Od samog početka podržavao sam nabavku helikoptera za potrebe MUP-a KS, jer smatram da je riječ o obnovi kapaciteta koje je bosanskohercegovačka policija imala i prije agresije. Ko je pratio moj rad zna da sam predlagao više tipova helikoptera prije nego što je odabran Bell 412. Predlagao sam, između ostalog, i Airbus H125, kojeg je MUP Zeničko-dobojskog kantona kupio za nekih 8 miliona KM. Ono što su političari propustili kazati u historijskom predstavljanju helikoptera za MUP KS jeste činjenica da ovo nije prvi helikopter nabavljen u BiH za policijske potrebe. Nije čak ni prvi Bell 412, odnosno njegov derivat Subaru Bell 412EPX, koji je kupljen za policijske potrebe u BiH. Činjenica je da je to prvi helikopter koji je za sarajevsku policiju nabavljen nakon rata.

Prije 1992. godine SUP-ovi tadašnje Socijalističke Republike BiH raspolagali su ozbiljnom flotom helikoptera tipa Bell 206, Gazela i Bell 222, koji su tokom rata uglavnom otuđeni. Dio tih letjelica završio je u Srbiji, a pojedini helikopteri kasnije su prodani u Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države. Srbija je tek 2010. godine vratila dva helikoptera Bell 206, od kojih je samo jedan bio u letnom stanju, dok je neispravni, prema međudržavnom ugovoru o vraćanju helikoptera, pripao Federaciji BiH.

Posebno je zanimljiva sudbina Bell 412SP, kupljenog za 4,25 miliona dolara od američke firme SLT u februaru 1992. godine za tadašnji MUP Republike BiH. Zbog početka rata helikopter nije isporučen u Sarajevo, već je početkom maja 1992. preletio u Ljubljanu, gdje je trebao biti privremeno smješten. Umjesto toga, ostao je u Sloveniji i danas se nalazi u sastavu 15. puka vojnog zrakoplovstva Slovenske vojske pod oznakom H2-31. Koristi se za traganje i spašavanje, medicinske evakuacije, gašenje požara i druge vojne i civilne zadatke. Paradoksalno, isti taj helikopter učestvovao je i u pružanju pomoći Bosni i Hercegovini tokom katastrofalnih poplava 2014. godine, ali kao letjelica Slovenske vojske.

Bosna i Hercegovina smatra da je kada je helikopter Bell 412 u pitanju riječ o državnoj imovini koja nikada nije zakonito prenesena na drugu državu, dok slovenska strana tvrdi da je helikopter ostavljen kao garancija za vojnu opremu isporučenu tokom rata. Međutim, javnosti nikada nije predstavljen dokument koji bi pokazao da su tadašnje institucije Republike BiH dale saglasnost za takav aranžman. Upravo zato ostaje otvoreno pitanje da li je riječ o zaključenom pravnom poslu ili o neriješenom imovinskom sporu koji nikada nije ozbiljno pokrenut pred nadležnim institucijama.

Prema procjenama stručnjaka, Bell 412 je 1992. godine plaćen oko 4,25 miliona američkih dolara, dok njegova današnja vrijednost, nakon modernizacija i ugradnje nove opreme, iznosi između 15 i 16 miliona dolara. Dakle, Bosna i Hercegovina, umjesto da vrati svoju imovinu vrijednu petnaestak miliona dolara, kupuje novi helikopter istog tipa, u modernijoj izvedbi, u vrijednosti od 35,5 miliona dolara. Evo, da kažemo da je namjera bila kupiti zaista modernu letjelicu za potrebe MUP-a KS, zašto se ništa ne radi na vraćanju helikoptera koji su otuđeni za vrijeme agresije na RBiH, kako bi se onda moglo govoriti o proširenju kapaciteta, a ne samo o nabavci novih letjelica?

Ukoliko se potvrdi da je novi Bell 412EPX MUP-a Kantona Sarajevo odmah nakon svečanog predstavljanja napustio Bosnu i Hercegovinu radi završnih radova, ugradnje opreme ili certificiranja, onda se s pravom postavlja pitanje svrhe promocije na Igmanu. Građanima je predstavljen utisak da policija dobija potpuno operativan helikopter, iako je moguće da letjelica još nije bila spremna za redovnu službu.

Niko ne osporava da novi helikopter može zahtijevati dodatna ispitivanja, obuku posada ili ugradnju specijalizovane opreme. Međutim, upravo je to trebalo biti jasno i transparentno saopšteno javnosti. Umjesto toga, stvoren je utisak da je riječ o potpuno završenom projektu, dok je letjelica već istog dana napustila zemlju.

Ako su te informacije tačne, onda se ne radi o predstavljanju nove operativne sposobnosti, nego o politički i medijski osmišljenoj promociji. U sigurnosnom sektoru takva razlika ne bi smjela postojati. Građani finansiraju stvarne sposobnosti institucija, a ne promotivne događaje, te imaju pravo znati kada je oprema zaista spremna da bude stavljena u službu i korištena onda kada je najpotrebnija.