Večer je. Tek su se upalila svjetla iako je bilo prošlo osam. Ljeto i kalendarski samo što nije počelo. Sjedim. Restoran “Kod Vasve”, s pogledom na Krivaju. Ustvari, to je dograđeni dio uz porodičnu kuću, natkrivena ploča s možda dvadesetak stolica. Toplo je. Rijeka je prirodni rashlađivač. Nigdje nije ljepše sjediti u ovim vrelim noćima nego tu, uz planinski vodotok. Rijeka protječe u punini, žuboru, nekoj čudnoj živosti, jedva pet-šest metara od mjesta na kojem sjedim. Bacam kamenčić izazivajući škobalje da iskoče iz vode, na dijelu rijeke na koji vanjsko osvjetljenje baca odsjaj, gdje je vidljiva igra između riba i mušica koje su tu došle, valjda, privučene svjetlošću. Da imam štap, mogao bih možda i pecati. Ustvari, kad bolje razmislim, nikada nisam volio ribolov. Nisam imao strpljenja. Daidža, strastveni ribar, mušičar, onaj koji bi sate provodio praveći mamce, vodio me nekoliko puta, ali osim zapetljanog laksa, otkinutih udica, ništa se značajno ne bi moglo spomenuti.

Sve je u harmoniji, i rijeka, i planine, i osvijetljene malobrojne kuće što se nižu na obroncima, odavde, od nivoa rijeke, pa do Bukovog Dola, sela na nadmorskoj visini, skoro povrh planine... Pitam se, ima li u ovom trenutku ljepšeg mjesta na kugli zemaljskoj.

Samo da nije rata! Rat je nepredvidljiva varijabla u našim životima. Svakog trenutka možemo se pokrenuti. Linija fronta udaljena je samo desetak kilometara. Dođe li do proboja, neprijatelj za nepun sat može sjediti na mjestu na kojem sada sjedim. Mirno je. Na drugim ratištima biju se borbe.

Dolazi Ahmo s ratišta. Kasno je da ga izbjegnem. Mama je u susjednoj prostoriji s Vasvom. Valjda mami neće ništa reći za moj nestašluk i odlazak u Olovo od prije neki dan. Skida maskirni prsluk i ruksak. Sjeda na stolicu nasuprot mene. “Kako si? Vozaš li bicikl?”, upita me  provokativno Ahmo. “Pomalo”, odgovorih šturo, voljan da izbjegnem bilo kakvu konverzaciju na tu temu. “Vasvo, Colu za dječaka, meni uobičajeno”, poruči Ahmo.

Pojavila se Vasva. Donijela je neko prozirno piće i Colu. “Pusti dijete. Ne ‘tuši’ ga ratnim pričama. Dovoljno je belaja. Već je vidio dovoljno i za dva života. Danas je bio vrijedan. Pomogao mi prebaciti ambalažu od sokova u šupu”, reče Vasva i izgubi se u susjednom kuhinjskom prostoru, koji je bio u okviru kuće.

Volio sam biti u Ahminom društvu. Bio je savršen sagovornik. Pričao je o ratu. Komandant izviđačko-diverzantskog voda. Ja sam, s druge strane, bio savršen slušalac. Upijao sam svaku riječ i nisam previše zapitkivao. “Da mi je neko rekao prije dvije godine da ću pješačiti dvadeset kilometara u jednom danu, dane provoditi u rovu i vlazi, dobro bih ga odalamio...”, progovori Ahmo. Prinio je cigaru ustima, zapalio je, pa nastavio: “Nije dobro. Možda se otvori i drugi front. Onaj s HVO-om Vareš. Ne propuštaju nam oružje, robu, konvoje... Uspostavili su kontrolne punktove i ovdje u Oćeviji i na Krivaji, blizu Careve ćuprije.

Pomalo zatečen onim što sam čuo, upitah: “Kako to? Zar nismo saveznici?” “Jesmo. Trebali bismo biti. I Bosnu i Hrvatsku napao je isti agresor”, odgovori Ahmo.

Uslijedila je neka neprijatna tišina, šutnja koja nije slutila ničem dobrom. Ahmo je gledao u daljinu, vidno zabrinut, da bi potom nastavio: “Politika ti je to, dječak. Slobo je napravio zamku. Misli nas zavaditi.”


