"U svakoj ekonomiji povjerenje je najkrhkiji resurs. Jednom kada se povjerenje naruši, tri strane koje posmatraju isti skup podataka – tržište, proizvođači i građani – postaju sve udaljenije jedna od druge. Upravo se to već neko vrijeme dešava u Turskoj," piše dr. Yüksel Okşak kolumnista portala HABER7.

U toj konstataciji leži ključ za razumijevanje zašto je kriza likvidnosti 7 kompanija, koje su upravljale sa 131 investicijskim fondom, koji su likvidirani odlukom Odbora za tržišta kapitala (SPK), čime je pogođeno 455.758 pojedinačnih investitora (što je približno samo 0,53 posto stanovnika Turske) veoma ozbiljna. Naime, nije riječ o samo 0,53 posto stanovnika Turske koji su bili željni brze (astronomske) zarade, nego o povjerenju u finansijski sistem, što utiče i na milione učesnika na berzi, da ne govorimo o stranim investitorima.

Kako je došlo do te krize?

Fond prikuplja svjež novac. Dio tog novca koristi se za velike kupovine udjela u kompanijama s relativno malim tržišnim udjelom. Te velike kupovine podižu cijenu dionica. Kako cijena dionica raste, povećava se i vrijednost portfolija fonda. Kada prinos fonda izgleda visoko hiljade ako ne i stotine hiljada novih investitora je privučeno. Prilivom novog novca cijena fonda raste do astronomskog, riječju nerealnog, nivoa. Kako se ciklus nastavlja, cijena dionica i sam fond međusobno se potiču na rast.

Međutim, visoki profiti dovode do odliva sredstava iz fonda. Kada veliki investitori povuku svoj novac dolazi do naglog pada vrijednosti fonda. Drugim riječima kada se "ajkule" povuku, sitna riba ostaje na suhom, jer za njih nema novca.

To što fond raspolaže imovinom vrijednom 100 milijardi lira na papiru (ili ekranu) ne znači da u svojim trezorima ima 100 milijardi lira u gotovini. Taj novac je uložen u dionice, obveznice i druge instrumente tržišta kapitala. Kada investitori žele povrat svog novca, fond mora prodati dio te imovine i pretvoriti je u gotovinu. Jedno je imati robu za prodaju, a sasvim drugo pronaći kupca za tu robu po željenoj cijeni.

Prodajom dionica, cijene na Istanbulskoj berzi počele su padati. Pad cijena na berzi, praćen širenjem vijesti među ljudima, doveo je do panične prodaje od strane malih investitora, što je uzrokovalo dalji pad indeksa. Indeks BIST 100 zabilježio je pad od 5,54 posto 16. septembra.

Gledano unazad kriza investicijskih fondova je bila predvidljiva. Rani znaci su uočeni krajem prošle godine kada su turski regulatori primijetili, blago rečeno, neobična kretanja cijena dionica s niskim slobodnim prometom. Od tada su počeli rad na regulativi koja treba da spriječi stvaranje balona.

U julu stupila su na snagu nova pravila poslovanja za TEFAS, tursku elektronsku platformu za trgovanje investicijskim fondovima, 28. augusta nova pravila za fondove. SPK je ažurirao svoje Smjernice za investicijske fondove, uključujući ograničenja koja se odnose na određena ulaganja fondova i transakcije s povezanim licima.

Interesantna činjenica za istražitelje je da je upravo to bio momenat kada su (veliki) investitori počeli povlačiti svoj novac. Slučajnost? Teško.

"Ako je rizik identifikovan tako rano, zašto su mjere postale tako stroge tek kada je ta struktura prerasla u krizu likvidnosti?

Ni pred regulatornim tijelima nije stajao lahak izbor. Ako pokušate preko noći smanjiti pozicije vrijedne stotine milijardi lira, mogli biste izazvati upravo onaj požar koji pokušavate ugasiti. Ako djelujete presporo, pozicija će nastaviti rasti, a cijena koja će se u budućnosti morati platiti bit će veća," piše Okşak.

O tajmingu kasnije, ali gornji citat ukazuje koliko su (političke) optužbe da vlada nije činila ništa besmislene i u osnovi netačne.

No, viška politizacije bi bilo i da bivša ministrica za porodicu i socijalnu politiku i od nedavno bivša potpredsjednica Stranke pravde i razvoja (AKP) zadužena za vanjske poslove, Fatma Betül Sayan Kaya (45), nije umješana u skandal. A jeste i zapravo njen slučaj je odlična ilustracija onoga što se desilo, odnosno "neprirodnosti" rasta prinosa. Ona i njen suprug uložili su 163 miliona lira u fond u aprilu ove godine da bi u avgustu povukli 2,17 milijardi lira. Na stranu (ne lijepa) slika da neko ko je cijeli život u politici ima tri miliona eura za ulaganje na berzi, ali činjenica da to čini kupovinom dionica nepoznatog brodogradilišta (Özata Denizcilik) i one (dionice) donesu više od 13 puta uloženog je ilustracija apsurdnosti "krize likvidnosti".

Činjenica da je ta epizoda iz života Fatme Betül i supruga joj İlyas Kaye obnarodovana od strane portparola Nove partije (YP) Zeynela Emrea čini celu stvar još ružnijom i misterioznijom – odakle njemu informacije, koje je mogao imati vrlo mali broj ljudi?

