Proteklih su godina granice i gradovi Bosne i Hercegovine bili mjesta koja su plavili brojni migrantski valovi. Rijeke ljudi kotrljale su se kroz ovu zemlju pokušavajući se domoći toliko željenog Zapada, za njih skoro pa mitskog mjesta u kojem su odlučili graditi svoju budućnost. Ti su valovi proteklih godina donosili Afganistance, Marokance, Bangladežane, Pakistance, Tunižane, ali i Turke, Irance i Sirijce... Sada su se oko granice s Hrvatskom, u okolini Bihaća, našli i Kubanci. Nesretnici koje je put odveo doslovno preko pola svijeta, to su migranti koji se preko Bosne žele domoći Evrope, nekada i Sjedinjenih Država, koje su od njihove obale udaljene tek stotinjak milja.

Prema zvaničnim podacima, od početka ove godine ukupno je 7.271 strani državljanin iskazao je namjeru podnošenja zahtjeva za azil u Bosni i Hercegovini, a trenutno se u privremeno prihvatnim centrima u Bosni i Hercegovini nalaze 854 migranta. I dalje ih je najviše iz Afganistana i Maroka, čak je registrirano i 35 državljana Sudana, no u posljednje je vrijeme zabilježen povećan broj Kubanaca. Oni najčešće stižu s Kube, preko Njemačke do Srbije, odakle pješače ka granici Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Dok nije počela ruska agresija na Ukrajinu, zahvaljujući bezviznom režimu su s Kube dolazili u Rusiji, odatle u Srbiju, a onda preko Bosne dalje ka zapadu.

Prema podacima koje smo dobili iz Službe za poslove sa strancima, od prvog januara do 29, maja ove godine registrovano je ukupno 3253 lica u kampu Lipa. Od toga, 114 državljana Kube. U Privremenom prihvatnom centru Lipa, smještena su samo punoljetna muška lica a najveći broj dolazi iz Afganistana i Maroka, dok njihovo zadržavanje u kampu traje naduže do 10 dana.

Kada je riječ o Privremenom prihvatnom centru Borići, u njemu su smještene porodice i maloljetna lica bez pratnje i tamo je u istiom periodu registrovano ukupno 1620 lica. Od toga 274 maloljetna lica bez pratnje, 277 maloljetnih lica u porodici i 606 žena. Zadržavanje istih u kampu je do šest dana a najveći broj dolazi sa Kube i iz Afganistana.

Od početka 2023. godine do danas u Borićima je registrovano  713 državljana Kube od kojih su 346 žene i 97 djece.. 

Bihaćki kamp Borići mjesto je njihovog privremenog boravka, mjesto gdje odmaraju, oporavljaju se i razmišljaju kamo i kako dalje. Kamp ima struju, mokre čvorove, krevete, migranti imaju svakodnevno tople obroke, medicinsku pomoć, a njihova djeca priliku da se educiraju, da se igraju i zabavljaju. U Borićima su osobe iz mnogih država, s različitih kontinenata.

Kubanci teško pristaju na razgovor, ne žele se slikati, ne žele čak ni kazati svoje ime. Nekad ih je u kampu petero, nekad dvadesetero, nekad troje. Odlaze i dolaze. Veseli su i razdragani ljudi, iako ih je nevolja natjerala na težak put, na slikanje ipak pristaju, ali uz uvjet da im se na fotografijama ne vidi lice. Nije ih strah osoblja kampa, iako znaju da fotografiranje unutar kampa nije dozvoljeno, strah ih je za porodice koje su ostale na tom siromašnom karipskom otoku.

Carolina (ime je izmišljeno, op. a.) je majka jedne kćerke i baka troje unučića, koji su ostali živjeti na Kubi. U Srbiji je boravila osam mjeseci, te je u Bosnu i Hercegovinu došla nedavno. „Na Kubi sam radila šta god sam mogla. Po zanimanju sam krojačica. Bavila sam se šivanjem odjeće kod kuće, a radila sam i u fabrici koja je šila radne prsluke. Nikada se nisam bojala rada, zarađivala sam pošteno. Moj muž je odlučio da napusti Kubu i da idemo negdje gdje ćemo bolje raditi i zarađivati, a ne preživljavati od danas do sutra“, priča nam Carolina, a njezine nam riječi prevodi službenik kampa.

