U Veneciji smrdi more raskaljuženo sadržinom kanalizacionih slivnika. Od mora vonja vjetar. U Sarajevu smrdi Miljacka, a ljeti od nje uščuje se i sva hava. Ali smrdi i ovdje, u srcu Baščaršije. Na miris golubljeg izmeta pomiješanog s mirisom ćevapa iz ćevabdžinica i domaće kahve iz “Tunela” odavno se sviklo. Odskora se nameće i miris turskog donera, mirišu odnekud i kjunefe, uporno želeći da se udomaće.

Može li se zamisliti Baščaršija bez sebilja? Bila bi tad samo čaršija, obična, kao bilo koja druga. Sebilj joj daje ono baš – glavu, vrh, tjeme, početak, ishodište i izvor. Sebilj je centar baščaršijskog kosmosa, njena prva i zaključna misao. Svi sokaci baščaršijski sastaju se ovdje, u pljusku vode koja već stoljećima, neprestano, iskače iz lula i rasprskava se u kamenom koritu.

U njegovom imenu sastaju se tri velike kulture koje su imale snažan utjecaj na Bosnu, na njen duh i jezik. Prema Abdulahu Škaljiću, autoru rječnika Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, riječ sebilj znači dobrotvorna javna česma. U njoj se sastaju tri jezika: arapski, turski i perzijski. Na arapskom sebil znači put. Perzijski joj je dodao svoju riječ – hane, što, prema Škaljiću, znači kuća. Tako su je i Turci prihvatili pa je u Bosnu došla kao sebilhane – kuća gdje se dijeli voda. Na kraju je naš jezik sve to spresovao i izvukao tu divnu riječ: sebilj.

PJESMA VODE

Pričalo se da je u Sarajevu nekada bilo 300 drvenih fontana i sebilja i da je sve izgorjelo u požaru 1697. godine, kada je dohodio ovamo Eugen Savojski. Tu priču, vele, pokrenuo je Evlija Čelebija. Piše on ovako: “Na tri stotine mjesta postoje sebilji gdje ljudi piju vodu. Podignuti su iz ljubavi prema mučenicima sa Kerbele. Većina ih je u čaršiji i na trgu. Među impozantne spadaju: Ferhat-begov, Husrev-begov, Murat-begov, Isa-begov...” Ali mnogi historičari kažu da je Čelebija katkad zbilja znao pretjerati, pa se od ove priče s vremenom odustalo. Ipak, to nam ne smije oduzeti pravo da zatvorimo oči, da potonemo u sebe sve dok ne začujemo tajanstveni huk historije, pa da onda pustimo mašti na volju.

Sa svih strana Sarajeva pjevala je voda, njeno grgoljenje dok je iskakala iz stotina lula na sebiljima odjekivalo je uskim sokacima po kojima je razbijala vrelinu sunca. Zimi bi šumorenje vode postajalo resko uslijed sudara s ledom koji bi okovao cijelo korito, nemoćan da zaledi i krug u koji je, kao u prsten, uskakala živa voda i ponirala ispod zaleđenih površina. Najesen je ta pjesma bila najživotnija, voda kao da je poručivala kako je sve što se u prirodi kreće podložno vehnjenju, osipanju i krajnjem raspadu, sve, osim nje, vode, koja ne može ostariti, u njoj vječna je mladost i niko je ne može zauzdati, teći će sve dok otiče i vrijeme. S proljeća se toj pjesmi pridruživala cijela priroda, sve se budilo; svojim tajanstvenim protjecanjem kroz sve što diše i raste voda je raznosila život i ovdašnji bi čovjek, slušajući je kako zaziva cijelu prirodu da se razbudi i bukne, povjerovao kako je i sam voda, da je vječan, da će teći sve dok teče i vrijeme i da ga niko ne može obuzdati, pa bi se dosjetio da ga je vlast davno zauzdala i poskočio bi i dao se u bune i ustanke. Sarajevo je tada moglo biti jedna velika baš

a u kojoj je umirujuće pljuskanje vode nadjačavalo svaki glas i niko se nije svađao. Možda je Čelebija ovdje usnio Džennet ili sveto mjesto poput Kerbele.

