Sud Bosne i Hercegovine raspisao je međunarodnu potjernicu za Rankom Grabom, optuženim za ratne zločine počinjene 1992. godine na području Bosanskog Novog. Grabo je pobjegao sa ročišta početkom maja 2026. godine, a supruga mu je rekla da se nalazi na "liječenju u Srbiji".

Ovo nije pojedinačni bijeg, niti se može posmatrati kao čin pojedinca - ovo je državna politika Srbije. Beograd je već tri decenije sigurna kuća i utočište za ratne zločince. U Srbiji slobodno žive pravosnažno osuđeni Novak Đukić, koji je naredio masakr nad 71 civilom na Tuzlanskoj kapiji (većinom djecom i mladima), te Duško Kornjača, optužen za zločine u Čajniču. Srbija ih ne izručuje, štiti ih državljanstvom i aktivno se ruga pravdi i žrtvama. I još niz drugih ratnih zločinaca punim plućima diše zrak na slobodi u susjednoj državi.

Većina optuženih i osuđenih Srba koji pobjegnu iz BiH odlazi direktno u Srbiju, gdje dobijaju državljanstvo ili zaštitu, pa ih Srbija ne izručuje bh. pravosuđu pozivajući se na Ustav Srbije koji zabranjuje izručenje svojih državljana.

Istočni nam susjed i dalje je glavno utočište po nekim procjenama za više od 100 osuđenih i optuženih za ratne zločine nad Bošnjacima. Tačan i potpun broj je teško utvrditi jer se podaci mijenjaju, a Srbija ne sarađuje sa BiH.

Srbija osim što je "majka" koja u svoje krilo privija zločince koji bježe od pravde ide još dalje u guranju prsta u oko žrtvama – daje garancije za prijevremeno puštanje na slobodu Ratka Mladića, zločinca osuđenog na doživotnu robiju za genocid u Srebrenici.

Dok sve ovo radi režim koji on kontroliše, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić cinično glumi mirotvorca. Ponavlja floskule kao što su: "Moja ruka pomirenja ostaje ispružena Bošnjacima", "Neću dozvoliti da nas okrenu jedne protiv drugih, čuvat ćemo mir i bratske odnose sa Bošnjacima", "Srbija je vaša koliko i moja".

Iste te ruke koje se "pružaju" istovremeno grle i štite zločince, negiraju genocid u Srebrenici i odbijaju priznati da je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Dosta je Vučićevog licemjerjstva!

Prvo javno i nedvosmisleno priznanje genocida u Srebrenici, iskreno izvinjenje žrtvama i pokajanje za počinjene zločine. Izručenje svih ratnih zločinaca koji slobodno žive u Srbiji. Prestanak negiranja i veličanja zločinaca. Priznanje da je Srbija izvršila agresiju na BiH. Sve to, pa onda možemo razgovarati o pomirenju.

Dok to ne urade, Vučićeva "ispružena ruka" nije ruka mira – to je krvava šaka u bijeloj rukavici, jeftina politička predstava i uvreda za sve žrtve.