Ležali smo šćućureni u kanalu pored stare kuće sazidane od crvene cigle. Velike bijele pahulje padale su i prekrivale mi rukav na jakni. Jutros smo napravili skrovište od nekoliko dasaka i od velikog komada najlona pronađenog ispred kuće. Samir je pušio i puhao u ruke pokušavajući ih zagrijati.
Četnici su prethodni dan napali ovaj dio linije na Požarikama. Uspjeli smo odbiti taj napad, a onda i drugi koji je uslijedio poslijepodne.
Iznenadni snijeg nije nas nimalo obradovao. Gledao sam kako se sve oko nas pretvara u veliku bijelu prostranu poljanu. Pogled mi se zaustavio na kamenom stolu. Izgledao je kao velika bijela okrugla torta. Samo dan prije grane su bile prazne i gole, a cvijeće sprženih listova od mraza. Navukao sam kapu na glavu, uzeo pušku i izašao ispod najlona.
Dvorište po kojem je jučer sve bilo razbacano sada je postalo neko novo, čarobno mjesto. Nebo je bilo sivo, a krupne vesele pahulje neumorno su padale stvarajući sve deblji tepih prostrt dokle seže pogled. Veliki grm šaša bio je prekrasno prekriven pahuljicama, drvo oraha sad je obuklo veselu čipkastu haljinicu. Guste pahulje i dalje su veselo plesale skačući na sve strane nošene vjetrom.
Snježna zavjesa bila je najednom toliko gusta da se više ništa nije vidjelo dalje od ograde donjeg dvorišta. Čardak stare kuće pogođen granatom doimao se kao neki čaroban dvorac. Svakim novim korakom kao da sam ulazio u novi svijet ispunjen čarolijom. Do jučer obično dvorište i sve u njemu poprimilo je preko noći novi oblik.
Razgledao sam oko sebe i odjednom se prisjetio kako sam u djetinjstvu bio radostan kada bi pahulje prekrile sve oko nas. U ovoj čistoj čarobnoj bjelini ništa nije podsjećalo na rat.
Moje sanjarenje prekinuo je zvižduk granate. Proletjela je iznad mene i pala nekoliko stotina metara dalje. Druga je pala mnogo bliže. Momci su istrčali ispod privremenog zaklona i krenuli hitro prema meni. Samir viknu momcima koji su izlazili iz kuće preko ceste da idu naprijed: “Idemo dolje u tranšeje! Ako budu granatirali kao jučer, sigurno će ponovo napasti i pješadijski.”
Trčimo ka položajima dok salva minobacačkih granata pada po liniji desno od nas. Uskačemo u tranšeje, svuda snijeg i blato.
Miralem i Osman pripremili su lijevo mjesto za mitraljez, a mi smo krenuli udesno. Dolje je, desetak metara dalje, drugi rov; tranšeja nije povezana s našom, ali vidimo naše momke koji su ondje zauzeli položaj.
Ponovo salva minobacačkih granata pada desno od nas. Sporadična pucnjava pretvara se u rafale i puškaranje, a onda je sasulo jako iz svih oružja. Četnici kreću u napad tačno na naš desni dio linije, onaj koji su do maločas tukli minobacačkim projektilima.
Ispod nas ponovo je proključalo. U onom vjetru, koji je nosio snijeg, vidjeli smo siluete kako dolaze preko njive dolje prema kućama. Odjekivale su detonacije granata i ručnih bombi pomiješane s pješadijskom vatrom.
Zvoni nam poljski telefon. Mirza se javlja. Saznajemo da su četnici opasno stisnuli rovove osam i devet koji su se nalazili preko ceste. Miralem nas zove, kaže nam da krenemo za njim.
Kod čardaka smo pokupili još tri momka. Miralem je čučnuo pored zida i, pokazujući rukom prema dolje, objasnio nabrzinu šta nam je činiti: “Momci, moramo stići do ceste pored one velike kuće bez krova. Ondje su naši u opasnosti da ih izguraju iz linije. Sigurno žele osigurati cestu da mogu krenuti s oklopnim vozilom, jer je suviše mokro i blatnjavo da se kreću mimo ceste.”
Miralem nije ni izgovorio cijelu rečenicu kada se dolje, uz brundanje, u susnježici pojavila silueta tenka dok je izlazio na cestu. Uz svu onu hladnoću tijelom mi prostrujaše trnci. Iza njega je na cestu izašao još jedan tenk. Vjetar je sada još jače puhao noseći snijeg u oči. Miralem mahnu rukom i viknu nam da pođemo.