Ali, i kad otvori oči, ostaje pred čovjekom istina da su svi sarajevski sebilji, ma koliko da ih je bilo, izgorjeli u velikom požaru. Kažu da se sačuvala samo jedna sebiljkurna, odnosno korito izdubljeno u kamenu, na kojoj se jasno vidi da je izgrađena od stećka, te da je stajala pred Ferhadijom, a onda da je prenesena u Carevu džamiju. Isto tako kažu da otad više od pola stoljeća nikom nije padalo napamet da gradi sebilj i da su ljudi hodali ulicama kao da im nešto fali. Zastajali bi bez ikakvog razloga i onako, potajice, naćulili bi uši, naginjući se negdje u prostor za romorenjem vode koje su nosili u svom pamćenju i za koje su vjerovali da je ostalo tu negdje, u havi, kao džemre. Ali zvuka nije bilo i vodena pjesma utihnula je zauvijek. A ljudi su se nadali da ne može, da ne smije, nikako biti tako i da će se voda jednog dana vratiti kao što se vraćaju laste koje otprhnu na jug. Istovremeno su gnjetli u sebi dubok strah koji bi im uvečer raskrajao snove pa bi budni dočekivali gluhe zore, zamišljeni, s čibukom, sejreći daleko negdje kroz zamagljene pendžere. Bojali su se da se, predlože li da se izgradi u Sarajevu barem jedan sebilj, s njim ipak neće vratiti pjesma vode, a opet, da će nekako sve to platiti gubitkom te duboke slutnje koja ih je vezivala za ovo mjesto i činila ga takvim da im prožima cijelu utrobu.

S tom njihovom slutnjom sudarit će se Mehmed-paša Kukavica, a oni će mu na kraju, kada ga budu ispraćali iz Bosne, dati taj kukavni nadimak da ga nosi do kraja života jer drugačijeg načina da mu se osvete nisu mogli pronaći. Pojavio se on u Bosni skupa s prvim jesenjim kišama, a put su mu krčile priče o čovjeku bez milosti. Kažu da je bio rodom iz Foče, od loze velikaša Pavlovića, i da mu je otac bio ajan. Još su kazivali da je bio krut i strog čovjek, prijeke naravi i da se istakao u boju pod Banjom Lukom. Bio je drčan, mlad i bio je paša. Neki su pričali da je jedno vrijeme gazdovao u Smederevskom sandžaku, ali da se nije dugo zadržao, povučen je zbog loše uprave i zatočen u Stambolu. U sultanovu milost ponovo je došao kada je, kako to kaže predaja, ovaj tražio čovjeka hrabrog, da smiri bune baša i janjičara po Bosni, a krenule su odavde, iz Sarajeva, gdje živješe braća Morići, a neko mu predloži Mehmed-pašu, koji će se iz Bosne, kao i mnogi veziri prije i poslije njega, vratiti s nadimkom u kojem je pažljivo oko moglo iščitati dosta toga o načinu vladanja najzapadnijim osmanskim ejaletom.

Prema Safvet-begu Bašagiću, Kukavica je odbio svako gostoprimstvo lukavih Sarajlija. Nije mu se dopala njihova pretjerana susretljivost i znao je da bune koje već godinama raskrajaju Bosnu izviru baš odatle. Posebno ga je uznemiravala ta stalna naćuljenost njegovih domaćina, nagnutost na jednu stranu, kao da žele čuti nešto što čovjeku nije dato da svojim uhom dohvati. Kako nije znao za priču o 300 sebilja, tu duboku slutnju kod Sarajlija pročitat će on kao centralno mjesto iz kojeg ga vreba najveća opasnost. Historija njegov strah ne spominje, ali on će biti jedini razlog da ne konači u Sarajevu: vjerovao je da će iste noći biti ubijen. “Kako nije htio rizikovati ostanak kod njih, naredi da sve najuglednije baše dođu k njemu u Travnik”, zapisat će Bašagić. Mjesec nakon susreta sa Sarajlijama, u Travniku, u dva sata poslije ponoći, poslao je svoje dželate da pogube osamnaest najuglednijih prvaka i da mu donesu njihove glave. Tako je počelo gušenje buntovnog bosanskog duha.

Sljedeće godine Mehmed-paša bi od sultana počašćen i trećim tugom te postade vezir. U to ime izdade naredbu svojim neimarima – koji su ga stalno pratili i od pogleda historije, gradnjom silnih građevina, zaklanjali sve te glave što se kotrljahu za njim – da na Baščaršiji podignu sebilj. Bit će da se Sarajlije nisu plaho obradovale ovom daru. Mula Mustafa Bašeskija u svom ljetopisu za godinu 1167, što odgovara vremenu od 29. oktobra 1753. do 17. oktobra 1754, bilježi taj događaj samo jednom prostom rečenicom: “Sagrađen je sebilj na Baščaršiji.”