Mirel, Elvedin (Baza) i Ammar

Vasva ga je pozvala unutra. Došli su im gosti. Nasmiješio se i ustao sa stolice, pa prije nego će ući u kuću, okrenuo se i, podigavši ruku u znak pozdrava, rekao: “Nema predaje, nema povlačenja.” Bio je to naš interno dogovoreni “pozdrav”, miks zvanično preuzetog pozdrava Armije RBiH s otvorenim dlanom i razdvojenih pet prstiju, čemu sam dodao i uzrečicu, odnosno naslov jednog od prvih filmova u kojem se pojavio Van Damme: “Nema predaje, nema povlačenja.”

Iz suprotnog smjera pojavila se Vasva s dječakom mojih godina: “Ovo je Mirel S.”

Mirel je bio iz Čevljanovića. Ispostavit će se da imamo mnogo toga zajedničkog. Slušali smo iste grupe (konačno neko ko sluša i punk), navijali za iste fudbalske i košarkaške klubove, isti smo razred završili. Mirel je imao izraženo zanimanje za kompjutere. S porodicom je izbjegao u Solun. Njegova mama Fadila porijeklom je iz Olova. Ona je rukovodilac glavnog centra Crvenog križa za općinu Olovo, onog s najvećim skladištem, smještenim u Solunu. To je, uz “Merhamet”, sada veoma značajna institucija. Kako je zemlja u ratu, ogroman je broj prognanih, izbjeglih, onih u stanju potrebe. Ustvari, većina stanovništva u nekom je stanju potrebe. Raspodjela osnovnih životnih namirnica, higijene, odjeće, onoga što nam kroz humanitarnu pomoć dodijeli svijet, ide preko “Crvenog križa” i “Merhameta”.

“A rođak ti je Baza?”, upitah Mirela, kako bi mi potvrdio da je riječ o mom školskom drugu iz Dolova s kojim sam sjedio u klupi u nižim razredima osnovne škole. “Da, da. To mi je od tetke sin, Elvedin A., zvani Baza ili Elvo. Sada smo u istoj kući, u izbjeglištvu”, odgovori Mirel.

Proveli smo dva-tri sata u razgovoru dok me mama nije pozvala da pođemo kući, u naš mali izbjeglički dom, tek pet minuta hoda od restorana.

“Hoćemo l’ sutra na kupanje?”, upita me Mirel, prije nego ću izaći iz restorana. “Može, bit ću oko deset ovdje”, odgovorih pokazujući na livadu do restorana. “Dogovoreno. Vidimo se sutra!”, reče Mirel.

 Mirel se pojavio s Bazom, a Baza s velikom unutrašnjom kamionskom ili automobilskom gumom. U svakom slučaju, bio je to najveći šlauf koji sam imao priliku vidjeti do tada. “I idemo li?”, upita Baza. “Gremo li gdje?, uzvratih kontrapitanjem. “Do banje, odatle ćemo se spuštati sa šlaufom”, reče Baza.

Izašli smo na cestu i kotrljajući šlauf uputili se ka odredištu. Kod banje je bilo još djece s kamionskim šlaufima. Dogovorili smo da se trkamo. Šlauf je bio dovoljan za dvojicu, a bilo nas je trojica. Izvlačili smo slamke. Prvi ćemo se puštati Mirel i ja. Ukrcali smo se u šlauf, jedan preko drugog, unakrsno i počeli veslati.

Dionica je bila duga možda i pola kilometra. I s jedne i s druge strane Krivaje kupači. Mladi, djeca, poneki bračni par u srednjim godinama. Sunčan je dan. Bez vjetra. Bez oblaka. Niti suviše toplo, niti hladno. Svakako se ne radi. Dovoljno smo daleko od ratišta. Voda je ’nako taman. Samo mi, dječaci i planinska ljepotica s virovima i brzacima... Ko će biti brži?

U zaostatku smo za jednom ekipom. Dječaci iz sela Hadre. Na obali vidjeh Aneru, Emira, Fahru, Edisu... Čujem nešto, ali ne razaznajem od huke valova, od veslanja. Po pokretima ruku, glava, kao da navijaju. Mijenjam stranu s Mirelom. Ne smijemo izgubiti pred rajom. Ne smijem izgubiti pred Anerom. Ipak je ovo “domaći” teren. Još stotinu metara pred ciljem. Pred nama brzak. To je prilika. Zaveslao sam rukama malo jače prilikom ulaska u brzak, tako da smo uspjeli preteći protivničku ekipu. Prošli smo rijeku na dijelu nasuprot Vasvinom restoranu. Ulazimo u cilj. Prvi smo.