Pucnjava dolje nije prestajala. Pretrčavši cestu, uskočili smo u tranšeju koja je tu počinjala i vodila prema kućama i širokoj cesti prema selu. Čizme su nam bile u vodi i mulju dok smo se gacajući spuštali.
Četnici su bili s druge strane ceste. Pucali su prema nama, a momci iz tranšeja uzvraćali su im pucnjavom i bombama. Trčali smo pognuti kroz tranšeju i ubrzo bili iza velike kuće bez krova. Ondje je bjesnila prava bitka.
Sve je u krugu od stotinjak metara bilo potpuno u dimu. Pridružili smo se momcima koji su već uveliko odolijevali četničkim napadima. Jedan od naših zavijene glave ležao je u blatu naslonjen na ulaz u zemunicu. Počeli smo pucati prema četnicima da koliko-toliko olakšamo ovim momcima. Samir je napravio mjesto za mitraljez i odmah sasuo dugim rafalima. Četnici su s ceste počeli skakati u kanal na drugoj strani u pokušaju da ondje nađu bolji zaklon.
Bitka se bila rasplamsala kada sam vidio da dolje, desetak metara od nas, prema velikoj kući, stiže još naših momaka tranšejom u ispomoć.
U tom je momentu tenk ispalio granatu. Samir se sagnuo refleksno prema meni, a ja sam se spustio na lijevu stranu. Granata je došla bez zvižduka, ispaljenje i detonacija stopili su se u jedan zvuk. Jak val udario nas je i oborio u tranšeju. Bili smo zaklonjeni i nije nas taj udarni val mnogo zakačio. Samir je skočio prvi, a onda povukao mene za kragnu dok sam ustajao iz onog mulja. Pucnjava se dodatno pojačala.
Snažan, prodoran krik sve je nadjačao. Krik teško ranjenog čovjeka ledio je krv u venama. Opalio sam rafal i onda pogledao dolje, lijevo, odakle je dolazilo zapomaganje. Momak je bio potpuno u šoku. Lijeva ruka mu je do ispod ramena bila u cijelosti amputirana. U agoniji je pokušavao izbjeći vojnika koji mu je preko onih obješenih dronjaka zavojem nastojao obmotati batrljak. Bio je to težak prizor. Tijelom su mi prošli neka struja i trnci. Okrenuo sam se i nastavio pucati prema četnicima.
Nekoliko trenutaka kasnije čulo se ispaljenje, ali sada iza naših leđa. Granata pogađa četnike na drugoj strani ceste. Pogodak je bio direktan. S detonacijom počeše dolaziti jauci, ovaj put s druge strane linije.
Drugi projektil gotovo u trenu pogodio je kuću pored prvog tenka. U pokušaju da se okrene, tenk samo koji trenutak kasnije biva pogođen u gusjenicu. Plamen i bijeli dim cijelog ga prekrivaju.
Pucnjava je na ovom dijelu linije dostigla vrhunac. Puca se na sve strane. Iza naših leđa ponovo prasak i projektil opet pogađa, ovaj put četnike koji se pokušavaju izvući. Pod jakom vatrom našeg pojačanja, uspijevamo ih odbiti i na lijevom boku. A onda, tamo iza leđa, pored kuće, vidim našu posadu bestrzajnog topa koja se prebacuje s druge strane kuće.
Prvi tenk zakačio je sajlom oštećeni tenk vukući ga prema kućama preko njive. Ispaljena je još jedna granata, koja pogađa oštećeni tenk direktno u zadnji dio.
Odjeknu jaka eksplozija i veliki plameni stub izvi se u zrak. Tenk je bio potpuno u plamenu, a u njemu je detonirala municija. Drugi tenk ga je u panici, onako zapaljenog, vukao za sobom.
Uskoro su se četnici uz pojedinačnu pucnjavu povukli dolje prema kućama. Mogli smo malo odahnuti.
Momci na bestrzajnom topu uz osmijehe su primali čestitke. Dolje, desno od nas, iznosili su ranjene, najprije onog momka s amputiranom rukom. Ljekar mu je dao morfij i sada je bio potpuno miran. Na snijegu, prekrivena dekama, ležala su tijela petorice naših momaka koji su taj dan na Gradačcu položili svoje živote. U ta tri ratna dana stazom šehida otišlo jedanaest momaka. Svuda po snijegu bili su crveni tragovi. Bjelina i čistota snijega, koji je tog dana prekrio ravnicu, nije mogla prekriti krv.