ČUDNOVATI DOGAĐAJI

Te godine kada je građen sebilj pojaviše se duboko pod zemljom, ispod samog šehera, čudni udarci i pretvaraše se u potmulu huku. Učeniji ih povezaše s nekoliko potresa koji zimus prodrmaše Sarajevo. Oni rekoše da se to zemlja, koja se protresla da opomene čovjeka kako malo svojih misli posvećuje Bogu, ponovo namješta na potporne stubove i da ćitabi kazuju da tako biva nakon zemljotresa i da zna potrajati cijelu godinu dok se ne namjesti kako valja i kako je oduvijek bilo. Ali malo ko im pokloni vjeru. Svi su slutili kako huka mora imati veze s gradnjom sebilja. Osjetiše kako se nešto tajanstveno izlijeva iz njih i otječe s vodom. Sada su hodali čaršijom i obarali glavu prema zemlji slušajući te čudne udarce kao što su prije naginjali cijelo tijelo negdje u prostor u nadi da će ponovo čuti pjesmu vode. Skupljali su se poviše Kukavicinih neimara i iščuđavali se, a uvečer bi polijegali po baščama jer niko nije smio u kući konačiti. Slutili su da će se desiti nešto strašno, da strašnije ne možeš ni usniti, zemlja će se otvoriti i grad progutati, odnekud će opet doletjeti kuga i trijebiti svojim crnim prstima bez milosti, ili će vatru na nas naputiti ili povodanj; Bože, sačuvaj i sakloni... Ali ne desi se ništa. Kažu da je zemlja prestala puštati čudne zvuke baš onog dana kada je dovršen sebilj, a drugi ne dadoše ni naviti, već da je huka prestala davno prije, i to onog dana kada su doveli odnekud ženu bez ruku pa je postavili pod jablanove da svijet gleda kako plete nogama.

Oba događaja, i čudne udarce što su te godine izbijali iz zemlje pod Sarajevom i ženu koja plete nogama, potvrđuje i Bašeskija u svom ljetopisu. Za godinu 1167, osim škrte rečenice u kojoj nas obavještava da je sagrađen sebilj, Bašeskija je zapisao još dvije rečenice. U objema govori o zemljotresu i njegovim posljedicama. Pa poslušajmo: “U mjesecu saferu 1167. godine tri noći između akšama i jacije, u isto vrijeme uzastopno, događao se zemljotres. Nakon toga su se kroz cijelu godinu čuli svaki dan i svaku noć ispod zemlje učestali udarci, slični udarcima u bačvu ili bubanj.” U prvoj rečenici, iza godine, prevodilac Mehmed Mujezinović postavio je zagrade kako bi nam objasnio koje je to vrijeme te 1167. obuhvatao mjesec safer (28. novembra. – 26. decembra 1753).

Drugi događaj desio se dvije ili tri godine ranije i bio je tako važan da je iz te godine u Bašeskijinom sjećanju jedino taj događaj ostao, kao da se cijelog ljeta Božijeg ništa drugo dogodilo nije. Pod godinom 1164, što odgovara vremenu od 30. novembra 1750. do 19. novembra 1751, Bašeskija zapisuje ovako: “U Sarajevo je dovedena jedna žena iz unutrašnjosti koja od rođenja nije imala ruku nego je nogama prela i obavljala druge poslove. Odvedena je u Istanbul da je tamo pokažu.”

STARI SEBILJ

Kažu da se Kukavicin sebilj nalazio desetak metara niže od današnjeg. Ako je tako, onda je bio negdje na mjestu gdje se Sarači utiču na Baščaršijski trg, možda uz sami harem Havadži Durakove džamije. To se vidi i na fotografiji objavljenoj u Bašeskijinom ljetopisu iz 1968. godine u izdanju Izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša” iz Sarajeva. I vidi se da ovom današnjem nije ni nalik. Nije bio ovako gizdav. Više je ličio na zatvoreno turbe. Bila je to jednostavna kocka nadsvođena kupolom. Kupola je zasigurno bila prekrivena olovom. Prozori su bili s mušepcima. Iznad velikog prozora u obliku pravougaonika, na strani koja gleda u posmatrača, vidi se tarih, vjerovatno posvećen graditelju. Do prozora, s lijeve strane, nalazi se kvadratni otvor zatvoren drvenim kapkom kroz koji je najvjerovatnije sebiljdžija dijelio vodu.

