Nakon smrtonosnog napada u kojem je ubijeno sedam ljudi ispred sinagoge u istočnom Jeruzalemu, izraelska vlada je odgovorila zatvaranjem kuće osumnjičenog Palestinca i sprema njeno uništenje. Porodična kuća 13-godišnjaka optuženog za drugu pucnjavu u istočnom Jeruzalemu također je određena za uništenje.

To nije neobično. Izrael je posljednjih godina srušio domove hiljada Palestinaca. Uništavanje posjeda onih koji se smatraju odgovornim za nasilna djela protiv izraelskih građana ili odvraćanje od takvih djela dugo je bila vladina politika.

Ali to je također protuzakonito prema međunarodnom pravu. Smatrati porodicu napadača odgovornom za njihova djela – bez obzira na gnusan zločin – spada u ono što je poznato kao kolektivno kažnjavanje. A u proteklih 70 i više godina međunarodno je pravo bilo nedvosmisleno: Kolektivno kažnjavanje strogo je zabranjeno u gotovo svim okolnostima. Ipak, kada je riječ o rušenju palestinskih domova, međunarodna tijela nisu bila u mogućnosti provesti zabranu.

Pravila koja reguliraju kako okupacijske vlasti mogu postupati s civilima obuhvaćena su Četvrtom ženevskom konvencijom – jednim od četiri ugovora usvojena nakon završetka Drugog svjetskog rata, uglavnom kao odgovor na užasne zločine japanske i njemačke okupacijske vojske.

Članak 33. konvencije iz 1949. kaže: „Nijedna zaštićena osoba ne može biti kažnjena za prekršaj koji nije lično počinila. Zabranjene su kolektivne kazne, kao i sve mjere zastrašivanja ili terorizma.” Dodaje se: “Zabranjene su odmazde protiv zaštićenih osoba i njihove imovine.”

Budući da je Izrael okupacijska sila u očima Ujedinjenih naroda, kao i prema uslovima Četvrte ženevske konvencije i ranije Haške konvencije iz 1907. godine, tada bi palestinski civili pod izraelskom okupacijom potpali pod oznaku "zaštićenih osoba" Ženevske konvencije.

Ženevske konvencije ponavljaju svoje stajalište o zaštićenim osobama dalje u članu 53: „Svako uništavanje nekretnine ili vlastite imovine koja pojedinačno ili kolektivno pripada privatnim osobama […] od strane okupacijske vlasti je zabranjeno, osim kada je takvo uništavanje apsolutno neophodno zbog vojnih operacija.”

To upozorenje odnosilo bi se na slučajeve u kojima je, naprimjer, naoružana grupa koristila dom koji pripada zaštićenoj osobi da puca na vojsku okupacijske sile. No očito je da to nije slučaj s namjernim uništavanjem kuće koja pripada napadaču koji je napad izveo negdje drugo.

Kolektivno kažnjavanje zabranjeno je ne samo instrumentima međunarodnog humanitarnog prava, već i konvencijama o ljudskim pravima koje se primjenjuju tokom mira i oružanih sukoba, uključujući okupaciju. A takve zabrane nisu mana međunarodnog prava – one su zajedničke gotovo svim većim pravnim sistemima u svijetu.

S obzirom na to koliko su jasni međunarodni zakoni, postavlja se pitanje: Kako Izrael usklađuje praksu kaznenog uništavanja domova s međunarodnim pravom? Odgovor nije baš jasan, prema mišljenju većine stručnjaka za međunarodno humanitarno pravo.

Izrael je ratificirao Ženevske konvencije 1951. Ali izraelske vlade koje su se smjenjivale tvrdile su da se njegova zaštita ne odnosi na one koji žive na palestinskim teritorijima, čiji status osporava. Drugi argumenti koje je izraelska vlada iznijela u odbranu akta rušenja kuća uključuju da to utiče samo na imovinu pojedinaca koji se bave terorizmom, te da je cilj odvraćanje, a ne kažnjavanje.

Ali još 1968. Theodor Meron, tada pravni savjetnik izraelskog Ministarstva vanjskih poslova, je upozorio da je po njegovom mišljenju uništavanje domova osumnjičenih za terorizam na okupiranim područjima u suprotnosti s Ženevskim konvencijama. U strogo povjerljivom dokumentu Meron je odbacio "usko, doslovno" tumačenje međunarodnog prava u vezi s uništavanjem domova. Ujedinjeni narodi već dugo osuđuju uništavanje palestinskih domova, a posebni izvjestitelj tog tijela Michael Lynk ponavlja da kolektivno kažnjavanje krši međunarodno pravo.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu odbacio je takvu osudu Ujedinjenih naroda, tvrdeći da to tijelo pokazuje "anti-izraelsku" pristranost. U svakom slučaju, Ujedinjeni narodi nisu u dobroj poziciji da nešto poduzmu. Vijeće sigurnosti UN-a jedino je međunarodno tijelo koje može poduzeti učinkovite mjere cenzure i poduzimanja prisilnih radnji protiv država članica. Ali SAD je dugo stavljao veto na rezolucije koje kritiziraju svog saveznika, Izrael.

Također je malo vjerojatno da će Washington izvršiti jednostrani pritisak na Izrael da prekine s praksom rušenja domova prema trenutnoj politici. Međunarodni krivični sud presudio je 2021. da ima nadležnost nad teritorijima okupiranim od strane Izraela, ali bi bilo kakva istraga vjerojatno bila ometena nesaradnjom izraelske vlade, koja odbija priznati ovlasti suda.

Kao rezultat toga, unatoč tome što je uništavanje domova protivno slovu i duhu Ženevskih konvencija, malo je toga što može zaustaviti izraelsku vladu u tome.