U svakom slučaju, kada je Zeynel Emre to objavio Fatma Betül Sayan Kaya je ponudila ostavku na funkciju u AK partiji koju je Erdoğan promptno prihvatio. Abdulkadir Selvi poznavalac ankarskih kuloara tvrdi da je Erdoğan zapravo zahtijevao tu ostavku.

Pišući o raspoloženju među zastupnicima AK partije Selvi zapaža: "Ostavka bivše ministrice Fatme Betül Sayan Kaya sa njenih pozicija unutar AK Partije dočekana je s odobravanjem. Međutim, neki kažu: 'Potrebno je više glava. Društvo se neće zadovoljiti samo jednom ostavkom. Odgovorni moraju biti pozvani na odgovornost. Moramo dati ljudima osjećaj da su oni koji su u ovo umiješani pozvani na odgovornost.' Ne bi bilo pogrešno reći da zastupnici AK Partije traže glave, jer niko ne želi platiti cijenu za ovaj skandal.”

Tu dolazimo do razlike između Republikanske narodne partije (CHP) i Nove partije koja se otcijepila od CHP-a. Mjesecima, a zapravo još uvijek lider Nove partije grčevito brani svoje (mega)korumpirane članove, putujućim cirkusom, to jest mitinzima diljem Turske.

U izuzetno nadahnutom govoru na proširenom sastanku predsjednika pokrajinskih ogranaka AK partije Erdoğan je naglasio tu razliku: "Uz dužno poštovanje, branili su one koji su primali mito u kutijama od baklave. Branili su one koji su općine pretvorili u svoje lične feude. Branili su one čija su korupcija, bestidnost, nepotizam, pronevjere i svakojaki prljavi, gnusni odnosi izašli na vidjelo. Branili su one koji su opljačkali Istanbul.

Branili su lopove, korumpirane pojedince, prevarante i ucjenjivače. Branili su one koji su počinili svakojaka sramotna djela koja se ovdje ne usuđujemo ni spomenuti, a da ne pocrvenimo. A sada, ne osvrćući se na vlastitu mračnu prošlost, usuđuju se držati nam lekcije o moralu i političkoj etici. Poručujem im: 'Gubite se odavde.' Zar ste mislili da ovaj narod ima kratko pamćenje poput vas? Prvo se pogledajte u ogledalo, očistite se."

Klišej kaže da je svaka kriza istovremeno i prilika. Više od dvadeset godina Recepa Tayyipa Erdoğana na čelu Turske i AK partije je nedvosmisleno pokazalo da ne samo da umije da prebrodi krize nego da ih skrene ka pravcu kome se oni koji su krizu izazvali nisu nadali. Iako je rano za prognoze lako je zamisliti da će se tako desiti i sa ovom, šta više najverovatnije će se taj segment tržišta kapitala urediti tako da spriječi buduće slične ujdurme.

Primjerice, devedesetih pa i početkom dvijehiljaditih, do dolaska AK partije na vlast, banke su redovno "propadale", a novac štediša "isparavao". AK partija je učinila da bankarski sistem jedva bude okrznut globalnom krizom 2008.

Upravljanje ovom krizom započelo je odlučnim stavom predsjednika Erdoğana od samog početka. Dok je boravio u SAD-u povodom Generalne skupštine UN-a, Erdoğan je izjavio: "Želim da se zna da će svako ko je odgovoran odgovarati pred zakonom. U to ne smije biti nikakve sumnje. "To i da niko (mali investitori) neće biti ostavljen na cjedilu je ponovio više puta nakon povratka iz SAD.

Mnogi sumnjaju da je tajming ove krize, pa i sama kriza slučajnost. Zafer Şahin, kolumnista Milliyeta piše: "Neizrečena dimenzija današnje krize s fondovima jesu predsjednički izbori 2028. godine. Ova kriza je samo jedna od zamki koje će postaviti Turskoj u narednih godinu i po dana. Ostale će sigurno uslijediti. Sjetite se: protesta u parku Gezi i namještenih afera od 17. do 25. decembra, isplaniranih prije predsjedničkih izbora u augustu 2014. godine...

Meta je predsjednik Erdoğan... Meta je Turska bez terorizma.

Jer za one koji kreiraju novi svjetski poredak, Erdoğan je – kao što je bio jučer, tako je i danas – lider kojeg ne mogu kontrolisati u svim problematičnim oblastima; onaj koji interese svoje zemlje stavlja na prvo mjesto i zbog toga je nepoželjan. Njihova najveća noćna mora je da Erdoğan uđe u izbore nakon što ostvari cilj "Turske bez terorizma".

Činjenica je da umjesto razgovora o Turskoj bez terorizma, turska javnost, pa i ja s njom, uči arkane funkcionisanja tržišta kapitala. A ono ima svoje ljepote, kako primjećuje Ersoy Dede, kolumnista dnevnika Diriliş Postası, pišući na koja pitanja istraga mora istraga da odgovori:

"Ko je kupio i kada?

Ko je prodao i kada?

Koji je račun bio povezan s kim?

Ko je ostvario dobit kada je cijena porasla?

Ko je izašao s tržišta prije početka pada?

I da li je sve to bila slučajnost?

Upravo tu leži ljepota, ali i zastrašujuća strana priče o berzi.

Novac ostavlja trag.

Nalozi ostavljaju trag.

Bankovni transferi ostavljaju trag.

Prenosi dionica ostavljaju trag.

Tajming je presudan."

Drugim riječima, neće biti kompleksno kako se čini, ako je volja tu, a pšo svemu sudeći jeste.