Ako se zna da je sebilj građevina drugačija od ostalih javnih česmi po tome što u njemu voda nije na izvoli pa čini šta te volja, već je, baš zbog takvih što bi radili oko vode šta im se prohtje pa ostave iza sebe takav peksin da se čovjeku gadi napiti, uspostavljen službenik koji se brine o česmi – sebiljdžija, onda nije teško zamisliti kako je u sebilju po vas cijeli dan boravio čovjek razdebljao od silnog sjedenja, kože razmekšane vlagom, obraza izblijedjelih, jer godinama ne bi vidio sunce, pošto je ulazio ovamo sa sabahom i izlazio u akšam, zagrabljao vodu kevčijom ili tasom pričvršćenim lancem za zid i dijelio je onima koji bi prišli da utole žeđ ili s ibrikom da je nose kući, ispraćajući ih svojim čudnovatim, vodenim osmijehom. A uvečer, kada bi začuli teške vodene korake i škljocanje u reumatičnim koljenima, ljudi bi znali da to sebiljdžija odlazi kući, stišćući pod miškom vreo somun i da se još dugo vere negdje gore, poviše Bistrika, u brda, gdje je živjela gradska sirotinja.

Kazuje se da je Kukavicin sebilj stajao ovdje devedeset godina. Njegov graditelj vidio ga je još tri puta. Onda kada je ponovo imenovan za bosanskog vezira pa je prolazio za Travnik i tri noći prenoćio u Sarajevu. Više nije imao pred čim strahovati pošto u martu te godine uhvatiše braću Moriće, a on se isprsi i pokaza da i u njemu ima velikodušnosti, odustade od prvobitne namjere da i njihova tijela baci psima pa da im se za grob nikad ne dozna, već se sažali na njihovu majku i dozvoli joj da ih sahrani, i to u haremu Hadžijske džamije, u mahali u kojoj su rođeni, te se i ne osvrnu kada uhode donesoše glas kako je na haremskom zidu osvanuo tarih posvećen Morićima.

Možda bi i reagirao, bi zasigurno, ali i sam je bio pogođen tragedijom te nikako nije mogao izbiti iz glave misao da mu je to kazna od Boga za sve one glave koje je zakotrljao na svom krvavom putu sultanovog sluge. Te godine otrgnu Svemogući iz njegovih grudi cvijet koji je davao smisao njegovom životu – uze mu kćerku Nailu. Kada se vraćao s dženaze, po drugi put vidio je sebilj. I opet ništa nije poduzeo kada mu dojaviše da se po mejhanama i kahvama šapuće kako mu je to kazna od Boga za onih osamnaest glava što ih je posjekao kada je prvi put prošao kroz Sarajevo. Skrhan bolom, pred akšam se pojavi u haremu Careve džamije i pade po mezaru nad kojim će podići nišan s natpisom: “Najednom puhnu vjetar koji uništava i prinese tu svježu ružu u ružičnjak raja.” A posljednji put vidjet će sebilj tri godine poslije, kada prođe kroz Sarajevo zauvijek napuštajući Bosnu. Ne minu ni cijela godina, a tatari, onako usput, donesoše vijest kako je opet pao u nemilost i sultan ga protjera na Kretu, a posla za njim katile te ovi Kukavicinu glavu donesoše u Stambol.

Njegov sebilj, po jednoj verziji, nestade u požaru. Taj silni oganj, koji sastavi s pepelom cijelu čaršiju, rastopi kupolu i osvanu sebilj kao trap shrpan od izobličenog olova, kao da je kakva strahosalivača kakvom isprepadanom divu, tu, nasred Baščaršije, salijevala strahu. Ljudi se iskupljaše i ibretiše i svako od njih, a da ni sami sebi nisu mogli objasniti iz koje to lude potrebe i zašto, odvali komad nazubljenog olova i tutnu u džep, a jedan, vele, ne htje olova, već iščupa cijelu kurnu – a to ti je kameno korito – i odnese je kući. Godinama poslije tu i tamo, pod kakvom sećijom, ili u nekom zabačenom halvatu, Sarajlije bi nabasale na strašni olovni grumen sav nazubljen od silnih strahova što ih je sijao iz sebe vezir koji ponese iz Bosne nadimak Kukavica. A za onu kurnu historičar Hamdija Kreševljaković reče da se i danas nalazi u jednoj kući u Sarajevu, ali iz poštovanja ne navede vlasnika te kuće.