Olovo 1992. godine, Robna kuća

Dolazim skoro do plićaka, kada osjetih tup udar u predjelu vrata, da bi me potom neko rukama uhvatio za ramena, povlačeći me natrag u vodu. Uspio sam se okrenuti. Jedan od dječaka iz protivničke ekipe me “zaskočio”, očito nezadovoljan rezultatom. Plan je, vjerovatno, bio malo me “gušiti”, potopiti pod vodom da se vidi ko je “gazda”. Standardno nadmudrivanje... Nije lahko prihvatiti poraz!

Skinuo sam mu ruke sa svojih remena, potom brzo preplivao na drugu stranu prišavši mu sleđa. Skočio sam iznad njega i dlanovima pritisnuo njegova ramena gurnuvši ga ka dnu, ispod vode. Uspio sam ga “potopiti”.

Slavodobitno sam se uputio ka obali. Ondje me čekala Anera. “Ćao. A hoćemo l’ sad do ‘ploče’”, upitah. “Može, al’ na gumi. Vidim da ti ono dobro voziš”, reče Anera zadirkujući me, svjesna da se dalje ne može na šlaufu. Dio riječnog toka, od Vasvinog restorana do ploče, bio je isuviše brz, s virovima, tako da se na tom dijelu nije niti kupalo, a kamoli spuštalo šlaufom. Možda bi bilo moguće kajakom.

Šetali smo prema “ploči”, kada je do nas dotrčao Edin, stariji sin bračnog para u čijim smo prostorijama imali naš izbjeglički dom. Sav zadihan nam reče: “Admira su odvukli u Pasku u bolnicu! Dobro si ga rasjekao! Krvari...” Ništa mi nije bilo jasno. “Ko je Admir? Koga sam rasjekao? Polup'o si lončiće...”, rekoh Edinu. “Onaj iz Hadri s kojim si se naguravao maloprije. Izašao je krvavih nogu iz vode. Puno je krvario”, još zadihan, isprekidano je govorio Edin.

Znao sam šta to znači, bude li ozbiljnija povreda, mogli bi doći i njegovi roditelji, a onda sam nagrabusio. Pozdravio sam se Anerom i požurio kući. Hiljade misli. Mora da se posjekao na nešto u vodi. Šta ako iskrvari? Šta ću sad? 

Prije nego ću skrenuti s ceste na makadamski put koji je vodio u selo pored mene je projurila hitna. To mi je samo dodatno pojačalo nervozu. Sada sam bio uvjeren da se nešto stvarno loše desilo. Samo teže slučajeve šalju preko Konjuha prema Kladnju, prema Tuzli...

Ne znam kako sam došao kući. Otvorio sam vrata. Mama je plakala. Bio sam zatečen situacijom, smišljao sam šta reći, kako se opravdati za ovaj posljednji nestašluk... Na trenutak je zastala. Pogledala me i kroz jecanje, jedva razgovijetno rekla. “Vesna je ranjena. Teško. Ako preživi, morat će joj nogu rezati. Sad je bila Nerma.”


Vesna (1976. godine)

Otrčao sam do Nerme, upravo je izašla iz smjene u Paskoj. “Ono je bila Vesna u hitnoj?”, upitah. Klimnula je glavom. “Puno je krvi izgubila. Sad je sve u Božijim rukama”, reče Nerma, medicinska sestra u ratnoj bolnici.

Vesna S. bila je naša kućna prijateljica. Komšinica. Neko ko me čuvao preko dana, u nekom periodu od nekoliko mjeseci, u uzrastu kada sam prohodao, a još nisam znao pričati, u vremenu kada je mama počela raditi...Vesna je bila “proljeće”. Vesna je bila radost. Neko za koga sam uvijek bio mala slatka beba koja se uneredila do izavrata... Vesna je bila jedna mladost, jedan svijet, jedan cvijet u punom cvatu...

Sjedili smo do sitnih sati tu večer u malom izbjegličkom stanu, moleći, doveći, nadajući se pozitivnim vijestima iz hirurške sale, smještene tamo negdje iza Konjuha, s one strane, prema Kladnju, prema Tuzli...