stave omču oko vrata narodu iz kojeg potječe.

Ova hajka, dakako, nije bila ograničena samo na ove aktere. Aktivirala se cjelokupna političko interesna agentura, od zapadnih propagandnih servisa kakav je RSE, koji je sve kritike na račun Schmidta ili zapadnih predstavnika označio kao “govor mržnje” te pozvao na cenzuru svih nepoćudnih grupa i profila na društvenim mrežama, preko parodičnih političkih pojava poput zastupnika u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine Nihada Čolpe, koji je poručio kako “Zastupnici SDA i DF šire zapaljivu retoriku prema Zapadu” pa do “Trojkinih” uhljeba i botova. No ono što je zajedničko svima nabrojanima jeste – kolonijalni mentalitet.

BOŠNJAČKE “ČIČA TOME”

Kao što smo već ranije napisali, u pitanju je svojevrsna kolektivna patalogija koja je naročito izražena u većinski bošnjačkim urbanim sredinama. Nažalost, taj internalizirani osjećaj kulturne inferiornosti spram Zapada nije karakteristika tek dijela političke kaste, već u još većoj mjeri i onoga što se pokušava nametnuti kao društvena i kulturna elita. U pitanju je transgeneracijski trend, koji je započeo još dolaskom Austrougarske i koji je trajno oštetio kolektivnu psihu te doveo do identitetskih fraktura kod jednog dijela Bošnjake te posljedično i do gubitka nacionalne homogenosti.

Znatan broj Bošnjaka svoju kulturu, tradiciju, pa čak i sam identitet posmatra kroz tuđe oči i na osnovu tuđih standarda pa narod kojem pripada smatra nazadnim, slabim, primitivnim, nedovoljno prosvjećenim i jedva civiliziranim te stoga nesposobnim da opstane sam od sebe a kamoli da napreduje u današnjem modernom svijetu. Otuda i, recimo, neobična pojava da se taj mentalno kolonizirani dio bošnjačkog naroda grozi svake ideje bošnjačke posebnosti, naročito političkog okupljanja i organiziranja na nacionalnim osnovama, daleko više od nekog nacionalistički zadojenog Srbina ili Hrvata. Otuda i spremnost na beskrajne kompromise, nedostatak bilo kakvog praga tolerancije, stalna želja za pomirenjem po svaku cijenu i opraštanjem onima koji oprost i ne traže, prihvatanje tuđih nacionalizama i šovinizama kao datosti, želje za tuđim tutorstvom, ako već ne srpskim ili hrvatskim, onda barem zapadnim i tome slično. Čak ni iskustvo Agresije, Genocida, embarga na naoružanje te čuda bošnjačkog otpora i odbrane od dvostruke agresije nije utjecalo na ovaj kolonijalni mentalitet koji je još tokom Agresije kroz šalu, a misleći sasvim ozbiljno, tvrdio kako bi za Bošnjake najbolje bilo da Bosna i Hercegovina postane 51. američka država.

Ako ovakve izjave zvuče infantilno, to je zato što i jesu. Šovinistička infantilizacija koloniziranih kao submisivnih, nejakih, nemoćnih te stoga ovisnih o jačim i pametnijim od sebe, a što je odnos djeteta i roditelja, jeste značajan dio svakog procesa kolonizacije. A takva se infantilizacija aktivno podstiče kako bi se internalizirala. Upravo to je, recimo, ovih dana potvrdio i Michael J. Murphy, američki ambasador u Bosni i Hercegovini, svojom izjavom kako “SAD neće ostaviti Bosnu i Hercegovinu Rusiji”! Pa da li je Bosna i Hercegovina suverena država njenih građana ili neka američka roba, neka stvar, neka naslijeđena imovina ili prekomorska teritorija koja se može ostavljati ovome ili onome? I šta nam uopće znači takvo “obećanje” ako već ovdašnja američka ambasada te pojedini zapadni izaslanici, koji dolaze u Bosnu i Hercegovini, vrijedno rade da Bosnu i Hercegovinu isporuče što Zagrebu kroz Izborni zakon, što Beogradu kroz “Otvoreni Balkan”?! Neće nas, eto, ostaviti Rusiji, ali hoće Srbiji i Hrvatskoj? Iz tave u vatru, što bi rekla jedna američka poslovica.

Ovakvo patronizirajuće obraćanje nije slučajno već je dio već spomenutog procesa infantilizacije koloniziranog subjekta. Želi se poručiti da je neko drugi, a ne dokazana bošnjačka spremnost na odbranu suvereniteta i integriteta države, čuvao i čuva Bosnu i Hercegovinu i garantira njenu cjelovitost. To je istovremeno i vjetar u jedra kolonijalnom mentalitetu onih koji su pristali da za tuđi račun “kuhaju bošnjačku žabu” nesvjesni da time kuhaju i sami sebe.

Sve navedeno pokazuje da je bošnjačkoj političkoj kulturi, ali i samom društvu, hitno potreban antiimperijalni i antikolonijalni diskurs kako bi prvo promislili a zatim pronašli prave riječi i termine kojima bi opisali ono što im se dešava te nazvali stvari pravim imenom. Ako ideja suverenizma, nezavisnosti i narodnog oslobođenja ne uđe u ovdašnji politički žargon, bojati se da će normalizacije veleizdaje, kao nekog alternativnog ali legitimnog političkog djelovanja, samo dobiti na snazi.