SEBILJ PUTUJE SVIJETOM

Po drugoj verziji, sebilj je bio zapušten jer više nisu dolazili prihodi s čifluka u Mokrom podno Romanije uvakufljenog za njegovo održavanje; nikom nije padalo napamet da barem dadne onih šest akči na ime sebiljdžijine pla

e, ili onu jednu, koliko se plaćalo Gazi Husrev-begovom vakufu za vodu koja je doticala iznad Čekrkčijine džamije. “Jok, bolan, sikter i Kukavica i njegov sebilj”, govorahu. Austrougarska vlast godinama je obilazila oko njega, strepeći pred tajanstvenim pričama u koje su ga Sarajlije splele. Trebalo joj je punih trinaest godina da smogne hrabrosti da ga sruši. I to noću. Očekivali su da će se cijeli grad dići te su četu najboljih žandara pripremili, a ono ujutro ni pašče ne zalaja na ranu u zemlji gdje je još jučer stajala kuća iz koje se narodu dijelila voda.

Ohrabrena šutnjom, vlast sljedećeg mjeseca pusti priču kako će na mjestu gdje je nekada stajao sebilj podići spomenik s konjanikom iz historije. Ali tad skoči cio grad i iskupi se pod jablanovima. Bivši bajraktari donesoše ratne bajrake iz osmanskog vremena kao da podižu buljuke na kakvu bojnu. Uz talambase i zurle, mašući ordenjem iz bivše vojske, iz gomile se izdvojiše nekadašnji janjičari, zaogrnuti kaftanima pod kojima se prijeteći klatiše sablje, i rekoše da ne dolazi u obzir da im bilo kakav konjanik jaše ponad glava, pa makar im u olovo salili i same očeve. Zatražiše da se postavi sebilj. Vlast ih ozbiljno shvati. I to tako ozbiljno da posao povjeriše jednom od onih učenih arhitekata koje su doveli sa sobom iz Beča. Bio je to prvi posao za mladog Aleksandra Viteka, za kojim je išao glas o takvom šahisti da je jednom na deset tabli odigrao simultanku naslijepo. On će tako dobro odraditi posao da će mu kasnije biti povjereno da iscrta Vijećnicu. Poslat će ga u Egipat, u Tunis i Alžir da gleda ondašnje građevine i da iz njih uzima dušu i prenosi je ovamo, u Sarajevo, ali taj posao će se pokazati većim od njega, Vijećnica će mu odnijeti pamet i skončat će u umobolnici u Grazu.

Jadni Vitek, čak ni u svojim najzamršenijim luđačkim fantazijama nije mogao zamisliti da će njegov sebilj, ta skromna građevina pod stoljetnim jablanovima u zabačenom balkanskom šeheru, krenuti na put, diljem svijeta raznoseći njegovu slavu. I neće to biti onako kako su ostale građevine putovale svijetom, svojim detaljem osvanuvši na fasadi nekog objekta u dalekom kraju, kao što je on u Sarajevsku vijećnicu iz Kaira prenio duh džamija sultana Hasana i Kait-Beja ili preslikao na nju neke dijelove čuvene Alhambre u Granadi. Ne! Sebilj, kloniran u dosljedne replike, putuje svijetom i osvaja ljepotom. Eno ga u Beogradu na kraju Skadarlije. Otputovao je i Bursu. U Novom Pazaru nikao je 2010. godine, a osam godina potom i u Rožajima. U Americi, kažu, postoje dva; jedan je u Sent Luisu i njega su Bosanci poklonili ovom gradu za 250. rođendan, a kažu da ga je jedan Bosanac u Chicagu postavio usred svog dvorišta. Sarajevski gradonačelnici poklanjali su replike sebilja i Zagrebu i Rimu, ali izgleda da tamošnjim vlastima sebilj nije predstavljao posebnu ljepotu pa su ga ostavili u kakvom podrumu da kupi prašinu, a kažu da se trenutno gradi replika koja će krasiti srce grada Tianjina, jednog od važnijih privrednih i ekonomskih centara Kine.