Tog 23. januara 1807. hodočasnik je stigao u Meku, tamo gdje nijedan nevjernik nije mogao ući. Zvao se Ali-beg, potomak starih abasidskih halifa; kako je bio bolestan, pustili su ga da prođe bez previse pitanja. Ali putnik se nije zvao Ali-beg, nije bio Abasid, pa čak nije ni bio musliman. Taj nevjernik koji je hodao najsvetijim mjestima islama bio je Španaac po imenu Domingo Badía.

Rođen je u Barceloni 1767. Otac mu je bio državni službenik u Malagi. Domingo je tamo naslijedio svog oca računovođu, a 1794. otišao je poslom u Córdobu. Fasciniran velikim andaluzijskim spomenicima, počeo je učiti arapski. Nakon što je bankrotirao eksperimentirajući s balonima na topli zrak, otišao je u Madrid 1799. godine, gdje je radio kao bibliotekar princa od Castelfranca. Plaća je bila oskudna, ali je mogao čitati brojna djela koja su na njega ostavila snažan dojam.

Fascinacija čitalačkim istraživanjem dalekih zemalja navela ga je da predloži španskoj vladi da podrži naučnu ekspediciju na sjever Afrike. Premijer Manuel Godoy odlučio je iskoristiti projekt kako bi se obratio marokanskom sultanu Mulayu Solimánu i uvjerio ga da prihvati Španiju kao zaštitnika od svojih brojnih neprijatelja. Ako plan ne uspije, Badiji je naređeno da potakne pobune u Maroku kako bi se opravdala španska invazija.

Godine 1803. Badía je krenuo na put pretvarajući se da je sirijski princ po imenu Ali Bey, potomak Abasida i obrazovan u Evropi, koji se vraćao u svoju domovinu. Ubrzo se uspio sprijateljiti s marokanskim sultanom zahvaljujući njegovoj erudiciji i velikodušnim darovima, no sultan je odbio svaki sporazum sa Španijom, čak je sanjao o napadu na Španiju nakon što učvrsti svoj autoritet u toj neposlušnoj zemlji.

Badía je napustio Maroko u oktobru 1805. Nakon što je posjetio Tripoli, Kipar i Egipat, odlučio je hodočastiti u Meku koja je bila pod nominalnom vlašću Osmanlija. Trinaestog januara 1807. iskrcao se u luci Jeddah, gdje je nekoliko dana proveo bolestan, a 21. januara krenuo je za Meku, gdje je stigao dva dana kasnije.

U svetom gradu islama, Badía se ponašao kao pobožni musliman. Uprkos pogoršanom zdravlju i uprkso činjenici da je već bila ponoć, insistirao je na tome da odmah obavi hodočasničke obrede. Sljedećeg dana vrata su mu otvorena, a nevjernički infiltrator uspio je ući u najsvetije mjesto u islamu.

Istog popodneva susreo se sa guvernerom Meke Ghalibom efendijom, koji ga je pitao o njegovom porijeklu i njegovim putovanjima na Zapad. Kako je njegovo vladanje arapskim bilo savršeno, Badía je razgovor okončao bez problema.

Dana 24. januara vrata svetišta ponovno su otvorena, ali ovaj put pristup je bio rezerviran za žene. Pet dana kasnije, vrata su posljednji put tokom godine otvorena, a Badía je pozvan da se pridruži grupi, što se smatralo velikom čašću.

Trećeg februara stigle su vehabijske vojske, bilo ih je otprilike šest hiljada ljudi, koji su bili odjeveni kao hodočasnici i obavljali vlastite obrede, ali naoružani puškama i bodežima. Badía u svom zapisu uvjerava da su došli preuzeti grad, što je netačno: vehabije su 1803. godine ušle u Meku i svrgnule Galiba, ali su mu 1805. dopustili da se vrati na svoje mjesto.

Kad je Badía došao dvije godine kasnije, Ghalib je upravljao gradom, imao tri hiljade ljudi, artiljeriju i potajno je pušio uprkos odredbama vehabija. Ghalib je bio vazal Emira Sauda, ​​vehabijskog poglavara koji je 26. februara preuzeo vlast, raspustio šerifovu vojsku i protjerao službenike osmanskog sultana, čije je ime zabranio citirati na džumama.

Usred sve ove zbrke, Badia je 16. februara krenuo na planinu Arafat, prošao je Jebbel Nur gdje su obično hadžije molili u malom svetištu na vrhu, ali vehabije su ga srušile i postavili stražare u podnožju planine. Badía je pokušao završiti svoje hodočašće posjetom Poslanikovom grobu u Medini, ali vehabije su takvu praksu smatrali idolopoklonstvom pa su ga nasilno zaustavili. I iz istog razloga su natjerali karavan iz Damaska ​​da se okrene, koji je kao i svake godine nosio tepih za Poslanikov mezar.

Međutim, Badía piše: "Moram priznati da sam našao mnogo racionalnosti i umjerenosti u svim vehabijama s kojima sam razgovarao", ali, uprkos tome, "ni starosjedioci u zemlji ni hodočasnici ne mogu čuti njihovo ime bez drhtanja, pa čak ni među sobom to ne izgovaraju osim prigušenim glasom. Pa bježe od njih i izbjegavaju razgovarati s njima što je više moguće".

 

Nakon što je posjetio Svetu zemlju, Siriju, Tursku i prešao cijelu Evropu, Badía je 9. mahja 1808. stigao u Bayonne, baš kad su se Carlos IV i njegov sin Fernando VII odrekli španske krune u korist Napoleona, koji je pak dao ga svom bratu Joséu Bonaparteu. Carlos IV primio je Badiju u audijenciju i preporučio mu da se stavi u službu novog režima. Na njegovu žalost, Badía je završio u egzilu u Francuskoj gdje je 1814. objavio prvo izdanje priča sa svojih putovanja koje je brzo prevedeno na engleski, italijanski i njemački, no prvo špansko izdanje moralo je pričekati do 1836. godine.

U galskoj zemlji, sada pod vlašću Luja XVIII, život se nasmiješio španskom putniku, koji je dobio francusko državljanstvo, imenovan maršalom i zauzeo mjesto u kulturnom i društvenom životu Pariza. Godine 1815, kada je Francuska vodila kolonijalnu bitku s Velikom Britanijom, Badía je predložio francuskoj vladi da hodočasti u Meku, a zatim pređe Afriku od obale do obale. Badía je dobio odobrenje i otišao u januaru 1818, nazivajući se Ali Abu Othman. U julu je bio u Damasku, gdje se razbolio od dizenterije (spekuliralo se, bez dokaza, o njegovom trovanju) i umro u augustu, kada je već bio na putu u Meku.

Badía nije bio prvi Evropljanin kršćanin koji je posjetio Meku. Pretekli su ga Italijan Ludovico de Varthema 1503, Austrijanac Johann Wild 1607. i Englez Joseph Pitts 1680. godine, ali je prvi dao detaljan opis tog svetog mjesta, izračunao njegovu tačnu geografsku širinu i dužinu, nacrtao planove i opisao unutrašnjost Kabe.