Unatoč trenutnom stanju političkih previranja u Britaniji, s tri vrlo različita konzervativna premijera u istoj godini, čini se da postoji jedna konstanta: svi oni daju nepokolebljivu podršku Izraelu u njegovim pokušajima da slomi palestinski narod

Ali to ne bi trebalo biti iznenađenje, s obzirom na to da je to stajalište britanske države više od jednog stoljeća - stajalište vođeno strateškim interesima britanskog imperijalizma. Godine 1917. tadašnji konzervativni ministar vanjskih poslova, Arthur Balfour, donio je svoju zloglasnu "Deklaraciju", obavezu koja je zapalila barbarsku cionističku kolonizaciju i etničko čišćenje Palestine koje traje i danas. Balfourova deklaracija pozvala je na "uspostavu nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini", bez legitimnog prava, ovlasti ili pristanka za to.

Balfour je deklaraciju, uz odobrenje tadašnjeg premijera Davida Lloyda Georgea, poslao istaknutom britanskom cionistu Walteru Rothschildu. I Balfour i Lloyd George bili su naklonjeni cionističkoj stvari; ali, što je još važnije, bila je to potreba britanskog imperijalizma za kontrolom u regiji kako bi se osigurao pristup Egiptu i Indiji.

Deklaracija je zapravo bila jedno od tri proturječna obećanja Britanije. Obećao je Francuzima da će većina Palestine biti pod međunarodnom upravom, dok će ostatak regije podijeliti dvije kolonijalne sile nakon rata. Također je obećao arapskim nacionalistima ujedinjenu zemlju koja će pokrivati veći dio Bliskog istoka. Ono što se zapravo dogodilo nakon rata je da je Palestina ostala pod britanskom okupacijom.

Trideset godina ranije, Balfour je bio na dužnosti u Irskoj (1887. – 1891.) gdje je zaradio epitet "Krvavi" zbog masakra u mjestu Mitchelstownu u septembru 1887. godine. Balfour je naredio sebi podređenim snagama razbiju legalan skup stanara koji štrajkuju, što je rezultiralo sa dva mrtva demonstranta i mnogim ranjenima. Balfour je snažno provodio kontrolu u Irskoj kao jedan od krakova svoje strategije mrkve i štapa, strategije koju je jasno iznio 1913. godine.

Balfour je opisao irski sistem kao " radikalno pokvaren". Osuđivao je pohlepne zemljoposjednike a njegov Zakon o zemljištu (1891.) bio je prvi korak u ograničavanju njihove goleme moći i utjecaja. Kad je bio premijer Britanije (1902. – 1906.), Balfour je donio još jedan Zakon o zemlji (1903.), koji je zapravo ukinuo postojeći sistem zemljoposjednika u Irskoj.

Od 1887. do 1891. Balfour je bio na čelu britanske uprave u Irskoj. Kad je imenovan na to mjesto, Balfour je predložio kombiniranje represije i reforme. Represija koju je zagovarao trebala bi biti jednako "stroga" - po njegovim riječima - kao ona Olivera Cromwella, engleskog vođe koji je napao Irsku 1649. Cromwellove trupe su u Irskoj osuđivane zbog masakra koje su izveli u gradovima Wexford i Drogheda. Stavljajući se na stranu plemstva Balfour je dao prednost represiji nad reformama. Balfour je kažnjavao neslaganje. Hiljade su bile zatvorene prema irskom Zakonu o zločinima koji je on uveo.

Balfour je bio britanski i bijeli rasista. “Sav zakon i sva civilizacija u Irskoj djelo je Engleske”, rekao je jednom. Sličnim se izrazima služio i braneći podjarmljenost drugih naroda. Godine 1893. govorio je u britanskom parlamentu o tome kako Cecil Rhodes, imperijalni pljačkaš u južnoj Africi, “širi blagoslove civilizacije”. Dok je služio kao premijer od 1902. do 1905., Balfour je inzistirao na tome da Evropljani moraju uživati veće privilegije od crnih domorodaca u Južnoj Africi. “Muškarci se ne rađaju jednaki”, rekao je 1904. Dvije godine kasnije – tada u opoziciji – rekao je da su crnci “manje intelektualno i moralno sposobni” od bijelaca.

Postoje jaki razlozi za sumnju da je Balfour također bio antisemit. Godine 1905. progurao je zakon čiji je cilj bio spriječiti Jevreje koji su bježali od progona u Rusiji da uđu u Britaniju na temelju toga što su bili “nepoželjni”. Jedan od razloga zašto je Balfour možda bio za uspostavu jevrejske države u Palestini bio je taj što nije volio imati Jevreje za komšije. Balfour je često bio bešćutan. Pokušao je opravdati korištenje kineskog robovskog rada u južnoafričkim rudnicima zlata i zločine koje su počinile britanske snage u Sudanu. Protivio se davanju pomoći ljudima kojima prijeti glad u Indiji.

Unatoč očitoj predanosti redu i zakonu, Balfour je poticao nezakonito ponašanje kada mu je to odgovaralo. Bio je čvrsti pristaša militantnih lojalista koji su insistirali na tome da se sjeveroistočni okruzi Irske ne bi trebali osamostaliti od Britanije.

Kada se nakon nekoliko godina vratio u vladu kao ministar vanjskih poslova – upravo je u toj ulozi objavio svoju deklaraciju o Palestini. Učinci te deklaracije bili su brzi i dalekosežni. Pritiskom Chaima Weizmanna (kasnije prvog izraelskog predsjednika) i drugih viših osoba u cionističkom pokretu, to je upisano u mandat Lige naroda kroz koji je Britanija vladala Palestinom između dva svjetska rata.