Maria (ime je izmišljeno, op. a.) i njen muž su napustili Kubu zbog teške ekonomske situacije, iako su oboje školovani ljudi koji iza sebe imaju mnogo godina radnog staža. Jednostavno, na Kubi nisu vidjeli budućnost za sebe, a još manje za svoju djecu koja tek trebaju da stanu na svoje noge.

„Imam dvoje djece. Jedno ima osamnaest, a drugo ima devetnaest godina. Na Kubi sam radila u školi kao profesorica fizike, iza mene je mnogo godina rada. Muž i ja smo napustili Kubu jer nismo imali drugog izbora. Ekonomska situacija je bila katastrofalna, dječiji doplatak je bio premali. Jednostavno, nismo mogli živjeti s novcem koji smo donosili u kuću. Nisam vidjela budućnost na Kubi za sebe, za svog muža, a pogotovo za našu djecu. Mi nismo imali sredstava za neke osnovne životne potrebe. Odlučili smo napustiti našu državu kako bismo osigurali sebi bolji život, zaradili više novca i tako bismo mogli pomoći i ostatku porodice koja je ostala u Kubi“, objašnjava Maria.

Valeria (ime je izmišljeno, op. a.) je na Kubi imala jedino oca i njegova smrt za nju je značila da više nema zbog koga da ostane živjeti na svojoj rodnoj grudi. „Na Kubi sam radila u gastronomiji, te sam kući izrađivala razne dekorativne elemente za proslave, svadbe i slično. Kubu sam napustila skupa sa svojim mužem. Moj muž ima dvoje djece, a ja nemam djecu. Jedino od porodice sam imala svoga oca i, kada je on preminuo, više nisam imala razloga da ostanem na Kubi. Željela sam otići negdje gdje ću imati bolji i ugodniji život. Moja sva ostala porodica živi u Njemačkoj, tako da me za Kubu, zaista, nije ništa više vezalo“, priča nam Valeria.

Njihov put do Bosne i Hercegovine bio je trnovit, odlazak ka Zapadu još je teži, često opasan po život. U posljednje vrijeme sve su češće vijesti kako je hrvatska policija iz rijeke Save spasila kubanske migrante koji su bili u opasnosti od utapanja. Ili vijest poput one iz aprila kada je hrvatska policija zaustavila dva vozila italijanskih i španskih registarskih oznaka, za čijim su upravljačima sjedili državljanin Kube i državljanin Španije, koji su prevozili 11 ilegalnih migranata državljana Kube.

„Mi smo prvo otišli u Srbiju i tamo smo živjeli neko vrijeme. Do Bosne smo se svi snalazili, neki su putovali autom, autobusom, taksijem, a neki su čak i čamcem preko rijeke“, pričaju nam Kubanke i do u detalje objašnjavaju na koji su način dospjeli u Bosnu i Hercegovinu.

„Prvo smo bili u Rusiji, potom u Bjelorusiji, pa u Turskoj i onda smo stigli u Srbiju. U Srbiji je moj muž radio tri mjeseca ‘preko’ turističke vize, kada su istekla ta tri mjeseca, rečeno mu je da ne može nastaviti raditi i da će uskoro biti deportovan. Pokušali smo da dobijemo radnu dozvolu, ali su nas odbili. Morali smo napustiti Srbiju, prosto smo se mnogo bojali i nismo željeli ostajati ilegalno”, priča Valerija, nastavljajući:

„Srbija nije bila baš lijepo mjesto za nas, Kubance. Razmišljali smo da odemo u Crnu Goru, no na kraju smo došli u Bosnu i Hercegovinu. Nismo ništa znali o Bosni. Nismo znali kakvi su uslovi za život, kakvi su ljudi, kako će se prema nama ophoditi. Nismo znali ništa o religiji, što nam je mnogo žao jer mislimo da je jako bitno poznavati religiju jednog naroda da bi se mogao uklopiti s masom, naravno, i kultura igra značajnu ulogu. Krenuli smo tako za Bosnu bez ikakvih informacija, bilo je bitno samo da iziđemo iz Srbije što prije. To je bila jedna avantura, ali imali smo svoj jedini cilj na umu – bolji život.“

Iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM) ocijenili su da je migracijska situacija u Bosni i Hercegovini stabilna i pod kontrolom te da u privremenim prihvatnim centrima u BiH ima više od 3.500 slobodnih kreveta. „Kapaciteti za sada premašuju broj migranata kojima je potreban smještaj, a IOM je spreman podržati nadležne vlasti u slučaju većeg priliva migranata kojima je potrebna zaštita i humanitarne usluge“, naveli su iz te organizacije. 

Kada su u pitanju uslovi u kampu, korisnice s Kube imaju samo riječi hvale za Boriće. Oduševljene su osobljem, hranom, organizacijom i općenito atmosferom koja vlada u prostorijama kampa. Zahvalni su što svaki dan imaju tople obroke, što se svi prema njima ponašaju ljubazno i što imaju utočište kako od nevremena, tako i od velikih životnih briga i problema koji su ih snašli.

„Ovdje nas tretiraju kao ljude. Ne gledaju nas drukčije, nema apsolutno nikakve diskriminacije. Zaista je ovaj kamp umnogome poseban. Sviđaju nam se karakteri ljudi, svi su jako ljubazni. Neki dan sam bila u kuhinji, sjedila sam sama, a onda mi je prišla jedna djevojčica i poljubila me. Nisam znala kako da reagujem, bila sam jako dirnuta. Ovdje nismo osjetile trunku rasizma, dok to isto ne možemo kazati za Srbiju, a tek to ne možemo reći za Rusiju. Tamo su se ljudi grozno ophodili prema nama, samo zbog naše boje kože. Znali su proći pored nas, ne žele nam ni ‘zdravo’ reći, kao da i ne postojimo, kao da nismo živa bića kao i svi ostali. Možemo slobodno reći da je ovo država gdje smo najbolje dočekane do sada. Nema razlike u boji kože, vjeri i nacionalnosti. Svi smo ljudi u Bosni i Hercegovini“, s osmijehom na licu govori Maria.

Pričaju i da im je hrana u Borićima veoma ukusna, ali da im je ponekad previše začinjena. Šalile su se kako Bosanci prave cijelu ceremoniju kada žele ručati. Te hljeb, te salata, te glavno jelo – kod Kubanaca nema toga. No, najteže im je bilo da se naviknu na klimu, pogotovo u zimskim i jesenjim danima.

Mnogo im fali njihova zemlja, njihova kultura, jezik i običaji. Svaki put kada se spomene Kuba, na ivici su suza. Kažu da im je bilo iznimno teško donijeti odluku da napuste svoju zemlju i krenu u sasvim nepoznat svijet, ali, jednostavno, drugog izbora nije bilo. Birali su između mizernog života, preživljavanja iz dana u dan i bolje budućnosti za sebe i svoju djecu, kao i buduće naraštaje.

„Odluka nije bila nimalo lagana. Na Kubi se plata od 120 eura smatra odličnom, doktorskom platom. Za nas je život postao nesnošljiv, nemoguć. Prodala sam svoju kuću na Kubi i sve ostavila što sam imala i za šta sam radila cijeli svoj život. Tako sam skupila novac da krenem za Evropu, a nisam jedina koja je to uradila, mnogi moji prijatelji su također uradili to što i ja. Bio mi je potreban novac, ništa drugo nisam htjela do boljeg života i da imam svoju porodicu na okupu“, kazuje nam Carolina, nastavljajući:

„Fale nam porodica i prijatelji, naravno. Fali nam kultura, svi Kubanci trebaju svoju kulturu, svaki narod. Mnogo nam fali i klima na Kubi. Dok sam živjela u Srbiji, radila sam u jednom skladištu. Bilo je toliko hladno, osjećala sam se kao da sam u hladnoj vodi. Cijeli dan sam radila u takvoj klimi, još bosonoga i bez rukavica. To je mome tijelu, naravno, bilo čudno, te sam doživjela šok i hipotermiju. Stanje mi se pogoršalo, došlo je do toga da nisam uopće imala puls. Nisam mogla ići doktoru jer nam nisu dali. Mi smo samo migranti, koga je briga za nas?! Neka žena mi je dala tabletu ispod jezika i obukli su me u nekoliko slojeva odjeće, pa sam kroz neko vrijeme uspjela da se oporavim. Zaista, to je mnogo utjecalo na mene i dan-danas sam sigurna da mi je jedino Bog pomogao. Samo su nas tjerali da radimo, radimo i radimo. Nije ih bilo briga jesmo li dobro, radile smo kod njih ilegalno tako da nismo imali pravo na ljekara“, emotivno se prisjeća Carolina.

Kada ih pitamo za sistem kakav vlada na Kubi, kažu kako su male šanse da se išta promijeni u skorije vrijeme, budući da i za jednu riječ koja „nije na mjestu“ neko može biti strogo kažnjen. „Najbolje nam je bilo za vrijeme Fidela Castra. Sada imamo novog predsjednika koji se trudi da sva naša mala sela na otoku huška jedne protiv drugih. Otok je jako teško pokušati napustiti, veliki broj migranata je stradao na samom izlazu s otoka. Utopili su se, nestali kao da ih nikad nije ni bilo i nikada nisu ni pronađeni“, priča nam Valeria sa suzama u očima.

Maria priča kako je dvojicu svojih sinova ostavila na Kubi. Jasno, bilo joj je iznimno teško donijeti tu odluku, no znala je zašto to radi. Birala je između nastavka mizernog života kakav je vodila na Kubi, između životarenja i mogućnosti da za sebe stvori bolju budućnosti, za svog muža i za svoje sinove. Želi priliku za kvalitetnijim obrazovanjem, lagodnijim životom, ali ponajbitnije želi život u kojem neće morati nositi oružje sa sobom pri svakom izlasku iz kuće, jer bi ih neko mogao napasti.

„Na Kubi postoji obavezni vojni rok, te nije bilo nikakve mogućnosti da svoje sinove povedem sa sobom. To se ne može izbjeći. U svijetu se priča kako je zdravstvo u Kubi odlično, ali mi to tako ne doživljavamo uopće. Sve plaćamo svojim novcem. Isto tako, mnoge, mnoge donacije dolaze na Kubu iz raznih bogatijih zemalja, ali niko ne zna gdje taj novac odlazi. Ne vidimo novu infrastrukturu, ne vidimo da se škole unapređuju, da dobijamo veći dječiji doplatak, da se ulaže u radnu snagu. Nemoguće je da se toliko novca dobija a da se ništa nema. Policija ne radi svoj posao, moj sin, naprimjer, pri svakom izlasku iz kuće sa sobom mora nositi neku vrstu oružja, bio to nož ili pištolj“, završava Maria.

Njihovi planovi za budućnost su skromni. Žele biti zdrave, zadovoljne, ispunjene i, nadasve, ponovo spojene sa svojim voljenima. Najviše bi voljele živjeti u Španiji, jer kažu kako im je sada već kasno da uče novi jezik. Maria planira nastaviti svoje studije fizike koje je započela na Kubi, a mi im želimo svu sreću u budućnosti. Imperativ je da migrante ne gledamo kao prljave, needukovane i ljude niže klase – oni su, zasigurno, mnogo više od toga. Pogledajmo ih u oči i vidjet ćemo da svaki od njih nosi sa sobom jednu nimalo lahku životnu priču. Samo topao osmijeh i lijepa riječ su dovoljni da nekome uljepšamo dan.