Herbert Samuel, i sam uvjereni cionista, uveo je sistem rasne i vjerske diskriminacije dok je služio kao prvi britanski visoki povjerenik za Palestinu od 1920. do 1925. Te su mjere omogućile i finansirale stjecanje zemlje od strane evropskih doseljenika na kojoj su Palestinci živjeli i koju su obrađivali. Uslijedila su masovna iseljavanja: više od 8700 Palestinaca protjerano je iz sela u Marj Ibn Ameru, području u Galileji, jer su ih kupili cionistički kolonizatori tokom 1920-ih.

Balfour nije bio uznemiren preokretom koji je pokrenuo. Što je još gore, negirao je postojanje bilo kakvog problema. Godine 1927. napisao je da se "nije dogodilo ništa" što bi ga navelo da posumnja u "mudrost" deklaracije koju je potpisao desetljeće ranije.

S britanskim mandatom nad Palestinom (1918. – 1948.) kao plijenom u Prvom svjetskom ratu, zajedno s Balfourovom deklaracijom, postavljena je pozornica za ono što je trebalo postati moderna država aparthejda Izrael. Posljednjih godina na vidjelo je izašlo obilje historijskih dokaza koji razotkrivaju nečovječnost koju su Britanci nanijeli Palestincima, od samovoljnih ubistava do mučenja, njihove upotrebe kao živih štitova, kao i bombaških napada.

Zbog svega toga sukob u Izraelu i Palestini izaziva snažne osjećaje posebno u Irskoj. Republika Irska je među najpropalestinski nastrojenijim zemljama u svijeta. U Sjevernoj Irskoj, izraelske zastave mogu se vidjeti u unionističkim ili lojalističkim četvrtima, dok se palestinske boje vihore u republikanskim i nacionalističkim područjima.

Paralele između situacija u Irskoj i Palestini bile su najočiglednije 1937. i 1938., kada su britanski zvaničnici objavili planove o podjeli Palestine na židovske i arapske države na sličan način na koji je Irska podijeljena po sektaškim linijama desetljećima ranije. Zakon o vladi Irske (1920.) označio je šest od 32 okruga na otoku kao Sjevernu Irsku, prolazeći kroz parlament bez ijednog irskog glasa u njegovu korist. Godinu dana kasnije Englesko-irski ugovor formirao je preostalih 26 grofovija u Irsku slobodnu državu kao samoupravni dominion unutar Carstva. Uslijedio je građanski rat u Slobodnoj državi, a Sjeverna Irska doživjela je krvoproliće među zajednicama dok su nacionalisti i republikanci pokušavali poništiti podjelu i sporazumna rješenja.

Do 1936. Irska je bila uglavnom mirna, ali Britanci su se suočili s izazovom u Palestini. U nečemu što je postalo poznato kao Veliki ustanak, muslimani i kršćani, zajednički opisani kao Arapi, napali su britanske vlasti i jevrejske doseljenike, koji su odgovorili istom mjerom. Godine 1919. bilo je otprilike 58 000 Jevreja u Palestini a do 1937. jevrejsko stanovništvo poraslo je na 386 084, što je činilo 27,9 posto ukupnog broja.

Nasilje u Palestini jenjalo je 1937., dok je britanska kraljevska komisija pod predsjedanjem lorda Peela istraživala tamošnje pritužbe. Izvješće Komisije Peel preporučilo je podjelu. Sjeverna i obalna područja trebala su postati jevrejska država unutar Carstva, dok bi ostatak bio pripojen britanskom protektoratu Transjordan. Izvještaj je koristio irsku podjelu kao model, pozivajući se na 'nemogućnost ujedinjenja cijele Irske pod jednim parlamentom' i insistirajući na tome da je 'jaz između Arapa i Jevreja u Palestini širi od onog koji odvaja Sjevernu Irsku od Slobodne Irske Države'. Irska je u to vrijeme bila najistaknutija teritorija u Carstvu koja je doživjela podjelu.

Mnoge su novine s nacionalističkim korijenima bezrezervno osudile Peelov plan. Dublinski Irish Independent napisao je: 'Podjela je Englezima najdraži izlaz iz poteškoća. Ali to je samo po sebi priznanje neuspjeha.’ Cork Evening Echo je objavio: ‘Tragična pogreška podjele se ponavlja.’ Nacionalistički organi u Sjevernoj Irskoj bili su još oštriji. Prema Derry Journalu, 'Britaniji nije nimalo stalo do dobrobiti Jevreja ili Arapa, ništa više nego do Iraca katolika ili protestanata, osim u onoj mjeri u kojoj se jedni mogu igrati protiv drugih u svrhu imperijalne politike'. Arapski aktivisti također su povukli paralele između Palestine, Irske i drugih imperijalnih teritorija. Sirijski političar Ihsan Al Jabri inzistirao je da Britanci moraju pregovarati s vođama palestinskih Arapa, baš kao što su pregovarali s irskim Michaelom Collinsom i de Valerom, egipatskim Saadom Zaghloulom i indijskim Mahatmom Gandhijem.

Dana 9. novembra 1938. novo tijelo koje je imenovala Britanija izdalo je izvještaj koji je ponovo promijenio budućnost Palestine. Komisija za podjelu Palestine preporučila je da se od podjele odustane. Britanci su odustali od Peelova plana, a slijedeća ideja o podjeli Palestine potekla je od Ujedinjenih naroda 1947. godine.